"Stranački gledano, moja politička karijera je završena"

Vijesti 25. pro 201712:12 > 12:22
N1

"Posjedujem određeno iskustvo, za naše uvjete veliko, a hoće li ono više ikad biti stavljeno na test i u službu nekom višem, nacionalnom interesu, to ne znam. To mi je trenutačno nedokučivo", poručio je bivši premijer i bivši šef SDP-a Zoran Milanović, koji je osim o mogućem povratku u politiku iznio i svoja promišljanja o Haagu, susjedima i euru.

Kad je riječ o Zoranu Milanoviću, neizbježno je pitanje je li njegova politička karijera završena. “Stranački gledano, ona je završena. Iza mene je 10 lijepih i teških godina na vrhu velike političke stranke. Izabran sam 2007. za predsjednika SDP-a, bez da sam to nekoliko godina ranije planirao. Djelovalo mi je to nedohvatljivo, ne zato što bih mislio da za tako nešto nisam sposoban, nego mi se to činilo institucionalno nemogućim. Eto, ispostavilo se mogućim, neke su se okolnosti događale u mojem okruženju i ja sam se kroz njih stvarao. Vodio sam stranku malo više od devet godina i to je sada povijest i svatko je pozvan da to komentira na svoj način”, kazao je Milanović u intervjuu za Novi list.

Na opasku da naglašava da mu je stranačka karijera završena što implicira da općenito politička možda i nije, bivši premijer tvrdi: “To ne implicira ništa. Što će biti za godinu, dvije ili više, ne znam”.

Što se pak tiče šansi da se kandidira na izborima za predsjednika Republike, odvraća: “U ovom trenutku o tome ne razmišljam. Radim svoj posao. Ono što želim sebi i bliskim mi ljudima je dobro zdravlje, da vrijeme provodimo zanimljivo i da to potiče našu znatiželju, da drugima ne nanosimo zlo i to je zasad sve. Možda to djeluje banalno, ali meni to puno znači. Kažem da prije petnaestak godina nisam bio ničiji projekt, pa ni vlastiti s ciljem da postanem predsjednik SDP-a i premijer u trenutku ulaska u EU. Niti sada nemam zacrtani plan, što ne znači da besciljno lutam. Posjedujem određeno iskustvo, za naše uvjete veliko, a hoće li ono više ikad biti stavljeno na test i u službu nekom višem, nacionalnom interesu, to ne znam. To mi je trenutačno nedokučivo”.

Ilustracija

Godinu dana je prošlo otkako je premijer Andrej Plenković najavio otkup Ine, a bivši šef Vlade na pitanje što s tom kompanijom i treba li otkupiti MOL-ove dionice, odgovara: “Ta je firma, nakon što je u vrlo sumnjivim okolnostima potpuno prepuštena MOL-u, danas sve manje i manje važna. Vlada nema ideju što s Inom, a vrijeme kupuju angažiranjem konzultanata. Nacionalne kapitalne odluke ne mogu umjesto vlasti donositi strane konzultantske agencije, u kojima su i dalje stručnjaci čije su pogrešne procjene kreditnih rejtinga u velikoj mjeri dovele do financijske krize 2008. Oni mogu nešto reći, dati kakav tehnički savjet, ali neodgovorno je i eskapistički izručiti im se potpuno u ruke. Zašto idemo na izbore ako za sve važne odluke i pravce kojima krenuti trebamo pitati konzultante i rejting agancije”.

S obzirom na to da je u prvim godinama premijerskog mandata bio u solidnim odnosima s predsjednikom mađarske vlade Viktorom Orbanom, a da su mađarska i poljska vlast na udaru briselske administracije, ponukan novinarskim pitanjem osvrnuo se i na ta aktualna pitanja.

“Ne znam po čemu bi to bilo u nadležnosti Komisije, ali drukčije misle neki njezini glasni ljudi koji su u svojim matičnim državama završili političke karijere, a sad su kao čuvari ugovora i zamišljaju valjda da se to radi pendrekom. Uvijek imajući na umu bi im to moglo poslužiti za comeback na domaćoj političkoj sceni. Volim svijet i otvorenost, ali znam kamo pripadam, a tako i najglasniji ljudi Komisije koji bi malo radili red po Europi i drugima oduzimali pravo glasa. Smatram to opasnim. Politike mađarskih, posebno poljskih vlasti bile bi smiješne da nisu pomalo opasne i da ne predstavljaju povratak u daleku prošlost, ali građani su to izabrali. Previše je tu arbitrarnosti i dvostrukih standarda. Za te neokonzervativne politike nekih novijih članica EU-a nemam simpatija, ali to ne znači da ih Komisija, odnosno neki od njezinih glasnih pojedinaca trebaju i smiju maltretirati. Naprosto, različiti smo, kako ljudi, tako i društva i to treba prihvatiti”, smatra Milanović.

N1

No koji je to onda zajednički europski supstrat ispod kojeg se ne bi smjelo ići? “To je arbitrarno i podložno tumačenju ljudi koji za to nemaju demokratski mandat. Kako će Poljska urediti svoje pravosuđe njihova je stvar, sve dok to ne postane, ne znam, replika Sovjetskog Saveza, a to sada nije. Pročitao sam jedno mišljenje Venecijanske komisije Vijeća Europe, koja u svom tipičnom mentorsko, kriptokolonijalnom stavu drugima crta kako bi trebalo izgledati savršeno demokratsko društvo. Tko su ti ljudi, u čije ime oni to govore? Smetalo me kad se na takav način popovalo Hrvatskoj, a ne podržavam takav odnos čak niti prema ovakvim vlastima u Varšavi. Zašto bi na nas utjecalo kako će se u Poljskoj birati suce? Takav će pristup samo povećati podršku koju poljski birači daju toj čudnoj politici. Tendencija je da relativno kompetentne mega službe u Bruxellesu, u kojima ima sjajnih i vrhunski obrazovanih ljudi, puzajući ovladavaju sve većim prostorom, sve većim i većim segmentima političkog i intimnog života građana EU-a. O tome treba govoriti i postaviti neke granice jer ta se tendencija neće zaustaviti sama od sebe. Jedan od aktualnih problema EU je ta beskrajna pretencioznost briselskih stručnjaka i Komisije”.

“Za eventualno oduzimanje prava glasa Poljskoj ne postoji većina i loše bi bilo kad bi postojala. To je besmisleno”, smatra Milanović, a kad će se Hrvatska morati izjasniti o Poljskoj, poručuje: “Treba biti suzdržan. U taj se kovitlac ne bi smjeli uvući. To je principijelno, a ne ideološko pitanje. Tu vrstu kulturnog rata Hrvatska s drugim državama ne treba voditi. Dovoljni smo sami sebi, s postojećim i rastućim prijeporima. A trebali bismo izbjeći i razne šašave inicijativice poput one Tri mora, kroz koju Varšava pokazuje zube Berlinu i Moskvi. Što će nam to, koja nesretna Tri mora? Imamo mi svoje more. Trebaš znati gdje ti je mjesto”.

Što se tiče ratifikacije Istanbulske konvencije koja nije bila među prioritetima njegove Vlade, smatra da je “bilo i akutnijih problema, a ovo bi napravili vrlo brzo”.

“Bili smo tada za to, SDP je sada za to, a HDZ je, kažete, ranije bio za to. Dakle, HDZ stoji na putu ratifikacije Istanbulske konvencije. Nikad ni od koga iz SDP-a niste čuli da se protivi ratifikaciji jer se ne slaže s njezinim sadržajem. Možda smo kao Vlada malo zakasnili, možda smo računali da ćemo tu učiniti odmah nakon izbora 2015. ili da će to napraviti HDZ, ako već nije bio protiv”, odvratio je.

N1

Milanović je istaknuo da je žalosno jer nema javne debate u uvođenju eura: “Kad je u nekom televizijskom studiju rasprava o uvođenju eura, jedan sugovornik to podržava, a drugi je oduševljen. Poznate su prednosti eura, kao i nedostaci, a argument da ćemo time doći do jeftinijeg novca je promašen. Dok je novac jeftin, dostupan je i Česima i Mađarima i Poljacima i drugim zemljama koje nemaju euro. I u eurozoni je novac za pojedine članice ponekad bio iznimno skup. Kod rasprave za ili protiv eura, treba osvjestiti jednu ključnu stvar, nakon što uđemo povratka nema i već i sada ograničenu i ritualnu nadležnost HNB-a svodimo na nulu. Agrument da i tako već godinama nemamo monetarnu politiku samo je jedan od argumenata. Ulaskom u eurozonu za sva bismo vremena zatvorila vrata nekom monetarnom suvertenitetu i potpuno se predali u ruke i pod utecaj velikih i manje velikih stručnjaka iz Bruxellesa i Frankfurta. Posljedica takve odluke su nepredvidive i zato je treba temeljito protresti. Tezu da smo na to navodno pristali tijekom pristupnih pregovora, kao što smo pristali i na niz gluposti, ne mogu prihvatiti. I drugi su odlučili ući u eurozonu, pa i dalje kalkuliraju. Za to ima vremena, prije toga je potrebna detaljna javna rasprava”.

Nedavno je Hrvatska izgubila arbitražu s MOL-om, koju je Milanovićev Vlada pokrenula nakon presude Ivi Sanaderu da je primio mito od te mađarske kompanije. “Naša je obveza bila pokrenuti tu arbitražu. Taj nas je problem dočekao, kao i još puno toga ružnog, nismo došli na posloženu situaciju kao sadašnja Vlada”, kaže Milanović i dodaje: “Dužni smo, ponavljam, bili pokrenuti taj arbitražni postupak, a na hrvatsko je pravosuđe naš utjecaj bio praktično nikakav. Pravosudni sustav stavljen je u Hrvatskoj u postojeći pogon davnih godina, deklariran je kao navodno neovisan od politike, a posljedice vidimo. Imamo to što imamo”.

S obzirom na to da je nedavno rekao da je problem Hrvatske što su čelni ljudi predugo radili činovnički posao upitan kako se to manifestira i što im nedostaje, MIlanović je kazao: “Poštujem činovnički posao. A ljudima koji vode Hrvatsku možda nedostaje državništvo. Neki od ljudi na vlasti kao da su rezervisti i ovdje u prolazu. Svoje su službeničke karijere dugo gradili na platformi jedne politike, a onda su u tu politiku uključeni preko noći i rukopoloženi na najviša ministarska mjesta. To je donekle legitimnno, ali, kao što vidimo, ima svoje posljedice. Za svoje sam se mjesto i mjesto za svoje ideje borio od prvog do zadnjeg dana, bez podrške neke interesne grupe ili klana u SDP-u ili izvan stranke. Hvala svima na podršci, a i niti oni koji su me napadali i kritizirali nisu bili beskorisni”.

Sanjin Strukic/PIXSELL

Što se tiče pravosuđa, napominje: “To je jedan zatvoren sustav u kojem su karte politički podijeljene prije puno godina i sada se taj sustav jednostavno samoreproducira. Hrvatski pravosudni sustav izrazito je neprobojan i netransparentan, cijelo je vrijeme jasno da tu postoje određeni interesi, ali se ne može ništa napraviti. Za to nema konsenzusa, a i kad bi netko nešto pokušao, napala bi nas Komisija i optužila za uplitanje politike u pravosuđe. Ovo govorim kao osoba koja više nije predsjednik Vlade i nemam nikog svog da ga instaliram na jedno od stotinu raspoloživih mjesta u pravosuđu, a nisam imao ni ranije”.

“Povjerenje javnosti u pravosuđe je slabo. Za promjene je potrebno široko političko suglasje, a ne šaka jedne trenutačne političke većine. Čak i kada bi ona postojala, a ne postoji”, smatra Milanović i dodaje. “Ovako ne može. Možda bi promjene morali pokrenuti oni koji su zaslužni za ovaj pravosudni sustav, a još su prisutni među nama kao posebni savjetnici vodećih političara”.

Milanović je ranije kazao i da udruženi zločinački pothvat na čelu s Franjom Tuđmanom nije postojao. Smatra to i dalje. “Haški sud je u velikoj mjeri ipak djelovao kao politička institucija, to svi vide, a to je dosta jasno i iz činjenice što su neke od kapitalnih optužnica vremenski kaskale i po cijelo desetljeće za počinjenim zločinima, odnosno inkriminiranim djelima. To je prilično neuvjerljivo, da ne kažem sumnjivo. Kao da se negdje vagalo čiju povijesnu ulogu treba staviti u kaznenopravni kontekst. Treba svakako priznati da su osuđeni mnogi ratni zločinci koji to ne bi nikad bili i stoga je on u jednom dijelu imao smisla. Obitelji žrtava nikad ne bi dobile nikakvu zadovoljštine da nije bilo Haškog suda. Inače, podsjetit ću, okvir suradnje Hrvatske s Haagom zadan je prije više od 20 godina, na prijedlog tadašnje vlasti i uz potporu svih. Hektolitrima krokodilskih suza bile su natopljene maramice kojima su neki mahali hrvatskim optuženicima dok su ih ispraćali, bolje reći pakirali u Haag. Neki političari, svi redom iz zna se koje stranke, učinili bi uslugu sebi i svima nama kad bi šutjeli o ovoj temi. Stvarno mi je žao nekih ljudi, ali o Haškom sudu možda više i ne treba govoriti”, smatra bivši premijer.

Na opasku da je posljednjom haškom presudom osuđena politika Franje Tuđmana prema BiH, kaže da je to jer je “netko negdje ocijenio da tu politiku treba sankcionirati. Više od desetljeća nakon spornih događaja, a onda je još 13 godina trajao i sam postupak. Hrvatska je i u presudi Tuti i Šteli iz 2003. bila na određeni način prozvana i osuđena. Nekima to očito nije bilo dovoljno i išlo se na eksplicitnu osudu jedne politike. Nisam se slagao s tom politikom, ali između političkih grešaka i zločinačkog pothvata usmjerenog na kidanje, prethodno etnički očišćenog, dijela jedne države velika je razlika. Ali, sada ne možemo ništa drugo nego konstatirati tu presudu i ići dalje. Možda je o njoj, ponavljam, najbolje i ne govoriti. Ne znam što bih rekao, imate činjenicu da je Theodor Meron, predsjednik sudskog vijeća u slučaju kad su Ante Gotovina i Mladen Markač oslobođeni, gotovo u potpunosti prihvatio prvostupanjsku presudu Praljku i ostalima. Teško je to i delikatno”.

