U srijedu nam se u Regionalnoj temi emisije Novi dan pridružio novinar i pisac Hrvoje Ivančić, koji je nedavno vrijeme proveo na Bliskom istoku, te o životu Sirijaca napisao knjigu, i snimio film.
Ivančić kaže da je Bliski istok više od desetljeća velika ljubav u njegovom životu, a u Siriju je putovao i prije rata, pa ga posebno zanima sadašnja situacija. Na zadnjem putovanju su ušli iz Libanona, što je jedini legalni ulaz na vladin teritoij. Kopnom su došli preko Libanona do Damaska.
“U to vrijeme se pripremala velika bitka za oslobođenje Palmire prije nekoliko mjeseci.”
“Loša vijest je najbrža vijest, pa i takve vijesti dolaze do nas”, kaže o općem dojmu o Siriji koji imamo i u Hrvatskoj, gdje svakodnevno pristižu vrlo tragične fotografije i snimke razaranja i pogibanja.
“Teritorij pod kontrolom Vlade je zapravo najsigurniji dio Sirije. Damask je, npr., najsigurniji grad u Siriji, i ne biste rekli da je rat ako se nalazite u centru. Ali već tri kilometra dalje je prva linija bojišta. No, ljudi preživljavaju, kao i u nesretnom ratu u Balkanu – morate raditi i živjeti”, kaže Ivančić.
Priprema za put bila je dugogodišnja – od čitanja literature do kontakta s ljudima na terenu. Hrvatski pisac Hrvoje Ivančić putuje Bliskim istokom, Afrikom i Azijom. Piše iz ratom opustošene Sirije, a reportaže objavljuje i na Al Jazeeri. Do sada je napisao tri knjige: “Dunavski blues”, “Samsara – Put na Istok” i “Za’atar – Priče s Bliskog istoka”.
“Morate se povezati s lokalcima i vojnicima ako idete kao novinar. Često morate i čitati između redaka, jer znate da je situacija delikatna, pa ljudi paze što će reći”, rekao je o svom iskustvu.
“U Siriji je rat, ali vole svoju zemlju i uvijek će vas pozvati na čaj. To je u njihovoj kulturi”
Kaže da je paradoks Sirije što je gostoljubivost jedna od osnovnih karakternih osobina svakog Sirijca, iako je tamo ratno stanje i gine se. “Pozvat će vas na kavu ili čaj, to je u njihovoj kulturi.”
“Sirijci vole svoju zemlju. Oni su heterogena skupina ljudi. Vjerujem da bi se mnogi voljeli vratiti u svoju zemlju kada bi rat prestao, pogotovo oni koji su u izbjegličkim kampovima”, kaže Ivančić.
Dozvola za svaki snimljeni kadar
Na pitanje je li imao problema u novinarskom radu, kaže da su odradili puno intervjua – od ministara do prodavača povrća, no da je najvažnije za svaki snimljeni kadar imati dozvolu od vojske ili od Ministarstva informiranja. “Gledatelj to ne treba znati kada gleda film, ali svaki kadar je bio težak za snimiti.”
“Strah dođe kasnije, kad se vratite i prisjetite opasnih situacija”
Htjeli su, kaže, pokazati život na teritoriju pod kontrolom Vlade – od velikih političkih priča do najsitnijih detalja u životima Sirijaca. Kaže da strah nastupa kasnije, kad se vratite. “Kad razmišljate o situacijama i shvatite da ste negdje mogli pasti. Ne mogu reći da sam osjećao strah kad sam živio s tim ljudima, ali sjećam se kad je ispred mene bio čovjek ranjen u bubreg, snajperom. Snajperi su vrlo opasni, pogotovo za novinare.”
“Mediji moraju više govoriti o kontekstu, a ne samo o problemu kad već dođe u dvorište”
Kaže da ipak uvijek želi izvući optimističnu priču, i da ga je ugodno iznenadilo kako su si ljudi organizirali život u kampu. “Znao sam čovjeka koji iznajmljuje vjenčanice, i dnevno bi iznajmio dvije. Znači da život ide dalje.”
Volio bi, kaže, da u medijima govorimo više o kontekstu, a ne o samom problemu kada već dođe u dvorište. “Mislim da bi to pomoglo u razumijevanju problema”, zaključio je Ivančić.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
