Od 14. do 27. rujna 2017. kolektiv “ISTE” provodi projekt – javnu kampanju za prihvaćanje različitosti u javnom prostoru Zagreba. Rad kolektiva “ISTE” sastoji se od serije plakata, billboarda i animacije kojima se senzibilizira odnos prema ženama različitih etničkih, vjerskih, rasnih i seksualnih pripadnosti.
Postavljeni su na nekoliko oglasnih mjesta u Zagrebu – Avenija Marina Držića (kod Vukovarske ulice)te Savska cesta (kod Veslačka ulice) te na različitim plakatnim mjestima u centru Zagreba, a animacija “ISTE – za prihvaćanje različitosti” dostupna je na YouTube kanalu.
Kolektiv “ISTE” čini grupa žena iz Zagreba različitih etničkih, vjerskih, rasnih i seksualnih identiteta, a cilj njihova djelovanja je upozoravanje na prisutnost diskriminacije u hrvatskom društvu te osvještavanje važnosti prihvaćanja različitosti.
IZJEDNAČENE / SOLIDARNE / TRANSNACIONALNE / EMANCIPIRANE
Inicijalno okupljene na poziv umjetnice Andreje Kulunčić, koja je također članica kolektiva, one su kroz niz radioničkih sastanaka detektirale osnovne probleme s kojima se susreću na svakodnevnoj i institucionalnoj razini, a koji su rezultat diskriminirajućih oblika ponašanja i diskriminirajuće legislative: od straha od prolazaka određenim dijelovima grada zbog boje kože ili vjerskih obilježja (hidžab), nelagode zbog uporabe vlastitog jezika (arapski) do nemogućnosti usvajanja djeteta u istospolnoj zajednici ili dobivanja azila.
Zajednički osmišljavaju javnu kampanju u kojoj govore iz prvog lica o tim problemima, koji se javnom kampanjom očituju kao simptom društva, a ne samo privatni problemi određene skupine. Andreja Kulunčić među njima predstavlja normativni identitet i intersekcijski prag za njihov prolazak u sistem prosljeđujući im umjetničke resurse kao alate za samoartikuliranje.
Identiteti izmaknuti od norme (u ovom slučaju Romkinja, muslimanka, lezbijka, crnkinja, tražiteljica azila iz Sirije), postaju objekt netrpeljivosti i meta nasilja koje će mijenjati oblik ovisno o identitetskom određenju ugrožena tijela.
Javno se obraćajući svojim sugrađanima putem socijalnih mreža i oglasa, žene kolektiva ISTE, koje budući da su žene iznad četrdesete godine života i k tome manjinski identiteti, najmanje dvostruko prelamaju drugost, upisuju svoje tijelo u javni prostor poručujući da ne žele pristati na tiraniju statističkoga konstrukta te da u gradu, koji smatraju svojim, žele živjeti bez straha i poniženja.
Andreja Kulunčić jedna je od međunarodno najprisutnijih društveno angažiranih umjetnica, koja u svojim radovima tematizira različite aspekte društvenih odnosa i praksi (o čemu smo pisali ovdje), zanimajući se za društveno angažirane teme, a u procesu nastajanja radova često koristi multidisciplinarnost, u kojoj se specifične umjetničke vještine nadopunjuju komplementarnim vještinama iz drugih područja – u suradnji sa sociolozima, filozofima, znanstvenicima, dizajnerima i marketinškim stručnjacima.
Do sada je najčešće radila izvan Hrvatske, baveći se maloljetničkom trudnoćom u Britaniji – zemlji u kojoj je (bila) najveća stopa maloljetnica-trudnica u Europi, zatvorenicima, također u Britaniji (za što nije naišla na potporu u Liverpoolu jer su smatrali da to grad prikazuje u negativnom svjetlu) te u Luksemburgu, gdje su se bivši zatvorenici pojavili na otvorenju izložbe što uređenim i uglađenim gostima baš i nije bilo milo, Bosancima koji kao fizička radna snaga često na crno rade u Sloveniji i smješteni su u groznim uvjetima, imigrantima i radnicima u Švicarskoj, koji su također u vrlo nezavidnom položaju, ali i domaćim socijalnim problemima poput otkaza radnicama Name, stanjem nacije, a u najnovijem radu propituje prihvaćanje različitosti u javnom prostoru Zagreba.
“Dio kampanje, koju smo radili preko Facebooka i Youtubea jer mladi komuniciraju na taj način, prenose od medija uglavnom portali i pojedine radio stanice, ali za sada ne i dnevne novine. Portali su i mediji kroz koje možete širiti vidljivost animacije, zainteresirani su, otvoreni. Animacija je namijenjena mlađoj populaciji na koju smo se njome fokusirali, želimo da promisle o osobi koja je drugačija, koja ima drugačiji identitet od njih, a da u isto vrijeme poruka ne bude previše komplicirana. S druge strane plakati su, za razliku od animacije gdje one progovaraju o svojoj svakodnevici, tijela u prostoru grada – to su velike ‘slike’ gdje su one svojim tijelima vizualno ‘upisane’ u grad i ne možete ih zaobići. To nam je bilo bitno jer u realnosti one često postaju ili nevidljive, ili mete, ljudi okrenu glavu, imaju neki oblik agresiju, otpor, negodovanje, pređu u drugi dio tramvaja i slično”, kazala je Kulunčić u intervjuu za pogledaj.to
Tko je stranac u našem društvu?
