Više od 20 godina otkako je kralj droge Pablo Escobar ubijen u obračunu s policijom, njegovo neobično nasljeđe još živi.

Ako u gluho doba noći pogledate kroz prozor u kolumbijskom selu Doradalu, možda ćete vidjeti vodenkonja kako šeta ulicom.

Policija je ili ubila ili zatvorila cijelu Escobarovu narkobandu, ali je poštedjela vodenkonje iz njegova privatnog zoološkog vrta.

Prepušteni sami sebi na Escobarovoj golemoj hacijendi Napoles, površine 2000 hektara, razmnožili su se i postali najveće krdo vodenkonja izvan Afrike.

“Išla sam na trening rano ujutro i jedan je bio na livadi prekoputa škole”, kaže 12-godišnje Lina Maria Alvarez.

“Noću dolaze kanalom iz hacijende do sela”, dodaje Diego Alejandro Rojas (19). “Oni su kao seoski ljubimci. Više se bojim zmija nego njih”.

Biolog David Echeverri Lopez objašnjava da se radi o najvećem krdu divljih vodenkonja izvan Afrike. Escobar ih je kupio četiri iz zoološkog vrta u Kaliforniji u osamdesetim godinama. Danas u hacijendi i oko nje živi 35 vodenkonja.

“Ovo je za njih raj”, govori mjesni veterinar Jairo Leon Henao. “Ovdje nemaju prirordnih neprijatelja kao u svom prirodnom staništu, imaju mir i brže se razmnožavaju”.

Doradal i Escobarov stari ranč leže 190 kilometara od Medelina, grada po kojem je nazvan njegov kartel. Escobar je bio jedan od najmoćnijih, najbogatijih i najbrutalnijih kriminalaca u svijetu.

Kao i njegova banda, i vodenkonji mogu biti žestoki, kažu biolozi.

“Mogu biti i prijetnja kolumbijskoj bioraznolikosti. To je invazivna vrsta, otporna na sve i svašta. Mogu donijeti bolesti od kojih ugiba stoka, mogu zagaditi rijeke izmetom i naštetiti ribarstvu”, rekao je Echeverri.

Pošto vodenkonji mogu živjeti 60 godina, vlasti traže načina kako da dugoročno s njima izađu na kraj.

Skupi i teško provedivi pokušaji kastracije nisu dali rezultata. Teško je razlikovati mužjake od ženki. Mužjacima su testisi skriveni u utrobi, a nije nimalo jednostavno dohvatiti nekoliko tona teškog vodenkonja prije nego li nestane pod površinom, pa ga uspavati, izvući van, vidjeti kojeg je spola i eventualno operirati.

Echeverri i Leon zato rade sve što mogu da ih obuzdaju. Grade prepreke od kamenja, stabala i žice kako bi spriječili da odlutaju predaleko, dobro ih hrane i nastoje da budu sretni tu gdje jesu. Neki od njih, naime, znali su otići i 150 kilometara od hacijende.

Echeverrijeva agencija za zaštitu okoliša ima godišnji proračun od 135 tisuća dolara. Novac dolazi od zaplijenjene imovine kriminalaca.

“Srećom, dosad nismo imali problema. Nikoga nisu napali”, rekao je Leon stojeći pored umjetnog jezera dok ga vodenkonji do očiju uronjenih u vodu mirno promatraju.

U selu su na njih navikli i vole ih.

“Dok ih nitko ne dira, jako su dragi. Mi u selu jako poštujemo te životinje”, kaže 21-godišnja Mayerly Copete.

“Malo jest zastršujuće kad ti takva grdosija dođe blizu, ali nama je to normalno. Kao da smo u Africi, to je privilegij”, dodaje kućanica Clara Nunez.