U Harry Ransom Centru Sveučilišta u Teksasu, pod brojem MS-04916, spremljena je arhiva slučaja Watergate. Sve bilješke, koje su godinama dok su radili na temi napravili novinari Carl Bernstein i Bob Woodward iz Washington Posta, samo su dio javnosti otvorene građe o najvećem političkom skandalu u američkoj povijesti koji je srušio predsjednika Richarda Nixona. Stotine dokumenata nude fantastičnu skicu i kronologiju zloporabe vlasti i moći u analognom vremenu, od politički motivirane provale, prisluškivanja, nezakonitog korištenja tajnih službi, poreznih utaja, uništavanja dokaza, korištenja ilegalnih sredstava u kampanji.
O Watergateu su snimani filmovi, pisane knjige, čak i pjesme, u svakodnevnu uporabu od skandala ušao je termin „duboko grlo“. Watergate je bio priča o tome što u demokraciji znači sustav javnog nadzora nad radom politike, što znači ustav pred političarima koji zlorabljuju moć. Watergate se događao u analognom svijetu. Bez Twittera, Whatsappa, bez dezinformacija koje akceleriraju u sekundi ili ih se stvara umjetnom inteligencijom. Ipak, uzorci ljudskog ponašanja i psihe bili su isti.
Čekat će se, kažu dugo, kako bi sud na Manhattanu presudio Donaldu Trumpu, a još duže kako bi se dokazale druge optužbe o manipuliranju izborima i poticanju na pobunu za svrgavanje izabrane vlasti.
„Ne znaš na što su oni spremni“, rekla je Stormy Daniels svojedobno u prvom velikom javnom istupu, u intervjuu Andersonu Cooperu. Upravo u toj rečenici zrcali se povijest pokvarene i korumpirane moći, one zbog kojih su demokracije nešto drugačiji sustavi od autokracija ili diktatura ili bi trebale biti.
Dok se penjao na vlast, Donalda Trumpa mnogi su gledali kao klauna, biznismena i šoumena, bez previše ideologije i šanse za uspjehom. No, Trump je postao ideologija, s timom koji je točno znao što radi i igrao po davno napisanim propagandnim povijesnim kuharicama, došao je do vlasti kreiranjem narativa koji je poricao ono što jest. Sve, osim njega i njegovih postupaka. Bivših ili budućih.
Na tom putu Trumpu je Watergate bio jedan od stupova. Proučavao ga je, kao i Nixonovo ponašanje i vladavinu, pa je na koncu na najvećem skandalu američke politike u povijesti stvarao svoj, svakome sa živim povijesnim sjećanjem ili znanjem, nezamisliv narativ.
Po Trumpu je tako Nixon „možda“ bio kriv. Koristio je njegove izraze, riječi, sve upisano velikim slovima na društvenim mrežama, poput novih Trumpovih zapovjedi za novi svijet inspiriran načinom kojim se pokušalo odvratiti oči od prljavih rabota. LAW & ORDER. Što je istina, a što laž? Sve što je protiv Trumpa je laž, a istina je kakvu je stvori iz dana u dan. Tako stižemo do vremena kada isti taj Bob Woodward napiše dvije knjige u Trumpu, koje pokazuju zastrašujuće razmjere načina „vladanja“, no kada napokon dođe do podizanja optužnice protiv Trumpa, ispitivanja javnog mnijenja pokazuju kako mnogi Amerikanci misle da je proces – politički motiviran. Govoreći pred kamerama, jedna evangelistička Trumpova glasačica izjavila je: „Svi smo mi grešnici, zar ne?“
Kaže povijest da je u slučaju Watergate Senat jednoglasno odobrio osnivanje međustranačkog istražnog odbora. Republikanci su sjetimo se prije dvije i pol godine uložili veto na nadstranačku komisiju zaduženu za istragu napada na Kongres 6. siječnja, a ujedno su i kaznili dvoje članova stranke koji su se pridužili povjerenstvu.
