Devet je godina prošlo od takozvane izbjegličke krize.
2015. godina bila je godina u kojoj su se u Europu prelile posljedice višestrukih bliskoistočnih kriza od kojih je ključna bila sirijska koja je trajala od početka arapskog proljeća 2011. , a kulminirala, u toj prvoj fazi, zlokobnim usponom tzv. Islamske države 2014. i njezinim širenjem na teritorij Sirije i Iraka.
„Možemo mi to“, rekla je tada njemačka kancelarka Angela Merkel, otvorivši europska vrata za sve one koji u Siriji i okolnim zemljama u koje su izbjegli, nisu mogli naći nikakvu drugu perspektivu, osim one izbjegličke.
„Dogodila nam se normalna ljudska reakcija, a to je da ljudi pokušaju doći na mjesto gdje mogu biti aktivni, produktivni, koje bi moralo postojati za svakoga od nas na ovom velikom planetu zvanom Zemlja. Da bismo bili ljudi, moramo biti produktivni, djelovati, ne biti paraziti. Ja želim stvarati neku vrijednost, a ne umrijeti u očaju. Nakon svega, mislim da mogu preživjeti bilo gdje“, govorio mi je u tom vrtlogu povijesnih zbivanja Anas Maghrebi, sirijski glazbenik čiju priču opisujem u svojoj knjizi Nejednaki i o čijem koncertu u Hrvatskoj, prvom na teritoriju Europske unije sam snimila film nazvan Kruh Europe. Naime, ime Maghrebijevog banda, Khebez Dawle, u slobodnom prijevodu znači, državni kruh.
Narodni subvencionirani kruh u Siriji je od 60-ih godina bio jedno od sredstava za održavanje socijalnoga mira. Prije rata, prema statistikama, kruh je zadovoljavao četrdeset posto kalorijskih potreba sirijskih građana. U doba narodne pobune žetve pšenice bile su loše. Vlada se morala dodatno potruditi da zadrži staru cijenu. Kako je rat počeo bjesnjeti diljem zemlje, Assadov režim kruh je prodavao samo u gradskim središtima pod kontrolom režima. Pokrajina Deir Es-Zor, državna žitnica bogata naftom, našla se pod opsadom. Dogodio se potpuni kolaps državnoga sistema opskrbe subvencioniranim kruhom. Kada se cijena napokon u vrtlogu rata morala povećati, crvena crta u Siriji je već odavno bila prijeđena. Ona više nije značila ni predstavljala kruh dostupan svima, nego fundamentalnu borbu za goli život. Kada se, pak, u dijelovima Sirije zavijorila crna zastava Islamske Države, vojska Abu Bakr Al-Baghdadija počela je stvarati svoj red i poredak. Onima koji su ostali živjeti na područjima pod njihovom vlašću ISIS-ovi borci podijelili su letak. Na njemu je, među ostalim stavkama na popisu socijalnih usluga koje će im biti zajamčene, pisalo: „Kruh će biti dostupan svima.“
„Ono što se dogodilo proteklih godina nagnalo nas je da shvatimo kako je pravi „vladin kruh“ u stvari narod, a ne ta štruca koju smo dobivali. Ako želite stvoriti sigurno i stabilno društvo, morate ulagati u cigle i opeke koje ga čine, a to su ljudi“, govorio mi je Anas Maghrebi, pjevač sirijskoga rock-benda. „Tako smo se mi nazvali istim imenom koje je za taj narodni kruh upotrebljavala vlada – Khebez Dawle. Mi kažemo da naše ime znači pravi kruh jednoga društva, a to su ljudi. Naše pjesme svjedočanstva su onoga što se događalo u Siriji iz vizije četvorice mladića. U Siriji je vojni rok obavezan. Mi nismo htjeli ići u rat, ubijati svoju braću. Obitelji su se raspadale jer je jedan brat bio na Assadovoj, a drugi na pobunjeničkoj strani. Onda su se najednom u Siriji pojavili ljudi koji s našom zemljom nemaju veze. Puno agendi, mala sirijska zemlja kao da je postala bojno polje za cijeli svijet. Onda počnete razmišljati je li vrijedno ostati i umrijeti. Umrijeti za koga i za što?“, govorio mi je tada Maghrebi.
