Novinarka Jutarnjeg lista, koja je izvještavala iz Bosne i Hercegovine, neposredno pred sklapanje Daytonskog sporazuma, ali i s Haškog suda, kolegica Snježana Pavić, komentirala je uhićenja u Orašju.
“Mimo panike koja se digla i drame oko toga, iznenađujuć je sam slučaj Orašje. Bojište u BiH je bilo ogromno, bilo je 100 tisuća žrtava, što je pet puta više nego u Hrvatskoj. Od rata je prošlo 20 godina, a mi do danas nismo čuli za taj zločin. To ne znači da njega nije bilo, nego je Orašje očito u usporedbi sa svim tim događajima koji su se zbivali od Save do mora bili od manjeg značaja”, kazala je.
Budući da je Plenkovićeva vlada navela da će tražiti pomoć EU i NATO-a, premda je i RH morala ispuniti kriterije za Uniju upravo vezano za ratne zločine, zamoljena je za komentar te reakcije.
“Teško je shvatiti što se događa u Hrvatskoj od ponedjeljka do danas. Digla se ogromna drama, u vladi se jednim hitnim sastankom smjenjuje drugi, a u stvari nemamo ni zaključaka niti zahtjeva – hoćemo li tražiti prekid svih slučajeva vezanih za ratne zločine? Hoćemo li tražiti zabranu suđenja našim državljanima? Naravno da ne. Jedino konkretno što smo čuli je zahtjev da ne bude formulacije o udruženom zločinačkom pothvatu u optužnicama, koje ni nema. Neproporcionalno su reakcije nadmašile događaj. Neobično je to što je u jednom malom mjestu u jednom danu uhićeno deset osoba. U BiH su uhićenja za ratne zločine svakodnevna stvar i na to se obraća malo pažnje, i obično se hapsi dvoje, troje, petero, šestero osumnjičenika, i tu Tužiteljstvo BiH radi svoj posao. Ovaj slučaj razlikuje se tako po broju uhićenih, činjenici da je među njima i general i što se radi o zločinu o kojem ništa nismo čuli.”
VEZANE VIJESTI
Nije li neuobičajeno da neki od uhićenih, koji su bili zaposleni u službama države, nisu prije toga prošli sigurnosne provjere, upitana je zatim.
“Proces istraživanja ratnih zločina je težak i dugotrajan. Mi ne možemo znati koliko je dugo Tužiteljstvo radilo na tome, ali očito kad je bivši pomoćnik ravnatelja SIPA-e bio na toj funkciji, Tužiteljstvo nije imalo ništa protiv njega. Ne znamo ni ima li sada, jer optužnica nije dignuta”, kaže ona.
Upitana o tome koji su daljnji koraci, odgovara:
“Nema ih! Hrvatska neće objaviti da ne dopušta da se oni procesuiraju. Daljnji korak je da se hajka smiri i pogleda što se može učiniti. Mogli smo spriječiti uhićenje, jer prva optužnica je bila protiv Pere Vincetića od 2010. On je nedostupan Tužiteljstvu, jer živi u Hrvatskoj. Preživjeli svjedoci zločina prozivaju ga kao vršitelja nasilja – silovanja, premlaćivanja i slično, a on slobodno živi u RH, i on je i državljanin RH i može mu se suditi u RH. Kada mu se može slobodno suditi, onda nema potrebe da se proces diže na više razine, da se optužuju generali i slično. Ali mi to nismo učinili. Hrvatska naprosto nije odlučila jesmo li mi u Domovinskom ratu činili zločine ili ne, i ako jesmo treba li za njih suditi hrvatski sud, sud u BiH ili u Srbiji”, navela je Pavić.
Zamoljena za procjenu kada bismo mogli očekivati presudu koju čekaju Prlić i ostali za združeni zločinački pothvat, navodi da je zadnji put najavljena za kraj iduće godine, no rokovi se tu pomiču.
“To je jedan od najvećih i najkompliciranijih procesa pred Haškim sudom”, kazala je.
O otporima koji se pojavljuju i posljedicama neprocesuiranja zločina pred hrvatskim pravosuđem kaže.
“Mi možemo samo pretpostavljati zašto je to tako teško. Ne znam zbog čega se svi mi moramo izjednačavati ne sa hrvatskim braniteljima ili vojskom nego sa svakim tko je zapalio neku kuću, nekoga ubio ili počinio neko ružno djelo. Nismo proveli jasnu raspravu što je domoljubno i dozvoljeno, a što nije, što trebamo podržavati, a što osuditi. Većinu postupaka smo, koliko ja znam, pokrenuli pod vanjskim pritiskom”.
Kada je riječ o Mrkonjić Gradu, koji povezuje ministre obrane, sadašnjeg i bivšeg, Damira Krstičevića i Antu Kotromanovića, zamoljena je da kaže kakvi su zlolini utvrđeni na tom području.
“U tom, ali i u slučaju svakog drugog zločina, imali smo običnu i vojnu policiju i zlodjela, koja su istražena i procesuirana do određene razine, a nisu uglavnom došla do kažnjavanja odgovornih. Kada se to dogodi, kad je stvar nedovršena, onda se ide na više razine u zapovjednom lancu. Da je pravosuđe u RH to pokrenulo, ne bismo špekulirali o tome tko će od zapovjednika biti optužen. Znamo da je dio ljudi ubijen, imamo srpske izvore o kojem se broju radi, i recimo da se radi oko stotinu ljudi”, kaže ona.
U jednom segmentu se pričalo koliko je tko dao dokumenata. Pavić je upitana koliko tajne službe mogu držati to u ladici zbog “zaštite nacionalnih interesa”, a koliko to može biti i koliko je važno da ta razmjena dokumenata bude vršena transparetno.
“Čini mi se da ovo čemu svjedočimo je gromoglasni medijski obračun frakcija tajnih službi, sukobljenih struja u DORH-u i raznoraznih tamnih lobija. Ova medijska galama koja se digla ima povod nesrazmjerno manjeg značaja. Ne može biti pitanje tko je, a tko nije davao dokumente. Ako postavljate to pitanje, onda znači da je HVO zločinačka organizacija i da svaki papir progovara o tim zločinima. Naprosto, meni je smiješno da se razgovara danas na taj način. Naravno da nije pitanje dostave dokumenata, oni su dostavljeni BiH temeljem valjanih međudržavnih dogovora”, zaključuje Pavić.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