“Moje pitanje kad sam počela razmišljati o ovom projektu bilo je – tko je stranac u našem društvu? Mi smo turistička zemlja, ali ljudi koji tu dođu nisu percipirani kao stranci – oni su ovdje kratko, ostavljaju novac, napune baterije, svi smo sretni – imamo sekundarnih problema što se tiče turizma, ali osoba koja kao turist dođe ovdje, neovisno o boji kože, vjerskim obilježja ili vlastitom jeziku, za nas nije stranac u smislu koji je mene zanimao. ‘Stranac’ je kao strano tijelo, takozvani ‘kolektivni stranac’– odnosno identiteti koje dominantno stanovništvo neke zemlje osjeća kao vrstu odmaka od svojeg identiteta. Radi se o manjinskim grupama koje na neki način ‘nagrizaju’ homogenost i viziju cjeline, u našem slučaju bijelih, Hrvata, katolika u heterogenoj bračnoj zajednici. Pitala sam se tko su kod nas ‘kolektivni stranci’ i kakav je odnos prema njihovoj fizičkoj prisutnosti u svakodnevnom životu te postoji li razlika odnosna prema njima?”, objašnjava umjetnica.
Što se tiče daljnjih planova po tom pitanju, ističe da bi “bilo vrlo zanimljivo u nastavku raditi kratke predstave za djecu u osnovnim školama što bi se moglo onda lakše raditi i u malim sredinama, ali to zahtijeva logistiku, sredstva i otvorenost nadležnih prema svim identitetima koje zastupaju ISTE. Međutim, za neke se identitete lakše boriti jer su nadležne institucije otvorene za razumijevanje i daju novac, a za druge puno teže, da ne kažem i nemoguće u smislu pristupa školama, djeci i slično”.
“No nama je važno baš to – da se borimo za svih pet manjinskih identiteta u isto vrijeme. Da ne idemo linijom propuštanja određenih identiteta, a zaustavljanjem drugih, u smislu sada je ‘in’ identitet Y, hajdemo to sad svi raditi, a identitet X ćemo gurnuti po strani. Mislim da to nije dobar put, time nismo ništa napravili, samo smo izvukli jedan od njih i rekli – evo, ti možeš biti malo blizu, a onda ćemo te vratiti pa smo to obavili. Tako dolazimo do druge vrste diskriminacije, meni se čini čak i opasnije, i time ne mijenjamo društvo”, upozorava Kulunčić.
“Svi smo mi za drugačije, ali na ovoj infotainment razini”
Kroz njezine radove cijelo se vrijeme provlači inkluzivnost i poruka, želja ljudi da žele biti prihvaćeni kao ljudi, a na pitanje zašto se ta jednostavna želja i prirodna činjenica čini gotovo kao nemoguća misija, odgovorila je: “Jer vidite sebe u ogledalu, a kada okrenete pogled vidite nekoga tko je drukčiji od vas i da nije sličan vama, zato što ima nešto što doživljavate kao neku vrstu vaše anomalije i to ne prihvaćate jer bi to mijenjalo sliku o vama samima.Vi imate strah svoga identiteta, vi sebe hoćete držati kao dominantnog, vi ste ti, a što kad nam svi oni dođu, što će biti? Hoćemo li onda mi biti drukčiji?”
“Da, hoćemo i to trebamo prihvatiti, bit ćemo bogatiji, drukčiji. Ali ako vi niste spremni prihvatiti – samo taj bijeli zec s crvenim očima dolazi u obzir i ništa drugo – onda imamo problem jer svaki ćete odmak napadati. Zapravo je jednostavno, to je to tijelo koje ne možete prihvatiti jer je drugačije. Pri čemu nije problem različitost koja je zanimljiva, ali je drugo kad postoji neki suživot, kad je ta drugost svakodnevno tu. I naravno da je tu i pitanje o kakvim ‘brojevima’ riječ – maloj zajednici kakva su Romi ili velikoj poput Kineza ili muslimana, to isto diktira vaše ponašanje prema njima”, ukazuje Kulunčić za pogledaj.to i napominje: “Svi smo mi za drugačije, ali na ovoj infotainment razini, a ne kad pored vas bude recimo centar za azilante. Previše smo nekako jednoobrazni, mi još uvijek nismo naučili živjeti s drugima, taj nas zadatak tek čeka …”
Produkcija projekta:
Plakati – autorice: kolektiv ISTE
Dizajn: Dejan Dragosavac – Ruta
Fotografije: Ivan Posavec
Sponzori plakatnog prostora: P.I.O. i Zagreb plakat
Animacija – autorice koncepta i scenaristice: kolektiv ISTE
Režija i animacija: Vedran Štefan
Montaža: Maida Srabović
Dizajn zvuka i mix: Ivan Mihoci
Glazba: Žen “Slava Raškaj”
Prema video predlošku kolektiva ISTE
Producent: Udruga Mapa
Koncept i organizacija projekta: Andreja Kulunčić
Dokumentacija projekta: Ivo Martinović
Tekst o projektu: Irena Bekić
Produkcija projekta: Udruga MAPA
Zagreb, 2017.
Više informacija o kolektivu “ISTE” pronađite ovdje.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
