Profesor na Fakultetu političkih znanosti Dejan Jović gostovao je u Novom danu te je govorio o simbolici prošlogodišnjeg dolaska Borisa Miloševića u Knin.

“Počnimo od simbolike odllaska Borisa Miloševića na proslavu u Kninu prošle godine. Neodlazak bi bio snažnija poruka nego odlazak. No svatko onaj tko je očekivao da će se time završiti kontroverze ili završiti historijski sporovi je bio pod nekom iluzijom. Često ljudi u politici imaju takve neke iluzije. Sjećam se kada je Josipović išao na Bleiburg, rekao je da ide tamo da završi tu priču. Nikad neće završiti takve priče”, rekao je Dejan Jović na početku.

“Pitanje je što je odlazak Borisa Miloševića promijenio u hrvatskom društvu. Došla je ova godina i postavlja se pitanje što sada, je li to dovoljno i treba li nastaviti to dalje? Primijetio bih da je nedavno bila 80. godišnjica najstrašnijih događaja 2. svjetskog rata, u Glini, tu nismo vidjeli takvu gestu. Bilo bi dobro pogledati neke konkretne stvari, a jedna od njih je i kako se nositi s pozdravom ‘Za dom spremni’.

Što se tiče Vučića, tko je gledao obilježavanje tog dana jučer u mjestu Busje, mogao je vidjeti jednu političku namjeru da poveže 41. i 91. Još Tuđman je govorio koliko je štetno povezivanje Hrvatske s NDH-a. To nije samo stvar odnosa Srba i Hrvata, ‘za dom spremni’ je stvar šire povijesti i odnosi se i na Židove”, dodaje.

Ističe i kako je takvih simboličkih gesti bilo prilično kroz godine, čak 17 ili 18 izjava isprike od strane Srbije u ovih 20 godina.

“Pa opet nekako imamo dojam da suočavanje s prošlošću nije završeno. Pitanje je tko su subjekti pomirenja? Mislim da mi malo pojednostavljeno gledamo i mislim da je malo krivo da gledamo da je to bila jedna skupina koja se suprotstavila Hrvatskoj. Imamo najmanje tri subjekta tamo, jedno su bili Srbi u Krajini koji su bili separatisti, koji su tamo bili nelegitnimo, koristili oružje za napade i provodili etničko išćenje.

Druga grupacija je Srbija koja je u mnogim aspektima bila iza ovih, u jednom trenutku se dogodilo da se Srbi uvlače u međunarodne sankcije i bijedu i to je rezultiralo time da im nije pomogla u Oluji. Danas reći da je to bila samo Miloševićeva politika znači na neki način amnestirati krajinske lidere.

Treća skupina su Srbi koji su bili izvan Krajine i Srbije, ljudi kao Pupovac i drugi. Oni nisu pravi subjekti pomirenja jer pomirenje mora doći s onima s kojima ste ratovali. Pupovac nije ratovao protiv Hrvatske”, objašnjava.