O tome što smo postigli u 25. godina od međunarodnog priznanja, razgovarali smo s predsjednikom HAZU-a, Zvonkom Kusićem.
Sjećate li se možda gdje ste bili 15. siječnja 1992., gdje ste dočekali vijest o priznanju?
Sjećam. U Vinogradskoj bolnici predstojnik klinike. Organizirali smo proslavu. Kupili smo jednu bocu šampanjca, ali nije bila ona hrvatska, nego slovenska, ona velika. I na nju smo se svi potpisali i svake godine se ta boca vadi iz ormara i stavi se na stol i slavi se taj dan.
25 godina u životu jedne nacije nije puno, ali koliko se Hrvatska danas, razlikuje od Hrvatske 1992.?
Mnogo. Nismo ni svjesni kao društvo tih promjena. Ušli smo u EU, modernizirali smo se. Postoji napredak koji nije vidljiv, jer uvijek prevladava to nezadovoljstvo. Čovjek je uvijek po prirodi nezadovoljan s onim što je postigao, a sklon je zaboravljati ono što je postigao. Potreban nam je ipak optimizam, ne trebamo se samo koncentrirati na ono loše bilo, čega je bilo sigurno, i u čemu se nismo znali snaći.
VEZANE VIJESTI
Gdje vi vidite najveće uspjehe Hrvatske?
Ipak smo mi demokratsko društvo. Imali smo promjene vlasti koje su mirno tekle, a to je velika tekovina i toga možda nismo svjesni. Nedemokratski smo sustav promijenili bez nekakvih potresa u demokratski. Ušli smo u NATO i postali važna, relevantna europska država. Ima razloga za slavlje i ovaj datum treba biti poticaj da slavimo, a ne da kukamo.
No, građani nemaju osjećaj da imaju razloga za slavlje. Svjedočili smo da su se mijenjali važni datumi i građani su zbunjeni oko toga što se treba slaviti.
U pravu ste, ali i sami ste rekli – 25 godina u životu jedne nacije nije puno. A mi smo imali jedan krvavi rat pa izlazak iz jedne asocijacije, pa smo ušli u drugu, još kompleksniju a 20 godina, pa je bila ekonomska kriza. Kao da se povijest zgusnula i nije bilo vremena da se emocije slegnu i da narod to osjeti. Kratak je to period, 25 godina. Druge nacije koje slave i imaju osjećaj domoljublja i identiteta, to su stoljećima gradili. Mi smo gradili tisućljetni san, moramo biti zadovoljni i ne smijemo biti malodušni.
U Vukovaru su, primjerice, danas položeni vijenci uoči 25. obljetnice. Bi li prema vašem mišljenju u tom gradu trebalo obilježavati i uspjeh mirne reintegracije, a ne samo pad koji ljude uvijek vraća na patnju i rat. Svi obilježavamo tragediju pada, ali ako se želimo okrenuti optimizmu, zašto ne slavimo više mirnu reintegraciju?
Sigurno je to važan datum, ali mi se u ulozi pobjednika ne osjećamo dobro i na neki način ne možemo prenijeti te osjećaje na naciju. To nam nedostaje i na tome treba raditi u budućnosti.
Pitate li građane što oni misle o vlastitoj državi, odgovori su prilično kritični, najviše razočarenja donose im politčari, loše upravljanje državom, prije 25 godina kada smo bili u ratu, očekivanja da ćemo imati uređenu i dobru državu nisu ispunjena. Zbog čega?
U društvu prevladava osjećaj nepravde i to je bitno. To guši optimizam i inicijativu građana. Pravna nesigurnost mi se čini najvažnijom, da bi se gospodarstvo pokrenulo. Pravosuđe treba to riješiti, a onda bi i gospodarstvo se riješilo. Nacija se treba žrtvovati, ali treba vidjeti i cilj, oni koji je okupe oko cilja je trebaju i predvoditi. Čelnici, političari moraju pokazivati optimizam i inicijativu.
Dosta polemika i pažnje javnosti, pa samim time i znanstvene zajednice izazvao je slučaj ministra znanosti i obrazovanja Pave Barišića za kojeg je Odbor za etiku utvrdio da je plagijator. Kako vi kao predstavnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti gledate na taj slučaj?
To je slučaj koji je izmakao kontroli – ovo što se događa u medijima, da postoji nadmetanje za i protiv i donose se paušalne ocjene… Ja sam bio član sličnih komisija i detaljno sam to utvrđivao, analizirao. Ne mogu vam reći je li to omaška ili ne. Ali čude me paušalne ocjene, ali to je inače stanje u društvu da se nekritički proziva i da se stvara kaos i osjećaj nesigurnosti. Po tome se vidi da nema jasnih kriterija i standarda, stvari se moraju rješavati brzo i stvara se osjećaj nesigurnosti u društvu.
Ako stremimo visokim standardima u društvu, ne mislite li da bi se u ovakvoj situaciji, barem sumnje na plagijat, trebala podnijeti ostavka?
To ovisi o ljudima. To je politička odluka i stvar savjesti pojedinca. On neka prosudi kako će reagirati.
Što biste vi napravili?
Ne volim odgovarati na hipotetska pitanje, ali ja ne bi došao u takvu situaciju.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter |Facebook | Instagram.
