U regionalnoj temi bavili smo se novogodišnjim odlukama i takozvanom blagdanskom i postblagdanskom depresijom. O tome smo razgovarali s psihologinjom i autoricom nekoliko bestsellera iz područja psihologije, Mirjanom Krizmanić.

Kraj godine obično je neka prijelomna točka kada podvlačimo crtu na prethodnu godinu i rezimiramo koliko smo uspješni, sretni, što smo dobro učinili, a što ne. Je li mudar takav osvrt? I koliko je važno ne biti jako strog u tom osvrtu?

Ovisi kako to radimo. Važno je da čovjek sam sebe sretne. To može biti bilo kada. Kad nešto zaškripi, primjerice, čovjek bi se trebao sam sa sobom sastati i razmisliti zašto mu se nešto dogodilo, koji su mu planovi, želje, očekivanja, jesu li prevelika, premala, koje mu nade, ciljevi, brige. To bi čovjek trebao sam sa sobom napraviti. Novogodišnje odluke su iste kao one u Korizmi, kad ljudi kažu da neće jesti čokoladu, manje će se debljati, ali nigdje nitko ne spominje međuljudske odnose, da će biti bolji ljudi, više slušati. Ljudi su danas jako sekantni, za svaku stvar reagiraju režanjem. To nisu novogodišnje odluke, o tome treba puno razmisliti.

Užurbani tempo života dovede do toga da čovjek ne stigne razgovarati sam sa sobom. Blagdanska depresija je moderan fenomen koji sve više uzima maha i pogađa sve veći broj ljudi. Zašto nastaje? Zašto su blagdani zapravo stresno razdoblje za većinu ljudi?

Stres. Sve je stres. Dođem kući, soba je u neredu, stres, dijete hoće da se s njim igram, stres. To su normalne životne situacije, to su životni problemi, ali da vam je bavljenje djetetom stres ili kad sve proglasimo stresom, nije. Stres je samo ona situacija koja pred nas postavlja zahtjeve koje u tom času ne možemo obaviti ili ispuniti. Ovo su sve drugo životni problemi. S depresijom je ista stvar, to je pomodarstvo. Prije deset godina toga nije bilo, nije se ovoliko spominjalo. Nije postojao predblagdanski, blagdanski i postblagdanski stres. To smo sve uvezli, baš kao i Noć vještica. Ne znam zašto. To mediji jako napuhavaju, to mi sve uvezemo, uvezemo puno besmislenih stvari. Naravmo, ima ljudi kojima je teško, ali on nema ni predblagdansku depresiju, nema depresiju uopće, nego se bori za život. Depresija je duboka tuga i poremećaj raspoloženja bez razloga.

Ta faza tugaljivosti može biti potaknuta time što je netko svjestan da ne može priuštiti brojne stvari ili je osamljen u razdoblju kad se ljudi intenzivno druže.

To je istina, ali ti koji su osamljeni, bili su osamljeni cijelu godinu. Kvaka je u tome što mi samo tražimo ono što nam nedostaje, što nam je teško, što bih rado da imamo, a nemamo. Čovjek bi trebao početi sa zahvalnošću i skromnošću, početi od toga što sve ima i što je sve dobro u životu i zbog čega smo zahvalni, a takvih je stvari puno više od onih koje nema.

Posljednjih nekoliko godina jako su popularne psihološke tehnike vizualizacije, pozitivnog mišljenja, vortexa, kreiranja. Pojavili su se i brojni videi na YouTubeu na tu temu. Vidite li to kao nešto što može pomoći?

Nažalost vam moram reći da se događa zloupotreba nekih tehnika u psihologiji koji se mogu koristiti za pomoć ljudima, ali ih koriste nestručni ljudi. U općem neredu nijedna profesija nije sigurna. Svatko se može proglasiti psihologom, a pravi psiholozi se malo time koriste. Za životne tegobe koje ljude svakodnevno tište, jako je dobro potražiti psihološko savjetovanje. Struka mora stajati iza toga. Drugačije ćete savjetovati nekoga tko ima isti problem, dok ovi priučeni koriste vizualizaciju. To je šarlatansko korištenje puno metoda koje bi sve mogli zamijeniti brižnim, kontroliranim susretom sa sobom, pomoći čovjeku da vidi da puno više ima nego što mu nedostaje. Treba ljude naučiti da se vesele onome što imaju.

Koliko tu mediji utječu? Većina vijesti su negativne. Koliko to može utjecati, unatoč tome što svaki korisnik može birati sadržaje?

Može i ne može. Mislim da je to jedan od nedostataka suvremenih medija. Prvenstveno mislim na tiskovine. Nekad nije crna kronika bila toliko velika. To su poruke, takvih informacija nije bilo prije, a koje mogu ljude potaknuti da čine ono o čemu čitaju.

Kako ljudi dođu u stanje da sve moraju završiti do 31. 12. u ponoć? Zašto se ponašamo kao da 1.1. sljedeće godine ne postoji?

Mislim da je to jedna “psihoza” koja nastaje. To je iz silne naše potrebe da imitiraju druge. Ljudi koji osvijeste da je to zapravo novi dan, nemaju problema, ali mi smo skloni imitirati krug ljudi koji se bave površnim stvarima. Ništa u tome nema osim kako ću izgledati, što ću obući i što ću jesti i piti. To je i za Božić isto tako. Za Božić se ne govori o stvarnim problemima, nego samo što će se pojesti, a nakon što se to dogodi, onda se priča koliko se pojelo.

Koji je korektiv u svom silnom ludilu i kako od sebe krenuti i biti motivator koji će prenijeti pozitivnu energiju?

Najjednostavnije početi od toga da se shvati da imamo samo jedan život te da o nama ovisi kako ćemo ga organizirati, kako ćemo se nositi s dobrim stvarima i problemima. Prvenstveno djecu treba učiti zahvalnosti i radosti. Od malih nogu treba ponuditi izvore radosti.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.