Kažu statističari i da je prvo ročište o istrazi napada na Kongres gledalo samo šest posto Amerikanaca, dok je prvo svjedočenje u slučaju Watergate pratila trećina stanovnika SAD-a.
Od svijeta kojeg je promijenio Trump orkestriranom teškom artiljerijom stvorenom da napravi pomutnju u javnosti, politici, odnosu prema stvarnosti, institucijama i globalnim odnosima, sve manje ostaje onoga što nas je štititlo ili činilo sigurnima. Povjerenje se namjerno poljulalo. U maniri najboljih propagandnih škola koje su gradile nove sustave i ideologije kroz povijest, nastupilo je novo nedoba. Kao u McCarthyjevog doba lova na vještice, Trump je izgradio paralelni svijet za „zanemarenu“ Ameriku, koja mu je slijepo vjerovala dok je dezavuirao sve što je postojalo kao stup američke demokracije – neovisne medije i institucije.
Kako će se onda stvari razviti u današnje doba paralelnih javnosti i stvarnosti, zaoštrenog nepovjerenja, emocija, digitalne kakofonije? Ako mu se sudi i presudi – ne valja, ako mu se ne sudi i ne presudi, također ne valja. Ili je jedno dobro, drugo nije ili su oba dobra? Sve odgovore možete naći na internetu.
Neki kažu, čovjeku, a još više čovjeku na vlasti, od pamtivijeka je imanentna korupcija i volja za moći, održavanjem na vlasti, a sustavi organizacije ljudi u društva i države gradili su se oko nekih zajedničkih pravila igre, kontrole, zakona. Manipulacije, prijevare i korupcija, po nekom filmskom scenariju, rezervirane su navodno za autokratske i diktatorske režime. Demokracije su imale mehanizme kontrole, transparentnosti, neovisno pravosuđe, medije. Sve to bili su stupovi, kako je naziva politolog John Keane, „nadzorne“ demokracije, u kojoj se mislilo da su građani uvijek zaštićeni od manipulacija vlasti, a nadzorni su mehanizmi tu da je kontroliraju.
Ipak i ta naša, nadzorna demokracija, pokazala se punom rupa, pa smo je popravljali i popravljamo. Znali smo za korumpirane biznismene i premijere, suce i tužitelje, Mafiju s velikim M i male mafije. No, ono što je uvijek bilo tu kao korektiv, kao rasvjetljivač, bila jest javnost, bili su neki novi Bernsteini i Woodwardi. Njih se danas gasi, dezavuira. Jer – nedjelo političkog protivnika uvijek je oružje u rukama političkih protivnika. A danas u tim rukama imamo tisuću puta više artiljerije, a manje Bernsteina i Woodwarda. Oni su dio močvare, „mainstream“ medija, za razliku od Elona Muska, najbogatijeg čovjeka na svijetu, koji na svojoj društvenoj mreži stvara narative koji gore navedenom ne samo idu u prilog, nego se na isti način kao i Trump, podrugljivo, konfrontacijski udara na Bernsteine i Woodwarde današnjice. U doba nedoba, Trumpova popularnost raste. I dok on sam suđenje uspoređuje sa staljinističkim čistkama, te poziva Republikance da bojkotiraju pravosuđe, kako god se situacija razvijala, jasno je da Amerika ulazi u godinu i pol dana teškaške i osobne borbe za političko preživljavanje. Možda bi demokracija htjela da više nije, da nema Watergatea, da je samo jedan vođa, kao Putin, kao Xi, kao Trump. Vođa koji nikada nije kriv. Kada se močvara isuši, ekosustav umire, brzo i ružno. Demokracija ne umire u tišini, što je u zaglavlje za Trumpova mandata stavio upravo Washington Post. Demokracija, čujemo to, umire u velikoj, nesnosnoj i zaglušujućoj buci.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare