Kada je prije godinu dana Rusija pokrenula punu invaziju na Ukrajinu i počela najveći kopneni rat u Europi od 1945., Kremlj je pojačao blokadu protoka informacija kako bi pokušao kontrolirati što misle i osjećaju građani Rusije.
Drakonskim novim zakonima o cenzuri napalo se sve medije koji su još uvijek uspijevali poslovati izvan kontrole Kremlja, a većina nezavisnih novinara pobjeglo je iz zemlje. Ponovno je podignuta Željezna zavjesa, ovaj put digitalna, a Rusi su izgubili pristup zapadnim medijima i društvenim mrežama, prenosi CNN.
Na ruske gradove se spustio oblak straha
Vlasti su zatvarale tisuće prosvjednika protiv rata, a na ruske gradove se spustio oblak straha zbog kojeg mnogi ne žele javno reći što zaista misle o ratu.
Godinu dana kasnije, željezni stisak oko svijeta informiranja još uvijek je čvrst, a podrška za sukob čini se visoka, no pojavljuju se pukotine.
Neki Rusi počeli su ignorirati nemilosrdni šovinizam koji ih bombardira iz medija pod kontrolom Kremlja. Informatički pismeni korisnici interneta naučili su zaobilaziti stroge državne restrikcije i došli do stvarnih izvještaja i fotografija s fronte. Rusija se ponovno okreće mobilizaciji kako bi oživjela svoj vojni pohod, ali ne može kontrolirati posljedice koje je rat ostavio na njene građane.
“Na početku sam to podržavala,” kaže 53-godišnjakinja Natalija iz Moskve, govoreći o onome što Kremlj naziva “specijalna vojna operacija”. “Sada sam potpuno protiv,” dodaje.
“Zašto sam se predomislila”, pita se. “Prvo, moj sin je dovoljno star za mobilizaciju i bojim se za njega. Drugo, imam mnogo prijatelja tamo, u Ukrajini, i razgovaram s njima. Zato sam protiv.”
CNN ne koristi puna imena onih koji su kritizirali Kremlj: javne kritike rata u Ukrajini ili izjave koje diskreditiraju rusku vojsku mogu u Rusiji značiti zatvorsku kaznu.
Za Nataliju i njene sugrađane, beskonačni rat rusku propagandu stavlja u drugo svjetlo, čime šansu dobivaju oni koji se nadaju da će okrenuti javno mišljenje protiv predsjednika Vladimira Putina.
“Ne vjerujem onomu što čujem na TV-u,” kaže Natalija. “Ne mogu biti sigurna da govore istinu, jednostavno ne znam. Imam svoje sumnje. Mislim da vjerojatno ne govore istinu.”
“Nikome ne vjerujem”
Natalija nije jedina Ruskinja koja se protivi sukobu, ali čini se da je u manjini.
Procjena javnog mišljenja nevjerojatno je teška u zemlji gdje vlada progoni nezavisne istraživače, a mnogi od 146 milijuna Rusa ne žele javno osuditi Putina. Ipak, nevladina organizacija za istraživanje javnog mišljenja, Levada Centar, kaže da je podrška pala za tek 6 posto od ožujka do prosinca prošle godine. Sada iznosi 74 posto.
To i ne iznenađuje. Nema prostora u ruskim medijima za protivljenje režimskom narativu, propaganda koja trešti s državnih TV kanala u svijetu izaziva podsmijeh zbog fanatičnih gostiju i voditelja.
Prema Francisu Scarru, koji za BBC dnevno analizira ruske medije – u danima uoči prve godišnjice rata ruski parlamentarni zastupnik na državnom kanalu Rusija 1 izjavio je da “ako Kijev mora ležati u ruševinama kako bi se naša zastava vijorila nad njim, onda će tako i biti!” Radijski voditelj Sergej Mardan ustvrdio je: “Postoji samo jedna formula za mir za Ukrajinu: brisanje Ukrajine kao države.”
Možda je najbolji primjer nategnuta izjava bivšeg ruskog zastupnika, koja lijepo ilustrira alternativnu stvarnost u kojoj funkcioniraju ruski državni mediji: “Sve ide po planu i sve je pod kontrolom.”
Takvi programi sviđaju se starijim, konzervativnim Rusima koji pate za vremenima Sovjetskog Saveza – iako ta nostalgija prodire u mnoge generacije i može se naći i među mlađom populacijom.