Devet godina kasnije, Angela Merkel u mirovini s početkom prosinca 2024. krenula je na europsku turneju promovirati svoju autobiografiju nazvanu Sloboda. Assadov režim je pao. Za mnoge u Europi, koji su listali knjigu bivše njemačke kancelarke u uredima novoizabrane Europske komisije, pao je kažu iznenada jer su im pogledi bili usmjereni drugdje. Iako je ista ta Komisija slala i stalno tražila humanitarnu pomoć za Siriju, geopolitička slagalica, ostavila je Assada na vlasti nakon poraza ISIS-a, pomoći Moskve i plana pod vodstvom UN-a da se osnuje ustavotvorna skupština. Sve je stajalo od pandemije, a pogled je bio usmjeren na Ukrajinu i pojas Gaze, na Libanon i na američke predsjedničke izbore, na kreiranje novih portfelja nove komisije, za otpornu budućnost, zajedničku europsku obranu, dizajn novog proračuna, na novi resor u Komisiji uspostavljen baš za Mediteran. Precizni i fokusirani pogledi otupili su periferni vid. Ni prvi ni zadnji put. Tješi se Europa da je stvorena u krizama i da je kroz svaku prošla, adaptirala se i krenula dalje. Gdje je danas ova Europa u krizi i toj velikoj geopolitičkoj slagalici? Da je stara i da nema zajedničku obranu i vanjsku politiku ne ide joj u prilog adaptacije za novo vrijeme. Novo vrijeme u kojem cijene hrane divljaju, siromaštvo raste. Tko je i što je kruh za budućnost Europe. Europe koja ima strategije za konkurentnost, zajedničko tržište i obranu,. Ima Europa, kaže Ursula von der Leyen, centar koji se drži, ali centar koji je pomaknut u desno. Assadov pad, dio je velike geopolitičke slagalice, koja ne uključuje samo pokušaj uspostave mira, stabilnosti, državnosti, demokracije, parlamentarnih izbora u toj važnoj državi, već uključuje i međuodnose velikih i regionalnih sila koje su na sirijskom teritoriju od 2011. preslagivale vlastite interese, od Turske, Irana i Rusije, preko Katara i Saudijske Arabije do SAD-a i pojedinih europskih država. Italija je nedavno otvorila veleposlanstvo u Damasku. Nafta, plin, sirovine, središnja bliskoistočna geografija, početak kraja Irana. Sve su to otvorena pitanja s onim što se događa u Siriji. Izrael s kojim se ratovalo i sporilo oko Golanske visoravni, upravo s Golana na kojem su boravili i hrvatski vojnici u sklopu UN-ove mirovne misije, napada i upada u Siriju kako bi zaustavio mogućnost, kaže premijer Netanjahu, stvaranja novog Hamasovog saveznika, džihadističke tvorevine na sjevernoj granici. Samozvani vođa sirijskog sravnavanja Assadova režima nosi borbeno ime al-Golani, upravo jer mu je otac s Golana, mjesta koje su u doba pobune protiv francuske kolonijalne vlasti zvali mjestom na kojem je uvijek glava pobune. Neizvjesna situacija na terenu i nedostatak pažnje bližih, a daljih susjeda na ono što se interno događalo u Siriji, s paralelnim akcijama u Libanonu, ruskom nazočnošću na Sredozemlju preko vojne luke upravo blizu libanonske granice, nisu nespremnim dočekale samo regionalne sile Izrael i Turska. Amerikanci spremni na limitiranu intervenciju kako se ISIS ne bi ponovio. Sjetimo se kako je za Trumpova prvog mandata tzv. kalifat uništen, a europske države nisu svoje državljane koji su se borili pod džihadističkom zastavom htjele vratiti kući već su plaćale lokalnim vlastima da ih drže u nekim zatvorima u pustinjskim nedođijama. Jer za teroriste nema europskih vrijednosti. Onima koje je 2015., jer je mogla, Europa zbrinula, sada je rečeno da bi se mogli vratiti kući. Možete vi to. Europa će se sa svim onim praznim radnim mjestima koje vam je u međuvremenu dala i što vam je pružila nekako snaći. Dolazi digitalno doba. Robot bolje nego Sirijac. Možemo mi to. Za one koji bi možda sad izbjegli u naletu pada Assada – nažalost ništa. Mnoge europske države, pa i Hrvatska, s padom Assadova režima pohrlile su s najavom da će suspendirati pravo na azil za sirijske državljane. 2024. Europa ne može. Kaja Kallas, prva europska diplomatkinja s Baltika je ušla u cipele Katalonca Borrella koji je odnose u svijetu vidio kroz paradigmu: „Europa je rajski vrt, a ostatak svijeta je džungla“, pojurila je priopćiti da pad „Assadova kriminalnog režima označava povijesni trenutak za sirijski narod, koji je pretrpio golemu patnju i pokazao iznimnu otpornost u težnji za dostojanstvom, slobodom i pravdom. Suosjećamo sa svim žrtvama Assadova režima i žrtvama sukoba u Siriji. Svi Sirijci sada bi trebali imati priliku znati istinu o sudbini svojih bližnjih. Danas stojimo uz sve Sirijce, kako u Siriji tako i u dijaspori, bilo one koji su puni nade bilo one koji se boje nesigurne budućnosti. Svi moraju imati priliku ponovno ujediniti, stabilizirati i obnoviti svoju zemlju, ponovno uspostaviti pravdu i osigurati preuzimanje odgovornosti…“ Kallas dakle piše da stojimo uz Sirijce, dok je novi povjerenik za migracije, Austrijanac Brunner, na X-u objavio fotografiju kako sa svojim savjetnicima sjedi u briselskom uredu i gleda u telefon na kojem je očito u tijeku konferencijski poziv, a sve s porukom da Europa eto bdije i brine i pazi da očuva granice, stabilnost, sigurnost. Europa koja danas ima i novi portfelj koji se bavi Mediteranom. Tako se naime zove. A bavi se, nečim što nije Sirija.
