Božić - blagdan rođenja Isusa Krista

PIXSELL/Igor Kralj

Božić je - blagdan kada kršćani slave rođenje Bogočovjeka Isusa Krista, nakon kojega slijede blagdani Svetoga Stjepana, Svetog Ivana, Nevina dječica ili Mladenci te Stara godina.

Rođenje Isusa Krista kršćanski svijet slavi od davnina, a dan Isusova rođenja smatrali su i početkom nove godine. U razdoblju obnovljenoga Zapadnoga Rimskog Carstva gotovo u cijeloj Europi početak nove godine bio je na Božić.

Značenje riječi Božić, kao ‘mali Bog’, u kršćanstvu ima umilna značenja: blagi Bog, dobri Bog, bliski Bog – Bog dostupan i pristupačan čovjeku. Božić je dan kada je Svemogući Bog postao djetešce pa je Isus zato svenazočni i bliski Bog. Kršćanski filozof Aurelije Augustin (4./5. stoljeće) smatrao je kako se u Božiću “Bog počovječio da se čovjek može pobožanstveniti”.

Hrvatska božićna pjesma “Narodi nam se kralj nebeski” sa stihom “Na tom mladom letu veselimo se” upućuje na Božić kao prvi dan nove godine. Crkva je tek 1691. prihvatila 1. siječnja kao Novu godinu.

Na blagdan Božića od 5. stoljeća slave se tri mise: polnoćka, zornica ili pastirska misa te poldanjica. Tijekom polnoćke i zornice čita se izvješće o događaju Božića s njegovim povijesnim određenjem.

“I Riječ tijelom postade i nastani se među nama…”

Na zornici je naglasak na evanđeoskom izvješću o navještaju pastirima, a na poldanjici Proslov iz Evanđelja po Ivanu: “U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog… I Riječ tijelom postade i nastani se među nama…”

Bibličari smatraju da taj Proslov uspoređuje stvaranje svijeta i utjelovljenje Sina Božjega jer oba događaja povezuje osoba Sina Božjega. On, besmrtan, po Božiću je postao smrtnikom da bi ljudi, po njemu, postali besmrtnici. On, vječan, postade vremenit da bi ljudi po njemu postali vječni.

Biblijski izvještaj Isusovo rođenje tumači kao događaj koji se zbio na ‘slavu Bogu na visini i za mir ljudima dobre volje’.

Otajstvo Božića ima odraz i u hrvatskoj književnosti i umjetnosti, a osobito u spletu običaja te u božićnim pjesmama. Božićni običaji očituju i čovjekoljublje, od čestitanja i darivanja do pomirbe zavađenih i novog poleta u obiteljskom životu. Pjesme su radosne i sadržajem su zapravo prepjev božićnog evanđelja i kršćanskih vjerskih istina.

U božićnim pjesmama jasno je naznačena središnja kršćanska vjerska istina o rođenju Bogočovjeka, kojega one često nazivaju Mladim Kraljem, od Djevice Marije. Taj motiv pjesme uokviruju u idiličan svijet pastira, mudraca zvanih kraljevima, anđela, štalice, jaslica i zvijezde vodilje.

Kao kršćanski blagdan, Božić se u svakom narodu obilježava na poseban način kao dio njegove etnografske baštine.

Hrvatski božićni običaji

U južnohrvatskim krajevima za božićno doba karakterističan je bio i običaj biranja kralja. Vremenski je smješten između Božića i Sveta Tri Kralja, osobito dva dana iza Božića, kada bi se birao kralj ili knez, koji je imao svoje oznake – štap i krunu.

Slično tomu bio je i izbor seoskoga kralja – to je identični božićni i novogodišnji izbor kralja sa ‘znacima vlasti, pratnjom, čašćenjem’. Taj se dio tradicijske kulture, kako je zabilježio hrvatski etnolog Milovan Gavazzi, počeo gubiti u prvoj polovici 20. stoljeća. Etnolozi smatraju da je izbor seoskoga kralja ostatak drevne hrvatske tradicije povezane sa sjećanjem na izbor hrvatskih narodnih vladara.

Advent ili došašće vrijeme je pripreme za rođenje Isusa Krista, a sastoji se od četiri tjedna neposredno prije Božića koji simboliziraju četiri tisućljeća, koliko je po Bibliji prošlo od stvaranja svijeta, do Kristova dolaska.

U novije vrijeme sve prisutniji znak adventa jest adventski vijenac, koji se plete od zimzelenih grančica, tako da nema početka ni kraja, što simbolizira vječnost. U vijenac se umeću četiri svijeće koje označuju četiri razdjelnice u ljudskoj povijesti: stvaranje, utjelovljenje, otkupljenje i svršetak. Prve adventske nedjelje pali se prva svijeća i tako redom do Božića gore sve četiri.

Običaj koji se sačuvao do danas jest i sijanje u posude božićne pšenice, kao simbola obnove života i plodnosti. Na blagdan Sv. Barbare ili Sv. Lucije sije se pšenica, simbol života u katolika. Do Božića pšenica naraste i ukrašava božićni stol, a tijekom božićnog vremena stoji pod borom, uz jaslice ili u kutu sobe. Pšenica se ovija hrvatskom trobojnicom. Nakon Božića pšenica se daje pticama jer se ništa iz tog svetog doba ne smije baciti.

Danas su u selima gotovo nestali običaji unošenja badnjaka i rasprostiranja slame pod blagdanskim stolom u predvečerje Božića. Badnjakom se naziva jedan, a u nekim krajevima i tri velika panja koja se unose u kuću na Badnju noć i stavljaju na ognjište. Tri panja simbol su Svetog Trojstva, a njihovim se žarom zapale sve svijeće u kući. Slama se kao znak Božića održala znatno duže od panjeva. Trenutak unošenja slame u kuću, što je obično činila glava kuće, označavao je službeni početak proslave Božića.

U Hrvatskoj se do 1850. nije običavalo kititi božićno drvce, iako je taj običaj u njemačkim pokrajinama živ od 16. stoljeća.