Donosimo komentar našeg reportera Elvira Mešanovića.

Za Anju Šimpragu prvi put sam čuo 2016. godine kada sam radio reportažu o životu Srba u Šibensko-kninskoj županiji. Bilo je to vrijeme pregovora i konzultacija za sastavljanje još jedne Vlade, a pod istim krovom trebali su se naći i HDZ i Most i SDSS. Milorad Pupovac izazvao je tada burne reakcije svojom izjavom da u javnim poduzećima poput HEP-a, Hrvatskih šuma i Hrvatskih voda trebaju biti i pripadnici nacionalnih manjina, posebno u županijama gdje žive Srbi.

Dočekala nas je tada mlada dožupanica iz redova srpske nacionalne manjine Anja Šimpraga. Nasmijana, strpljiva za milijun pitanja i spremna pomoći. Naravno bilo joj je u interesu pokazati da u 2016. godini Srbi u Šibenskoj-kninskoj županiji u mnogim dijelovima još uvijek nemaju ni vode ni struje. Svidjelo mi se što zna imena i potresne priče svakog od tih starijih stanovnika, a i oni su posvjedočili da im pomaže kako zna i umije. Trenutak u kojem sam joj kao političarki povjerovao da doista želi svojim radom utjecati na živote ljudi jest onaj kad je priznala i da mnogi Hrvati u tim selima također nemaju ni vode ni struje i da to treba riješiti. Nije joj bio bitan samo nacionalni predznak.

Njena osobna priča doista je kao iz filma. Dobila je puno reakcija i u Hrvatskom saboru. Što pozitivnih, što negativnih. Opisala je svoje iskustvo kada je kao djevojčica bila u koloni na traktoru kada je 1995. napuštala Knin i izbjegla u Srbiju. Četiri godine kasnije sa svojom obitelji odlučila se vratiti na svoje ognjište i ondje graditi svoj život. A taj put u tim poslijeratnim godinama sigurno nije bio lagan. Odlučila se baviti politikom s naglaskom na svoju manjinsku zajednicu i učlaniti se u SDSS.

SDSS joj je pomogao da kao djevojčica iz kolone postane buduća potpredsjednica Vlade. No SDSS će joj biti i teret. Podrška Milorada Pupovca će joj također biti teret s kojim će se morati znati nositi. Morat će se i riješiti treme od javnih nastupa što je također pokazatelj odgovornosti prema poslu koji obavlja. Kritičari već govore da je Šimpraga dokaz kako Pupovac ne želi neposlušne nego one koje može kontrolirati. Morat će odgovarati na pitanja smatra li Pupovca etnobiznismenom, je li SDSS-u bitno samo da budu na vlasti ili se doista zalažu za prava manjina? Trebaju li manjinci napustiti vladu kad se već godinama ne riješava pitanje pozdrava ZDS? Hoće li raditi na daljinski upravljač? Mi mediji ćemo prvi to pitati, a i pratiti njezin rad. A trebat će i raditi na pomirenju jer svaki mir je krhak. Pogotovo kad su rane od rata i dalje tako friške za mnoge. Kad nema rješenja pitanja nestalih, kad nema iskrenog pokajanja ni isprike. Boris Milošević joj je utabao put i radio bitne pomake dok ga nije kontaktirao USKOK. I ona će morati raditi teške korake ako želi promjene. Sad je na njoj red. Djevojčica s traktora dobra je poruka u ova vremena kad nitko ne bira riječi, kad slušamo najgnusnije uvrede. Plenković bi trebao biti ponosan, hrabar je to i hvalevrijedan potez. Njen izbor svojevrsna je simbolika pa se nadam da za premijera to nije bilo puko popunjavanje kadrovske križaljke. Samo da i ona ne razočara.

Na mene je te 2016. ostavila dobar dojam, dajem joj puno kredita, nadam se da me s vremenom, kako to u politici često biva, neće demantirati. Na njoj je da opravda očekivanja svojih sunarodnjaka, ali i šire javnosti.