Sirija kao most i vrata od Irana do Libanona i Sredozemlja, od Izraela do Turske. Mediteran kakav je nekad bio ili kakav će tek biti. Assad kao slučajni nasljednik velikog oca, oftalmolog, s kojim sam razgovarala oči u oči u doba otopljavanja odnosa Europske unije s njegovim režimom, kada je tadašnji francuski predsjednik Sarkozy imao velike planove s Unijom za Mediteran. Mediteran, naše europsko srce i polazište, pjesnički, mjesto sretanja kultura koje su različite, a sve su jedne mediteranske. Unija za Mediteran trebala je biti platforma i za ekonomsku suradnju, za temu energetike, klime, održivih investicija, upravljanje tokovima ljudi, tržišta rada između europskog juga i jugoistoka. Nije puno vremena prošlo otkad je Sarkozy ugostio Assada na Dan pada Bastilje i otkad je isti taj Assad meni u kameru govorio kako će hrvatskoj INA-i dati sve što hoće zbog povijesnih veza jer da više vjeruje nama nego Francuzima. I onda je INA baš tada otišla na dejt s MOL-om i onda je počelo arapsko proljeće i rat, i došao je ISIS i sve nakon toga znamo i o svemu smo pisali, iako istraživanje PISA-e, bitno za hrvatsko članstvo u OECD-u kaže kako 28 posto Hrvata razumije samo kratke rečenice.
Dok danas razgovaraju Tusk i Macron o europskim vojnicima u mirovnoj misiji u Ukrajini kad stane rat, pitanje što će stvarno Europa prekrojena eksternim krizama u njezinu susjedstvu na koje nije bila spremna? Hoće li izdvajanja za obranu nauštrb kohezijske ili poljoprivredne politike spasiti naše socijalno tkivo, naše prazne i napuštene zone, kuće, škole, potresene i raseljene? Dosadašnja povjerenica za demografiju, demokraciju i budućnost Europe, vidim objavit će za koji dan video poruku na nekoj lokalnoj konferenciji za mlade koja se održava u kinu.
Možda će generaciji čija je sadašnjost budućnost pričati o Mediteranu, njenom aktualnom sektoru. Dok se u školama i dalje u lektiri ne čita recimo Arapin budućnosti, maestralni strip serijal Riada Satouffa, morat ćemo razmišljati i opet o tom kruhu. Onom našem svagdašnjem, koji je osnova za svaki socijalni mir. Bilo u Siriji u nastajanju, Ukrajini pred bolnim odlukama za budućnost ili Hrvatskoj u kojoj europska tužiteljica traži policijsku zaštitu zbog istraga za korupciju.
„U Siriji je kruh koji je davala vlada bio više od hrane. Značio je stabilnost. Isti kruh jeli su i bogati i siromašni. Dok god je bilo tog kruha, mislili smo da će sve biti u redu. Ono što se dogodilo proteklih godina nagnalo nas je da shvatimo kako je pravi „vladin kruh“ u stvari narod, a ne ta štruca koju smo dobivali. Ako želite stvoriti sigurno i stabilno društvo, morate ulagati u cigle i opeke koje ga čine, a to su ljudi“,… tako mi je 2015. govorio sirijski glazbenik Anas Maghrebi u mojem filmu Kruh Europe.
U vremenu i geografiji u kojima živimo, oni koji upravljaju ekonomijom kažu da se ljudi ne trebaju žaliti što je kruh skup, već moraju sami prionuti i sami ga ispeći kod kuće, jer je tako jeftiniji. Drugi, koji kažu da je samo bitna sloboda tržišta, vele da na hranjenje na adventski vašar mogu samo oni s novcima, oni koji ih nemaju neka idu negdje drugdje. Možda u Siriju.
Tko tebe ispečenim kruhom iz kućne radinosti, ti njega fritulom. Dubai. Budućnost je ionako na tim geografskim širinama i duljinama.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije N1info.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!