“Moje mišljenje o Ukrajini se promijenilo,” kaže 37-godišnja Ekaterina koja svaki dan poslije posla gleda popularni ruski program “60 minuta”. “U početku sam mislila: koja je svrha ovog rata? Zašto su ga započeli? On će toliko pogoršati tolike živote ovdje u Rusiji!”
No sukob je na nju ostavio posljedice. “Moj život se pogoršao u posljednjih godinu dana. Srećom, nitko meni blizak nije bio unovačen, ali ja sam izgubila posao, a oko sebe vidim radikalne promjene,” kaže.
Ipak, Ekaterinino početno protivljenje ratu sada je nestalo. “Shvatila sam da je ova specijalna vojna operacija bila neizbježna. Ovo se ovako ili onako moralo dogoditi. Da nismo prvi povukli potez, rat bi bio proglašen nama,” dodala je, ponavljajući netočne tvrdnje da je Rusija žrtva Zapada, koje državni mediji konstantno recikliraju.
Pozicije poput njene dobrodošle su u Kremlju – vlast si može čestitati na čvrstim udarima na medijsko izvještavanje koji su donijeli rezultate.
“Potpuno vjerujem vijestima ovdje. Da, državne su, ali zašto im ne bih vjerovala?” kaže 40-godišnja Julija, direktorica ljudskih resursa u marketinškoj kompaniji. “Mislim da uspijevamo. Možda traje malo dulje nego što bismo željeli, ali mislim da je uspješno,” kaže Julia, koja se najviše informira preko državnog Kanala 1.
Oko dvije trećine Rusa o vijestima se informira primarno preko televizije, kaže Levada Centar, što je više od velike većine zemalja na Zapadu. No pozicije koje dijele Julija i Ekaterina nisu univerzalne. Čak i među onima koji generalno podržavaju rat, televizije pod kontrolom Kremlja ne odgovaraju stvarnosti u kojoj živi velika većina Rusa.
“Sve što čujem na televiziji podijelim popola. Nikome ne vjerujem u potpunosti,” kaže 55-godišnja računovotkinja Tatjana. “Treba sve analizirati… jer ima stvari koje se neće izreći,” dodaje 58-godišnji inženjer Leonid.
Neki s kojima je CNN razgovarao u Moskvi također su naglasili da se u načelu slažu s državnom televizijom, no da joj pristupaju sa skepsom. A mnogi su došli do drugačijih zaključaka što se tiče Ukrajine.
“Mislim da im se može vjerovati, ali samo do određene mjere. Državni kanali ponekad će reći istinu, no ponekad pričaju stvari samo kako bi primirili ljude,” kaže 20-godišnji Daniil.
Kultura tišine
Postoje glasne manjine na obje strane sukoba u Rusiji, a neki su zbog toga prekinuli prijateljstva ili čak napustili zemlju. Sociolozi koji prate javno mišljenje kažu da se većina ljudi u zemlji nalazi negdje između ta dva ekstrema.
“Često razgovaramo samo o onima koji podržavaju rat,” kaže Denis Volkov, direktor Levada Centra. “No nije da su svi ti ljudi sretni zbog toga. Podržavaju svoju stranu, no najradije bi da se sve to završi i da sukobi prestanu.”
Ova skupina ljudi ne obraća previše pozornosti na rat, kaže Natalia Saveljeva, suradnica za Rusiju pri Centru za analizu europske politike koja je razgovarala sa stotinama Rusa od početka invazije kako bi dobila dojam o javnoj podršci. “Možemo ih zvati skepticima,” dodaje.
“Mnogi skeptici ne gledaju previše vijesti… mnogi od njih ne vjeruju da ruski vojnici ubijaju Ukrajince – oni ponavljaju ono što čuju na TV-u,” govori ona.
Ova masa u centru također uključuje mnoge Ruse koji su zabrinuti zbog rata. No Kremlj zna da ne može očekivati potpunu podršku javnosti pa se prema tome oslanja na apatiju.
“Pokušavam izbjeći vijesti o posebnoj vojnoj operaciji jer se osjećam loše zbog svega što se događa,” kaže Natalija. “Zato ne gledam.”
Natalija nije sama. “Veliki pristup je jednostavno izbjegavanje pomnog praćenja vijesti, ne raspravlja se o tome s kolegama i prijateljima. Jer, što možete učiniti,” kaže Volkov. “Štogod kažete, štogod želite, vlada će na kraju napraviti po svome.”
