Zašto slanje djeteta u kut ili moderni time-out mogu zauvijek oštetiti otkriva nova provokativna knjiga koja propituje svaki aspekt modernog roditeljstva.
Majka četvero djece, autorica knjige “Zato što sam tako rekla! Zašto je društvo dječje i kako prekidanje kruga diskriminacije može promijeniti svijet”, Sarah Ockwell Smith radi s roditeljima kao instruktorica i stručnjakinja za brigu o djeci.
“Zato što sam ja tako rekao!” Koliko ste puta čuli ovu rečenicu od svojih roditelja dok ste bili dijete i usudili se dovesti u pitanje mudrost autoriteta odraslih?
Vjerojatno mnogo puta. Možda su vam često govorili da “radite što vam se kaže”.
Ili se možda sjećate da ste čuli strogo odbrojavanje – “3… 2… 1…” – i strahujete od kazne kada roditelj dođe do nule. Sarah već dva desetljeća radi s roditeljima. Kad traži od klijenata da se prisjete svoje neposlušnosti iz djetinjstva, vježbanje uvijek nailazi na smijeh i ugodno odmahivanje glavom.
Smatraju da su zaslužili stegovni postupak jer su bili jako zločesti, pa uz osmijeh kažu: “Ali mene nikad nije boljelo!”
Oni su u krivu.
Ovakvo maltretiranje djece – najranjivijih članova društva – nije ni smiješno ni opravdano.
“Childism” ili “diskriminacija djece” ne razlikuje se od bilo koje druge štetne diskriminacije – rasizma ili seksizma, na primjer. Ovu su riječ prvi put upotrijebili 1975. godine liječnici Chester Pierce i Gail Allen u jednom psihijatrijskom časopisu, prenosi nova.rs.
Definirali su ga kao automatsku pretpostavku superiornosti bilo koje odrasle osobe nad bilo kojim djetetom; a rezultira činjenicom da potrebe, želje, nade i strahovi odrasle osobe nedvojbeno imaju prednost pred potrebama djeteta.
“Dječja diskriminacija” zapravo je skup predrasuda prema djeci, jednostavno. Problem je što su te predrasude duboko ukorijenjene u našem društvu. Slavimo ostavljanje beba da same noću plaču u ime “potrebe za spavanjem” i “osposobljavanja beba da se same umiruju”, iako je samoumirivanje u tako mladoj dobi razvojno nemoguće.
Kamenih lica vodimo mališane natrag u krevet, u strahu da bi zagrljaj mogli shvatiti kao nagradu za buđenje i izlazak iz sobe.
Djecu stječemo u kut, šaljemo ih u “kutke za izolaciju” ili na tajm-out u školi, oduzimamo im omiljene stvari kako bismo ih “naučili poštovanju”. A te kazne ne djeluju – one samo traumatiziraju dijete i često stvaraju oštećenu odraslu osobu.
Koliko roditelja poznajete koji se hvale kako su oduzeli X-box ili ispraznili djetetovu kutiju s igračkama kako bi ih natjerali da se drže dogovora. Ali sve što oni zapravo rade je kontroliranje djeteta kroz strah. Da, čini se da funkcionira dok su mali – ali pričekajte dok ne uđu u tinejdžerske godine, tada će ili biti užasno buntovni, puni ogorčenosti, ili će se pretvoriti u tihe ugađače ljudima bez samopoštovanje. Sarah je vidjela oboje.
“Childism” se provlači kroz ideje koje su temelj većine današnjih savjeta za brigu o djeci, a proizlaze iz savjeta koje su muški stručnjaci za brigu o djeci davali tijekom posljednja dva stoljeća.
Stručnjaci poput psihologa za spavanje Richarda Ferbera, koji je osmislio proces kontroliranog plakanja 80-ih godina poznat kao “ferberizacija” – koji je i danas popularan – i savjetuje mamama i tatama da instaliraju bravu s ključem na vrata spavaće sobe svojih mališana kako ne bi mogli noću doći u sobu svojih roditelja.
Predrasude o tome kako se “dobro” dijete ponaša zvuče ovako. Dijete mora:
– Spavati cijelu noć u svojoj sobi, bez obzira na to koliko se osjećao uplašeno ili usamljeno.
– Pojesti svu hranu na tanjuru, čak i ako nije gladan ili mu se ne sviđa.
– Nema ispade bijesa dok je mali niti tjeskobu ako je tinejdžer, bez obzira što ga nešto ljuti.
– Nikada ne odgovara, bez obzira na to koliko je važno ili valjano njegovo mišljenje.
Ali ono što društvo zapravo želi da “dobro” dijete učini jest da zakopa i sakrije teške emocije, da nadjača vlastite potrebe kako bi udovoljilo odraslima. Neizgovoreno je uvjerenje da je dijete koje iskazuje takve potrebe ili poteškoće “zločesto”, “bezobrazno” ili “bez poštovanja”. Ah, to poštovanje.
Koliko ste često čuli ljude kako kažu da “današnja djeca moraju naučiti poštovati”? A djecu se ne uči poštovanju – poštovanje se mora zaslužiti.
Poštovanje se kategorički nikada ne postiže sramom, kaznom, isključivanjem ili krivnjom.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!