Hrvatski predsjednik Zoran Milanović želi postati premijer i uključio se u predizbornu kampanju oštrom populističkom retorikom. Je li to samo predizborni marketing ili novi populist stupa na političku scenu EU-a?
Plan hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića je uspio. Otkako je nedavno neočekivano odredio da će se parlamentarni izbori održati u srijedu (17. travnja), a ne kao obično nedjeljom, te potom objavio svoju kandidaturu za premijersku poziciju na listi Socijaldemokratske partije (SDP), bez da prethodno odstupi s dužnosti predsjednika, u Hrvatskoj gotovo da nema drugih političkih tema. Svi govore o Milanoviću.
“Rijeke pravde dolaze”
Razlog, međutim, nije samo najava kandidature – to je prije svega njegova neobuzdana retorika koja pali strasti. Pred okupljenim novinarima govorio je – ciljajući na vladu Andreja Plenkovića i njegovu Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ) – o “lopovima i ugnjetačima”, “praznim likovima bez vjere i svjetonazora”, samo “željnih gole moći i tuđeg novca”. Zemljom vladaju “gangsteri” koji imaju „mentalitet kradljivaca stoke”, sve su to “pijavice i paraziti na zdravom tkivu hrvatskog naroda”, smatra predsjednik.
A nije se libio ni od religijski obojenog jezika: zemlja je prljava poput “Augijevih staja”, ali „rijeke pravde dolaze”, one će očistiti svu tu prljavštinu čim on bude izabran za premijera, jer se ovdje radi o “svetom ratu”, piše Deutsche Welle.
Čak i za predsjednika koji se i ranije isticao grubim izjavama i retoričkim eskapadama to je predstavljalo novu dimenziju eskalacije.
Proračunata marketinška strategija
“Ova žestoka retorika je proračunata. To je kalkulirana marketinška strategija, pažljivo osmišljen nastup”, kaže politički analitičar i pisac Jurica Pavičić. “Milanović nastoji zajahati na val jednog krajnjeg revolta znatnog dijela građanske srednje klase u Hrvatskoj, koja je strašno bijesna na te nagomilane korupcijske afere, koja je revoltirana činjenicom da je Hrvatska zemlja isprepletena nepotizmom i korupcijom, potpuno zagušena dominacijom vladajuće stranke koja utječe na sve, od opere do vatrogasaca”, kaže Pavičić.
Ukoliko bi ovo bili izbori kao i svaki drugi, onda bi HDZ pobijedio, okupio koaliciju i dalje vladao. Stoga je jedina mogućnost za promjenu da “opozicija mobilizira ljude, stvori situaciju sad ili nikad, da se predstavi kao da su ovi izbori jedini način kako bi se zaustavila duga i iznurujuća hegemonija HDZ-a”, kaže Pavičić i dodaje: “Otuda je razumno mobilizirati oštrom retorikom.”
Ignoriranje Ustavnog suda
Ali ne samo HDZ – ni Ustavni sud Milanović nije poštedio. Kada su suci objavili da on ne može biti službeni kandidat ako prethodno ne odstupi s funkcije predsjednika, nazvao ih je “nepismenim seljačinama”, “dosadnim stajskim muhama” i “gangsterskom družinom”.
SDP je s druge strane objasnio da Milanović možda neće biti službeni kandidat, ali ako stranka pobijedi, bit će izabran za premijera. U tom slučaju ipak bi podnio ostavku na dužnost predsjednika.
Iako sve to svakako predstavlja nepoštivanje Ustavnog suda, objašnjava Pavičić, u Hrvatskoj ionako nema nikoga tko bi tu instituciju poštovao. “Taj sud je ruglo. To uopće nije sud, a tamo nisu suci. To je skupina ražalovanih političara, ministara, parlamentaraca koje su ljevica i desnica tamo skupili po nekoj kvoti, oni funkcioniraju poput Vijeća čuvara revolucije u Iranu. Ako postoji institucija koja je u Hrvatskoj potpuno kompromitirana to je Ustavni sud. To je u zemlji predmet masovnog ismijavanja“, kaže analitičar.