Wikipedia/Julian Nitzsche

Međutim, brojni se ljudi nisu slagali s Tuđmanovom politikom prema BiH. “Jer je u velikoj mjeri ipak nanijela štetu Hrvatskoj. No, to ne znači da je to bila zločinačka politika. Hrvatska je bila u grozno teškoj situaciji i državni vrh bio je na velikim mukama što činiti. Ministar vanjskih poslova Mate Granić mjesecima je radio na tome da se ovu ne samo ljudski sramotnu, nego i politički štetnu epizodu što prije privede kraju i upravo zbog toga Hrvatska nije ovo zaslužila. No, to su pravila igre i ta je tegobna i čudna epizoda završena”, smatra.
“Nakon svega što se dogodilo, teško je reći da je aranžman iz Daytona pravedan. Ali, ključ su dobri odnosi bošnjačkog i hrvatskog vodstva. Trenutačno ih nema. S obzirom da Bošnjaka ima u BiH više nego Hrvata, oni ili mogu nastaviti razgovarati s pozicije sile, ili mogu sjesti i u dobroj vjeri razgovarati s onima koji bi im trebali biti partneri i prijatelji”, zaključuje Milanović,koji je kazao i da iam razumijevanja za neke Tuđmanove pogreške jer je bio rat.

Između Hrvatske i Slovenije stalan je prijepor u vezi s granicom u Piranskom zaljevu koju je, čini se, nemoguće povući tako da obje strane budu zadovoljne. “Možda se tu granicu moglo povući u kompromitiranom arbitražnom postupku, kojim je Hrvatska 2009. bila balkanski ucijenjena, da slovenski predstavnici nisu varali i to svojim ostavkama praktično priznali odnosno potvrdili. Da toga nije bilo, da Hrvatska nije saznala za kršenja procedure, morali bismo prihvatiti arbitražno rješenje. Ne pratim detaljno što danas poduzima Vlada, čini mi se ništa naročito, a to možda i nije loš pristup. Možda je moguć neki kompromis, ali u dogovoru dviju država. Europska komisija se tu ništa ne pita i što se mene tiče nije dobrodošla, neovisno o pristranim izjavama nekolicine njihovih najglasnijih članova. Mislim da dvije države mogu nastaviti normalno živjeti”, smatra bivši hrvatski premijer.

Ilustracija

Premda iz slovenske vlade dolaze prijetnje da Hrvatsku neće pustiti u Schengen i OECD ako ne implementira arbitražnu odluku, Milanović odvraća: “Stara priča, neki u Ljubljani nikako da izađu iz matrice, to je naučeno ponašanje. Neki iz ponašanja hrvatskih vlasti zaključuju da bi im se to opet isplatilo. Poruka tim seoskim bukačima treba biti: okolnosti su se promijenile i nemojte nas tjerati da i mi razmišljamo kako možemo napakostiti i naškoditi vašim interesima. Budite sigurni, mi to možemo. Ali, ne želimo i nemojte nas na to tjerati. A propos članstva u OECD-u, ono je fiksacija nekolicine naših diplomata i možemo bez toga kao bez lanjskog snijega. Schengen je nešto kompleksnije pitanje i tu se ne pita samo Sloveniju. Ali, ako njihov stav zaista bude da nas blokiraju, to će dodatno otežati njihov život jer će nastaviti raditi posao koji bismo inače mi radili za njih. Nadam se da je pametnjaković koji time prijeti toga svjestan”.
A kako se ponašati prema srpskoj politici i prema Aleksandru Vučiću? “To je točnije rečeno srbijanska, odnosno čaršijska politika. U Beogradu i danas postoji nama s hrvatske ljevice i lijevog centra relativno bliska i ne baš malobrojna grupa ljudi, ali postoji i famozna čaršija. Razumijete o čemu govorim. Ta čaršija, uz određene stanke, drma beogradskom politikom već dulje od 100 godina. S jedne strane moraš prihvatiti volju naroda koji si izabire ono što želi, kao i u Poljskoj i Mađarskoj, ali ne može se ljude tjerati da to apriorno poštuju na vrijednosnoj razini. Nakon svega što se dogodilo, i još se uvijek događa, neki će ljudi itekako morati dokazati da pripadamo istom društvu. Najtužnije je to što su određeni hrvatski političari svojevremeno, pa i dan danas, znali pasti u strastveni zagrljaj tih manipulatora”, podsjetio je, između ostalog, Milanović u razgovoru za Novi list.