I ove su se godine 27.siječnja na Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta mogle čuti brojne prigodne izjave političara svih stranačkih boja. O istinskim problemima: od restitucije židovske imovine koja u Hrvatskoj gotovo da ne postoji do ignorantskog odnosa spram revizionističkih tendencija - i dalje se malo govori, a još manje čini. O mukotrpnoj, cjeloživotnoj i dosad potpuno neuspješnoj bitci da vrate dio obiteljske imovine koje su obitelji Herman prvo oduzele ustaše a potom i nacionalizirale komunističke vlasti za Točku na tjedan govorili su Ivanka Herman i Ivan Štekl, direktni potomci Malvine Herman koju su ustaše izbacile iz vile u centru Zagreba u svibnju 1941.godine, neposredno nakon što je osječkom muzeju i Gipsoteci "donirala" zbirku od najmanje 73 umjetnine - među kojima su i slike Vlahe Bukovca, Emanuela Vidovića, Vladimira Becića, Bele Čikoš-Sesije, Menci Clement, Crnčić, Otona Ivekovića (prema spisu Ponova).
Iz stančića na periferiji Novog Zagreba gospođa Ivanka Herman desetljećima vodi bitku za obiteljsku imovinu koju su obitelji Herman prvo oduzele ustaše a potom dobrim dijelom nacionalizirale komunističke vlasti.
Vitalna 81-godišnjakinja živi vrlo skromno. Njenu baku Malvinu ustaše su iznacile iz vile u centru Zagreba i oduzele joj dom na adresi Slavujevac 5.
“O tome se nije puno govorilo u obitelji, nije se smjelo… Ja znam samo da je prabaka umrla, a baka se ubila nakon što su je izbacili iz kuće”, govori Ivanka Herman o sudbini svoje bake Malvine.
I sama, iako tek beba rođena u svibnju ’41., jedva je preživjela Drugi svjetski rat u Zagrebu.
“Tokom rata su dolazili i tražili gdje je židovsko dijete, a ja sam spavala u ormaru. To je priča koju su meni pričali”, priča dalje gospođa Ivanka.
Dom obiteljji Herman na Slavujevcu padom ustaškog režima, 45-te dan je jednom partizanskom generalu na korištenje a potom je razdjeljen stanarima sa stanarskim pravom. Komunističke vlasti za privatno vlasništvo nisu imale sluha.
“Ne da mi nije vraćeno, nego moj je otac ’30. i neke digao garažu kad je dobio auto i ja sam nakon 30 godina uspjela dobiti ključeve te garaže.
A stan? “To ne. Kad je umro jedan od ljudi koji su tamo imali stanarska prava, ja sam tražila od države da dobijem stanarsko pravo jer živio je pola u državnom, a pola u mom vlasništvu. Tada sam dobila odgovor da podstanari koji su kod njega živjeli imaju veća prava na to nego ja, koja sam vlasnica”, priča dalje Ivanka Herman.
Ni s dolaskom hrvatske države stvar nije riješena – spor među vlasnicima i stanarima sa stanarskim pravom nikada nije adekvatno riješen. Gospođa Ivanka Herman vlasnica je četvrtine vile na Tuškancu ali ne zna se koji joj dio te kuće pripada jer kad su vilu obitelji Herman pretvorili u stanove – nije etažirana. Sada tamošnji stanari sa stanarskim pravom tvrde da oni – ne žive u njenom dijelu jer se ni ne zna koji je dio njen.
“Ja sam vlasnik koji ne može unutra i nemam naknadu, odnosno imam neku malu od jednog stanara koja iznosi onoliko koliko danas košta jedna turska kava”, objašnjava gospođa Herman.
Relativno nedavno, kada su otvoreni arhivi u Ministarstvu kulture izašli su na vidjelo podaci i o umjetninama Malvine Herman. Udovica Herman u svibnju ’41. dobila je potvrdu od ustaških vlasti da je 73 umjetnine, među kojima su djela Vlahe BUkovca, Emanuela Vidovića, Vladimira Becića, Bele Čikoš-Sesije, Crnčića, Ivekovića, Vanke, Filakovca – donirala za osječki muzej. Istog dana izbačena je iz svog doma. Ivanka Herman o toj je zbirci i događaju znala gotovo pa ništa.
“O toj zbirci ja ne znam ništa, sjećam se da se u obitelji samo spominjalo da je baka to poklonila da se formira… kako se ono kaže, nedostaje mi riječi, ta zbirka”, kazala je.
Na pitanje namjerava li se interesirati i za tu imovinu, Ivanka odgovara: “Rrecite mi kako i na koji način, ja o tome ne znam ništa”, sliježe ramenima 81-godišnja Ivanka.
Obitelj Herman gubi snagu za daljnu borbu za svoje obiteljsko nasljeđe.
“Ne vidim osnova, na osnovu čega bi tražila dalje kada desetljećima ne mogu dobiti dvije sobe i kuhinju u onome što je moje vlasništvo”, kaže Ivanka Herman.
“Punih 40 godina mi se borimo za ono što je naša imovina. Ako bi sad pokrenuli i to novo pitanje (op.a.oduzetih umjetnina), i ako bi to trajalo sljedećih 40-50 godina… ne vidim koristi od toga”, dodaje Ivankin sin Ivan.
I doista, koristi nema. Kako desetljeća prolaze i koristi i smisla i pravde – sve je manje unatoč velikim parolama.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!