Osjećaj beznađa objašnjava zašto su antiratni prosvjedi u Rusiji rijetki i vrijedni spomena, što je društveni ugovor koji Kremlju odgovara. “Ljudi ne žele ići na ulice i prosvjedovati; prvo, zato jer je to opasno, a drugo, zato jer to vide kao beskorisno,” kaže Volkov.
“Što bismo trebali učiniti? Naša mišljenja ne vrijede pišljiva boba,” rekla je jedna žena za CNN u siječnju.
Većina populacije zato se isključuje iz priče. “Općenito se ti ljudi pokušavaju distancirati od svega što se događa,” kaže Saveljeva. “Pokušavaju živjeti kao da je sve normalno.”
Kultura tišine, koju podupire nasilna vlast, mnoge sprječava u tome da dijele skepsu prema sukobu. Bračni par u Krasnodaru na jugu Rusije navodno je uhićen u siječnju jer su tijekom privatnog razgovora u restoranu pričali protiv rata, izvijestila je nezavisna ruska udruga za monitoring, OVD-Info.
“Imam svoje mišljenje o specijalnoj vojnoj operaciji… isto je do dan-danas,” izjavila je Anna za CNN. “Ne mogu vam reći koju stranu podržavam. Ja sam za istinu i pravdu, ostanimo na tome,” rekla je.
Ipak, postalo je teško ograđivati se od rata. Putinova kaotična djelomična mobilizacija, ali i gospodarska izolacija zemlje donijela je sukob pred vrata običnih Rusa, a u razgovorima s prijateljima i rođacima u Ukrajini oni će dobiti drugačiju sliku rata od one koju im prikazuju državni mediji.
“Osjećam anksioznost otkad je ovo počelo. Utječe na dostupnost proizvoda, na cijene,” rekla je anonimna žena CNN-u prošli mjesec. “Nema javno dostupnih informacija. Ljudima bi se stvari trebale objasniti. Svi slušaju Solovjeva,” dodala je, referirajući se na jednog od glavnih ruskih propagandista, Vladimira Solovjeva.
“Bilo bi dobro kada bi stručnjaci počeli izražavati svoja stvarna mišljenja umjesto da slijede naredbe koje dobivaju od vlade i Putina,” rekla je žena.
Studentica filma koja je rekla da dva mjeseca nije razgovarala s prijateljem koji je bio unovačen, kaže: “Ne znam što je bilo s njim. Bilo bi divno kada bi samo odgovorio da mi kaže da je živ.”
“Želim da ovo nikada nije ni započelo, ovaj rat, želim da ljudski život nešto vrijedi,” dodala je.
Probijanje Putinove blokade
Za one koji pokušavaju probiti informacijsku blokadu Kremlja, ključna meta je upravo ruska tiha većina.
Mnogi Rusi na državnim medijima vide “iskrivljenu sliku Rusije koja se bori protiv moguće invazije na njen vlastiti teritorij – ne vide svoje sunarodnjake kako umiru,” kaže Kiril Suhotski, koji nadgleda sadržaj na ruskom jeziku u Radio Free Europe/Radio Liberty, mediju koji se emitira u zemljama gdje informacije kontroliraju državne vlasti.
“Tu na scenu stupamo mi,” kaže Suhotski.
Ovaj medij jedna je od najutjecajnijih platformi koja objavljuje necenzurirane scene s fronte na Ukrajini u domove gdje se govori ruski, najčešće preko digitalnih platformi koje Kremlj još uvijek dopušta – YouTube, Telegram i WhatsApp.
Interes je tijekom rata eksplodirao, kažu iz medija. “Vidjeli smo skok u prometu nakon mobilizacije, kao i nakon ukrajinskih protuofenziva. Ljudi su željeli razumjeti što rat znači za njihove vlastite zajednice, a te informacije nisu mogli dobiti iz lokalnih medija.”
Nezavisni mediji teško dopiru do publike koja se ne služi internetom – do starijih Rusa, siromašnijih ili onih koji žive u ruralnim područjima. Ti Rusi generalno su konzervativniji i više podržavaju rat.
“Moramo doprijeti do šire publike u Rusiji,” kaže Suhotski. “Vidimo da mnoge indoktrinira ruska državna propaganda. Bit će teško, ali tu moramo osmisliti strategiju.”
Nije lako doprijeti do građana Rusije. Velika većina zaposlenika Radija Free Europe grozničavo je pobjegla iz zemlje nakon početka invazije, kada je Kremlj krenuo u čistku nezavisnih medija. Preselili su se u Prag. Ista sudbina zadesila je medije poput BBC Russia ili Meduze, koje je također država imala na nišanu.
