N1 reportaža: Putine huljo, fuck Ruzzia, poruke su koje dočekuju Ruse u Gruziji

Izvor: N1 / Mladen Rakić

Donosimo reportažu naše reporterke Ive Puljić Šego koja se nalazi u Gruziji.

Tog je sunčanog jutra German sa suprugom i tromjesečnom kćerkicom krenuo iz Tbilisija prema Rusiji. Njegov godišnji odmor je gotov, vraća se kući u Sankt Petersburg. U Tbilisiju je susreo mnoge Ruse. Nije mogao, kaže, ne čuti ruski jezik gdje god da je krenuo. I ti su Rusi, smatra, na godišnjem odmoru, a ako nisu, njihova je odluka što su možda pobjegli zbog mobilizacije. Ali German izbjegava reći da itko bježi iz Rusije. To je njegova istina.

Na trosatni se put prema Larsiju, graničnom prijelazu između Gruzije i Rusije, poznatom još iz sovjetskog doba i jedinom zakonitom prijelazu između dviju država, zaputio neoprezno. Već na pola puta, automobil mu je stao jer je ostao bez goriva. Mi smo baš na istom mjestu stali jer smo iz auta ugledali natpis “fuck Ruzzia”, nama zgodan kadar za priču o Rusima koji svakodnevno bježe od mobilizacije u Gruziju, a u stvari jednu od brojnih poruka Gruzijaca Putinovu režimu. Baš na putu koji Rusi moraju prijeći kad pobjegnu u susjednu Gruziju.

N1 / Mladen Rakić

German je, tako, pomoć na cesti čekao baš uz grafit koji zorno oslikava što Gruzijci misle o Putinovoj Rusiji.

On svoje mišljenje o ruskoj agresiji na Ukrajinu ne iznosi. “Ne mogu odgovarati na ta pitanja”, kratko nam kaže. Njegova su istina godišnji odmori na koje su otišli i neki njegovi prijatelji. On ne može biti mobiliziran jer ima “bronj”, specijalni dokument koji ga štiti od mobilizacije jer je liječnik i Putinovu režimu on je potreban na svom radnom mjestu, a ne na bojištu. German je u tridesetim godinama, oženjen je za Gruzijku. I ona i kćer imaju gruzijsko državljanstvo. Žena crnka, a on pravi Rus – svijetle kose i prodornih plavih očiju. Ugodan, gotovo vojnički utreniran u kratkim odgovorima koji ne otkrivaju ni emociju ni osobno mišljenje.

N1

Da je Germanu automobil kojim slučajem stao uz spomenik rusko-gruzijskom prijateljstvu iz 1983.godine, 40 minuta od Larsija, u mjestu Sherkhota i da je odlučio, recimo, popiti kavu u tamošnjem kafiću – na računu bi pročitao poruku, napisanu i na engleskom i na gruzijskom, “Rusija je okupator”. Gruzijci i na taj način iskazuju prezir. Konobarica Keti reći će nam da nije točno da Gruzijci ne vole Ruse, oni ne vole Putinovu okupatorsku politiku.

N1

Nisam sigurna ni sviđa li mi se više ovaj spomenik prijateljstva, iako je doista lijep. Ali, on je još iz sovjetskog doba, reći će uz osmijeh i napomenuti kako u Tbilisiju zbog velikog broja odbjeglih Rusa više nije moguće iznajmiti stan, a gotovo ni koristiti metro jer su ogromne gužve.

Gruzija, sirotinjska zemlja koja osvaja boźanstvenom ljepotom prirode okovanom moćnim i surovim Kavkazom, zemlja je kontradiktornosti jer je utočište mnogim Rusima, a Putinov režim, a često i Rusi, ondje su na zlu glasu. I Gruzija pamti rat s Rusijom iz 2008., petodnevno krvoproliće i odvajanje Južne Osetije i Abhazije, čiju neovisnost priznaje tek Rusija i još nekoliko zemalja.

“Putine huljo” pisat će uz cestu niže od spomenika prijateljstvu, ali bliže Larsiju. Istovremeno, putem su iscrtane boje ukrajinske zastave i poruke podrške Ukrajincima.

Mladen Rakić/N1

Do Larsija se zadnji dio puta dolazi cestom preko Kavkaza, pogled puca na strmog diva koji je povremeno načičkan ovcama i kravama na ispaši.

