'Bio sam najsretniji kad je Todorić pokazao interes za Smokvicu, kao da mi ga je sam Bog poslao', kaže Ante Lušić

‘Svjestan sam da 27. rujna moram napustiti Smokvicu jer je ovrha, na koju mi nisu dali nikakvo pravo žalbe, pravomoćna , no neću dopustiti da time ova priča završi makar pravnu bitku morao voditi pred sudovima Europske unije’, kazao je za ŠibenikINAnte Lušić, zagrebački poduzetnik rogozničkih korijena koji je 1995. godine dobio od države na upravljanje otok Smokvica Vela.

– Smokvicu sam legalno i bez naknade dobio od Ministarstva obrane kako bi narednih 30 godina na otoku razvijao elitni turizam, uz obvezu da nakon tog razdoblja sve uloženo predam državi. Za mene je to jedina istina i sada se smatram oštećenim. Otkako sam 1995. godine ušao u taj poslovni poduhvat, investirao sam na otoku milijune, uz stalni strah od deložacije i maćehinski odnos države koja nije ni pokušala sa mnom pregovarati oko rješavanja problema nego su 20 godina odugovlačili. Tijekom godina, u više navrata bilo je pokušaja da mi se otok oduzme, no tu ne mislim na državu nego na pojedince i lobije koji su političkim utjecajem nastojali ukloniti mene kako bi otokom mogli upravljati oni ili njihovi pouzdanici – kaže Lušić.

Da je pravne države, problem je odavno mogao biti riješen na ovaj ili onaj način, ali očito to se dva desetljeća nije događalo, dodaje vlasnik poduzeća Grafoplast koje je od kraja rata upravljalo otočićem.

– Od prvoga dana kad su se pojavili problemi, nudio sam različite varijante rješavanja problema i bio spreman na kompromise, ali s druge strane nije bilo nikoga. Sve hrvatske vlade zajedno sa svojim premijerima i ministrima, sve garniture koje su upravljale Državnim uredom za upravljanje državnom imovinom (DUUDI) i drugim institucijama i državnim tijelima koji su na bilo koji način mogli doprinijeti rješavanju ovog problema, hladno su me ignorirali. Naprosto nisu htjeli rješavati spor i ja sam najveći dio vremena na otoku proveo u neizvjesnosti i strahu da ću biti potjeran – Lušićev je pogled na priču o rogozničkom otoku koji je prije 22 godine dobio od države na korištenje bez naknade i bez obveze plaćanja koncesije za korištenje pomorskog dobra.

Smokvica Vela nekad je bila u vlasništvu Lušićeva pradjeda koji je 20-ih godina prošlog stoljeća otok prodao jednom bogatom austrijskom Židovu, a ovaj tamo 1929. godine izgradio ljetnikovac s malim molom za privezivanje brodova. Do početka Drugoga svjetskoga rata 1939. godine dolazio je na otok otprilike pet mjeseci godišnje i tamo ljetovao s prijateljima iz bečkih visokih društvenih krugova.

Pred početak rata 1939. godine, vlasnik Smokvice nestao je pod do danas nerazjašnjenim okolnostima u Alpama i vjerojatno okončao kao žrtva nacističkog progona Židova, a na otok je uselila njegova kćerka koja je ljetnikovac na Smokvici za simboličnu svotu novca prodala Kraljevini Jugoslaviji.

U proljeće ili ljeto 1941. godine na otok se iskrcala fašistička talijanska vojska, a nakon kapitulacije Italije i pada Njemačke par godina kasnije, na Smokvicu su se iskrcali partizani. Sve do 1991. godine tamo je bila vojna baza JNA i tih 50 godina nitko od civila nije se smio približiti na 200 metara od otoka s naoružanim stražarima.

Hrvatska vojska stigla je na otok 1991. godine i zadržala se tamo do 1993. kada je Ministarstvo obrane proglasilo Smokvicu Velu neperspektivnom vojnom imovinom.

– Kada sam ja stigao tamo, otok je već bio u potpunosti devastiran i opljačkan. Sve što je moglo biti odneseno s njega, nestalo je, a ono malo što je ostalo, bilo je uništeno. Čak je i šuma stradala jer su ljudi cijepali drva radi ogrjeva. Vidio sam potencijal i uputio MORH-u pismo namjere te im prezentirao plan razvoja elitnog turizma na otoku i nakon nekog vremena dobio otok na korištenje idućih 30 godina – prepričava Lušić.

Sve je, veli, bilo sjajno dok se 5. rujna 1999. godine na mulu nije pojavila jahta MORH-a kojom je na Smokvicu doplovio Ljubo Ćesić Rojs, pomoćnik ministra obrane koji se predstavio i objasnio da je došao obići otok kako bi utvrdio u kakvom je stanju ta vojna nekretnina.

– Bio je oduševljen viđenim i počeo nas hvaliti. Rekao je ‘svaka vam čast, vama i vašem poduzeću jer nigdje u Hrvatskoj nisam vidio ovako dobro održavanu vojnu nekretninu. Smokvica je najbolje gospodarena vojna imovina u zemlji’ kazao je’, a onda je pet dana kasnije poštom stigla prava pohvala od MORH-a u vidu raskida ugovora. On je to došao odraditi za nečije političke i poslovne interese, a tko je naručitelj mogu samo pretpostavljati – govori Lušić.

– Nijednoj vlasti nije bio cilj riješiti taj problem nego otjerati mene i useliti nekoga drugoga. Kada više nisam imao snage odolijevati tim pritiscima, prodao sam 2006. godine prava na upravljanje Smokvicom Ivici Todoriću, a on me zadržao kao upravitelja. Samo on je u tom trenutku imao snage i moći odolijevati nasrtajima onih koji su se zagrijali za otok i započeo je pregovore s državom oko novih uvjeta korištenja Smokvice. Nudio je novac za najam i koncesiju i pregovarao s MORH-om, DUUDI-jem i drugim institucijama, ali nitko nije bio zainteresiran za rješavanje problema. Država je održavala status quo i odlučila djelovati tek nakon Todorićeva poslovnog kraha pa me sada izbacuju s otoka ovrhom na koju se ne mogu niti žaliti – govori Lušić.

U vili izgrađenoj u Todorićevo vrijeme, s čije terase puca pogled na privatnu plažu i glavno pristanište na otoku, na katu se nalaze luksuzno opremljene sobe s kupaonicama i popratnim prostorijama, a dolje je golema blagavaonica s restoranskom kuhinjom u kojoj je najmodernija oprema.

Pogledajte kratki video razgovor Ante Pancirova, novinara ŠibenikIna, s Antom Lušićem.

Podsjetimo, zbog ovrhe koju su Republika Hrvatska i Ministarstvo obrane pokrenuli 2015. godine nad zagrebačkom tvrtkom Grafoplast radi uklanjanja pokretnina s otoka Smokvica Vela kod Rogoznice i predaje otoka u posjed države, u Šibeniku će 27. rujna ove godine biti održano prvo ročište.

U trenutku kad je počela kriza u Agrokoru, Todorić je prodao prava na upravljanje natrag Lušiću koji, dakle, najavljuje da će se za kontrolu nad Smokvicom boriti svim pravnim sredstvima.