Novim zakonom širenje “krivih” informacija o invaziji na Ukrajinu postalo je kazneno djelo – ta definicija osmišljena je iz hira u Kremlju. Okrivljeni mogu završiti iza rešetaka do 15 godina.
“Svi naši zaposlenici znaju da se ne mogu vratiti u Rusiju,” kaže Sukhotski. “Oni još uvijek tamo imaju obitelji, bolesne roditelje. Neki nisu mogli vlastitim roditeljima otići na sahranu.”
Oni se “polako pokušavaju pomiriti s tim,” priznaje. “Oni su ruski domoljubi i žele dobro za Rusiju… žele pomoći.”
“Rusija je izgubila kontrolu nad narativom”
Madiji poput Radija Free Europe dostupni su po čitavom digitalnom spektru, usprkos ruskoj zabrani Twittera, Facebooka i drugih zapadnih platformi.
Oko četvrtine Rusa koristi VPN usluge kako bi pristupili blokiranim stranicama, pokazuju podaci Levada Centra.
Nakon početka invazije, pretrage za takvim uslugama dosegle su rekorde u Rusiji, a do danas su se zadržale na najvišim razinama u posljednjih deset godina.
YouTube je postao “zamjena za televiziju u Rusiji. Kremlj se boji da neće moći kontrolirati protok informacija prema mlađoj populaciji ako nemaju YouTube,” kaže Suhotski. Međutim, na taj način pristup publici dobivaju i inače cenzurirani mediji.
“Gledam YouTube. Sve gledam tamo, zaista sve,” izjavila je jedna stanovnica Moskve koja se oštro protivi ratu. Govorila je za CNN pod uvjetom da ostane anonimna. “Ne gledam te državne kanale,” rekla je. “Ništa im ne vjerujem. Stalno lažu! Morate uključiti mozak, usporediti informacije i vidjet ćete da je sve to laž.”
Telegram je dobio na popularnosti od početka rata, postavši javno okupljalište vojnih blogera koji analiziraju svaki dan na fronti.
U početku se činilo da njihove analize nisu u suprotnosti onome što je dolazilo iz Kremlja. Ipak, “početkom studenog, kada je Ukrajina pokrenula uspješne protuofenzive, sve se počelo raspadati,” kaže Olga Lautman, američka suradnica na CEPA-i koja proučava unutarnje poslove Kremlja i taktike propagande. “Nikada nisam vidjela ništa slično.”
Gomile ratobornih blogera, od kojih neki imaju stotine tisuća sljedbenika, ljutito su kritizirali Kremlj posljednjih mjeseci, osuđujući vojnu taktiku i javno progovarajući kako su izgubili vjeru u vojno zapovjedništvo.
Debakl u Vuhledaru ovog mjeseca, u kojem su ruski tenkovi izvan kontrole ušli u minska polja, prokazao je još jednom sve pukotine u narativu. Igor Girkin (ponekad poznat pod imenom Igor Strelkov), bivši ministar obrane takozvane Narodne Republike Donjeck koju podržava Moskva, postao je glasni kritičar čitave kampanje. Izjavio je da se na ruske trupe puca “kao na glinene golubove u streljani.” U drugoj objavi nazvao je ruske snage “debilima.” Nekoliko ruskih komentatora pozvalo je na ostavku Rustama Muradova, generala koji zapovijeda istočnim snagama.
“Ovo javno svađanje prelijeva se posvuda,” kaže Lautman. “Rusija je izgubila kontrolu nad narativom. Inače se oslanjala na čistu propagandnu mašineriju, a toga sada više nema.”
Godinu dana nakon početka invazije za koju su Rusi vjerovali da će trajati tek nekoliko dana, sve su vidljivije pukotine u strogo kontroliranom tijeku informacija iz Kremlja.
Ostaje nejasno kakve će to imati posljedice. Zasad se Putin može oslanjati na to da će javnost ili podržavati sukob ili da neće imati energije da mu se protivi.
Ipak, neki promatrači vjeruju da se javno mnijenje polako okreće od Kremlja.
“Ne postoji nijedna obitelj koja ne poznaje nekog tko je pogođen ratom”, kaže Lautman. “Rusi podržavaju sukob jer imaju imperijalističke ambicije, no sada im je sukob došao pred vrata. Vidjet ćemo promjenu.”
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!