Urbani rasizam
Najupečatljiviji slogan Milanovićeve kampanje, međutim, nisu psovke Plenkovića i ustavnih sudaca, već njegova najava “rijeka pravde” koje dolaze na proljeće. To je citat jedne pjesme novovalne grupe Film i Jure Stublića. Tu Milanović koristi jedan skriven kod hrvatske kulture i poručuje publici: to smo mi urbani. Pavičić smatra da to pokazuje stanovitu dozu urbanog rasizma: mi dečki s asfalta, mi koji razumijemo grad.
“On često selo, seljake, seljačine tretira u negativnom kontekstu. Citirajući grupu Film on pokazuje da je to naša muzika, generacije koja je socijalizirana na Novom valu. Na jednom mjestu on govori i o HDZ-ovcima koji idu u Osijek po diplome autobusima firme Krstić. To je aluzija na slavni jugoslavenski film Slobodana Šijana „Tko to tamo peva”. On voli pokazati da je obrazovan. Voli se praviti važan svojom gimnazijskom i pop-kulturnom naobrazbom. Milanović svojoj publici namiguje i aludira na nekakav zajednički kulturni kod koji mi imamo, a ovi koji su zgrabili državu ga nemaju”, objašnjava Pavičić.
Prava alternativa
U protekle četiri godine njegovog petogodišnjeg mandata Milanović se profilirao kao stvarna opozicija Plenkoviću i njegovom HDZ-u – ponajviše zato što se pokazalo da su parlamentarne oporbene stranke nesposobne, bezopasne i međusobno posvađane.
Govoreći o unutarnjoj politici predsjednik nije propustio priliku da napada vladu zbog korumpiranosti i neobuzdanog klijentelizma.
Ali rado je koristio i vanjskopolitičku pozornicu: za razliku od Plenkovića, koji se smatra uzornim europskim učenikom, Milanović u politici EU-a ističe nacionalne interese Hrvatske, koji se tiču prije svega maksimalnog korištenja različitih fondova EU-a. Kada je riječ o ruskom ratu protiv Ukrajine, pokazuje veliko razumijevanje za interese Moskve i zalaže se za suzdržanost Hrvatske. A što se tiče susjedne Bosne i Hercegovine, ističe se kao zaštitnik ekskluzivnih prava tamošnjih Hrvata i malo mari za stabilnost i funkcionalnost zemlje. “U odnosu prema BiH Milanović je puno manje konstruktivan nego Plenković”, napominje Pavičić.
S ovom strategijom Milanović postiže velik uspjeh. Već godinama je bivši šef socijaldemokrata prema ispitivanjima javnog mnijenja kontinuirano najpopularniji političar Hrvatske, a nakon objave kandidature stranka se prema anketama popravila za još sedam posto. Donedavno gotovo siguran Plenkovićev reizbor odjednom je doveden u pitanje. “Sada Hrvatska ima alternativu”, kaže Pavičić.
Hrvatski Fico?
Milanović je prepoznao raspoloženje u zemlji. “Njegova retorika ide za tim da je on netko tko dolazi s konjicom, koji dolazi s tom rijekom pravde, koja će pomesti tu dubinski kompromitiranu i koruptivnu državu”, kaže Pavičić za Deutsche Welle.
No, u sadašnjoj kampanji Milanović uopće nema program – on je program. “Milanović je mutirao u jednog desno-lijevog populista. On ima neke natruhe svoje bivše lijeve pozicije, recimo u odnosu prema antifašizmu i Drugom svjetskom ratu, ali neke su pozicije desno-populističke, recimo od odnosa prema Ukrajini i Rusiji, prema nasljeđu 90-ih, uključujući i ratne zločine”, objašnjava Pavičić.
I to je problem. “Vrlo je vjerojatno da će glasači koji obično biraju ljevicu i dio desnih glasača glasati za njega. Ali ne znamo kuda bi vodila njegova vlada. Ne možemo biti sigurni da neće postati hrvatska verzija Roberta Fica“, strahuje Pavičić.
A slovački premijer Fico trenutno zajedno s mađarskim premijerom Viktorom Orbanom najviše zabrinjava Bruxelles: obojica se smatraju populistima, koji malo mare za slobodu medija i vladavinu prava, te se smatraju izrazitim simpatizerima Putina među šefovima država i vlada EU-a.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!