Uz cestu prodaju se šubare, zečji repovi, ćilimi, marame, med, voće.

N1 / Mladen Rakić

Štand s natpisom fast food nudi sve osim fast fooda, kukuruz u konzervi, krastavce, konzerve….

Trgovine i benzinske crpke doslovno su sklepane potleušice, zamrznute u vremenu još iz sovjetskog doba.

Mladen Rakić / N1

Nitko ne govori engleski, kupujete i točite benzin “na slijepo”, samo mahnete da provjerite primaju li kartice. Primaju. Nisu ni jeftini kao sto su nekad bili, od invazije odbjeglih Rusa i pojačanog priljeva deviza, kao i volje Rusa da stanove plate više otkad je velika potražnja, njihova je valuta znatno ojačala. U samo godinu dana gruzijski lari porastao je s 2 na 2,7 kuna za jedan lari. Dok u podnožju planine u blizini Larsija uz cestu sirotinja prodaje da preživi, iznad ceste brojni hoteli. Sagrađeni bez nekog reda, teško po nekom osmišljenom urbanističkom planu, ali s predivnim pogledom.

N1 / Mladen Rakić

Iz smjera Rusije sreće se vozni park sličan onome iz filma “Ko to tamo peva”, braća Krstić sasvim dobro bi se uklopila. Stare Lade natrpane koferima praše cestom u neko bolje sutra. Iako nam lokalni stanovnici kažu kako su proteklih dana, nakon proglašenja djelomične mobilizacije, Rusi pješice i na biciklima u koloni prelazili granicu, sada ipak prelaze automobilima. Sve se čini prilično konspirativno. Jedan Gruzijac uz granicu na vezi je s Rusima. Pitam ga očekuje li Ruse koji tu dolaze zbog mobilizacije. On će kratko: “Ne, čekam svoje turiste.” Doista, gradić Kazbegi podno Kavkaza i druga mjesta u blizini, turistička su odredišta. Pogled iz hotelske sobe na planinski masiv nešto je neponovljivo.

Mladen Rakić / N1

Tu je i taksi, naručio ga je netko tko prelazi granicu. Policajac sjedi u automobilu, samo mrko gleda. Ne pušta nas ni metar bliže graničnom prijelazu, procijenio je udaljenost s koje možemo snimati. Ako se kamera pomakne metar naprijed, trubi iz automobila. Prehladno je u grotlu Kavkaza, gdje se smjestio Larsi, da bi zbog toga izlazio iz toplog auta. U blizini Larsija brojni su štandovi na kojima se prodaju SIM kartice, Rusi koji dođu u Gruziju prvo kupuju mobilne kartice. Tu su osvanule i mjenjačnice novca. I u Tbilisiju, kažu nam Gruzijci, Rusi se prvo okupljaju ispred trgovina mobilnih operatera gdje kupuju SIM kartice kako bi mogli biti u komunikaciji sa svojim obiteljima.

N1 / Mladen Rakić

Larsi je, vidjeli smo jučer, i turistička ruta baš zbog brojnih Rusa koji ovuda bježe. Gruzijac je doveo dvoje turista iz Dubaija koji su na godišnjem u Gruziji.

“Kako to da ste baš u Gruziju došli”, pitam ih. “Zašto ne Gruzija, dva sata je leta iz Dubaija, a prekrasna je zemlja”, odgovara mi taj bračni par.

U Gruziji je sve avantura, a ponajviše putovanje cestom. Cesta od Tbilisija do Larsija je začuđujuće dobra, ali ne vole brzinu. Svako malo nadzorne kamere i ograničenja vožnje na 60 ili 80 kilometara na sat.

Posebno iznenađenje su krave, svinje ili konji koji slobodno šeću uz cestu. Naravno, svako malo je i prelaze, pa kočimo, trubimo i čekamo da se sklone…

Izvor: N1 / Mladen Rakić
Izvor: N1 / Mladen Rakić
Izvor: N1 / Mladen Rakić
Izvor: N1 / Mladen Rakić
Izvor: N1 / Mladen Rakić
Izvor: N1 / Mladen Rakić
Izvor: N1 / Mladen Rakić
Izvor: N1 / Mladen Rakić
Izvor: N1 / Mladen Rakić
Izvor: N1 / Mladen Rakić

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter Facebook | Instagram.

Komentari

Vaš komentar