Bivši ministar gospodarstva, Goranko Fižulić, gostovao je u Novom danu i komentirao stanje u Uljaniku.
Što znače uhićenja bivših i sadašnjih čelnih ljudi Uljanika?
VEZANE VIJESTI
Kao i uvijek u Hrvatskoj, neka visi Pedro i riješili smo problem. Uljanik je prije 20 godina, 1999. bio brodogradilište koje je moglo napraviti brod i prodati ga po cijeni njegovog koštanja, znači nije gubilo na izgradnji broda, i bio je jedino hrvatsko brodogradilište koje nije imalo problema. Ostala tri velika brodogradilišta po brodu su gubili i po 10 milijuna dolara. Tada je Vlada pokušala to riješiti onako kako su to pokušale riješiti i sve vlade prije, kao i one poslije, a to je da je vlada pristala nadoknaditi gubitak i brodogradnja je hodala, radila 20 brodova godišnje. To je bilo prije Europske unije, kad je Vlada sama mogla odlučivati što će sufinancirati. Što se ovdje dogodilo meni je potpuno nejasno. Govorimo o milijardama kuna, što, po ovom modelu od 10-20 milijuna dolara gubitka po brodu, ispada da su se brodovi poklanjali, jer matematika ne štima. Da bi se napravilo 7 milijardi kuna gubitka, koliko ste morali proizvesti brodova i koliko ste gubili?
Je li time upitna državna subvencija i sadašnje procjene kolika bi bila cijena stečaja u brodogradilištu?
To je pravo pitanje. Javnost zaslužuje da dobije tabelu gdje piše broj gradnje, cijena po kojoj je brod ugovoren i po kojoj je cijeni taj broj proizveden i onda možemo detektirati krivca.
Koliki je utjecaj Vlade i tada i danas?
Ako je netko izračunao da se ne isplati graditi brodove po toj cijeni i da je bolje da dozvolimo naplatu jamstava, onda mora objasniti zašto je to odlučio. Zašto nisu otišli u predstečajnu nagodbu, gdje je država jedini vjerovnik, gdje se mogla kontrolirati cijela priča i vidjeti koliko se brodova i po kojoj cijeni može napraviti i onda s tom računicom otići do Bruxellesa i podastrijeti je. Još jednom se pokazalo da u Hrvatskoj ne funkcionira model stečajnog zakona i predstečajnih nagodbi, da se sve bazira na arbitriranju politike i kaosu koji gledamo zadnjih dana. Stečaj je izvjestan, tu nema pomoći. Povucimo paralelu s Agrokorom. Kad je nastala panika i kad su vjerovnici navalili sa svojim mjenicama, sve je bilo riješeno otvaranjem predstečajne nagodbe, ona je omogućila deblokadu računa, ispostavilo se da je potreban radni kapital od 200-250 milijuna eura i Agrokor kao koncern je mogao ići dalje. Takav isti model, ali ne putem posebnog lex brodogradilišta je trebalo napraviti i ovdje i vidjeti koliko je potrebno sredstava da bi se napravila knjiga narudžbi.
Tko je krivac za te propuste?
Sigurno Ministarstvo gospodarstva i Vlada, jer Republika Hrvatska na ovaj ili onaj način kontrolira vlasnički paket u oba brodogradilišta. Važno je napomenuti da je i jedna i druga industrija bitna zbog načina funkcioniranja tržišta u Hrvatskoj, zbog načina funkcioniranja gospodarstva. Kad stvari krenu loše, države s više ili manje želje i žara kreću u neki oblik intervencije. Ova intervencija koja je ovdje izvedena, ja je uopće ne razumijem, zato što ne mogu računati koliko su u silnim milijardama gubitaka jamstva koja se odnose na brodove koji nisu isporučeni, pa su naručitelji raskinuli ugovore i naplatili penale, a koliko su oni koji su stvarno isporučeni s gubicima.
Preostaju dva načina, sutra je sjednica Stečajnog suda u Rijeci koji treba donijeti odluku ili se radi o odluci Vlade koja treba odrediti što će biti budućnost?
Trebao bi donijeti sud. Ne vidim nikakvog razloga što ne bi trebao biti otvoren stečaj. Hrvatska nikako da se navikne da tržište funkcionira na lakom ulazu i još lakšem izlazu. To je kapitalizam i kompanije imaju svoje vrijeme trajanja, ništa ne traje vječno.
Je li dilema pitanje stečaja ili uopće pitanja budućnosti hrvatske brodogradnje?
Hrvatska brodogradnja ovakva kakva je nema nikakvu budućnost. Ako je država htjela imati brodogradnju, onda je vlastite narudžbe trebala locirati u hrvatskoj brodogradnji, a ne kupovati polovne trajekte širom svijeta i naručivati polovne borbene zrakoplove. Ako želite brodogradnju, onda je morate sami zaposliti i stvoriti izvozni proizvod.
Proglasi li se stečaj, što tada slijedi? Može li se očekivati da se pojavi bilo kakav strateški partner?
‘Ajmo definirat strateškog partnera, ako netko misli da u svijetu postoji strateški partner i da će doći u Hrvatsku uzeti Uljanik i da će on raditi brodove koje je radio i ranije, vara se, jer se brodogradnja preselila na Daleki istok. U Hrvatskoj je pojam strateški investitor i strateški ulagač potpuno iskrivljen, mislimo da dolazi princ na bijelom konju koji uzima posrnulu tvrtku i nastavlja upravljati njome onako kako je bilo prije, a to se neće dogoditi.
Što znači stečaj sa restrukturiranjem?
Stečaj vodi ili u likvidaciju ili u neko ozdravljenje. Netko treba organizirati proizvodnju, taj netko treba biti stečajni upravitelj, ali nećete dobiti naručitelja brodova koji će naručiti brod u takvom brodogradilištu bez državnog jamstva. Nitko nije radio na restrukturiranju ničega, jer da se radilo na restrukturiranju, onda bi se zadržale narudžbe.
Tko će snositi političke posljedice događaja u Uljaniku? Hoće li to biti IDS?
Pa IDS će svaljivati krivnju na Zagreb, na HDZ, a HDZ će svaljivati krivnju na IDS i lokalnu upravu. Istra ne živi od brodogradnje, nego od turizma i veliki broj onih koji trebaju ili će izaći na izbore nisu osobno involvirani u probleme Uljanika. Hrvatska nema problem sa zaposlenošću, ne u tom bazenu o kojem mi razgovaramo. Svi radnici Uljanika i 3. maja mogli su dati otkaz i tražiti posao negdje drugdje, da su htjeli. Dobar dio njih se može prebaciti u građevinu.
Ima li hrvatsko tržište rada u ovom trenutku mogućnost zbrinuti 1000 ljudi?
Da. Razgovaramo o deficitarnim strukama kojih nema ni kod nas ni u susjedstvu, koji se mogu vrlo lako zaposliti. Hrvatska brodogradnja je bila strukturirana na način da je samo dio radnika zaposleno u brodogradilištu, a velik dio radi za kooperantske tvrtke, koje su odavno morale sebi pronaći posao negdje drugdje i rade za nekog drugog. Ne moramo se uopće brinuti o tome, radnici su svjesno izabrali svoju poziciju, vjerojatno znajući zašto to rade. Ne možemo gledati pojedinačne sudbine i temeljem toga donositi strateške odluke. Ako radnik ima svoja prava, treba ih ostvariti, treba za to ostvariti naknadu, ali ne može jedno ili tisuću radnih mjesta biti razlog da ova država nastavi gubiti novac.To nije kapitalizam.
Tijek događaja o situaciji u Uljaniku iz minute u minutu pratimo OVDJE.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
