Sve borbe - za prava žena, javne resurse i usluge, humane uvjete rada, slobodu i autonomiju - prožimaju se u jednu, a dio te borbe je i Osmomartovski noćni marš, koji organizira kolektiv fAKTIV, čiju smo Sanju Kovačević povodom 8. marta kao dana otpora i borbe za naša, ali i prava budućih generacija ugostili u "Intervjuu za 5" N1 portala.
Što je nama 8. mart, koliko smo svjesni i svjesne njegove ne samo simboličke važnosti, nego toga da je riječ o konkretnom političkom mjestu borbe za naša prava?
8. mart kao Međunarodni dan žena je od samih početaka imao funkciju političkog iskaza te je proizašao iz direktne borbe žena radnica za njihova prava – kao žena i kao radnica. Odluka o njegovom zasnivanju pokrenuta je u SAD-u od strane socijalistkinja prije više od sto godina, paralelno s protestima protiv očajnih radnih uvjeta proizašlih iz industrijalizacije koja je pratila razvoj i ekonomsku ekspanziju – onoga što danas nazivamo tržišnom ekonomijom koja je de facto temelj kapitalističkog sistema izrabljivanja. Proizašao je iz direktne ženske borbe za pravo sudjelovanja u fizičkom i političkom javnom prostoru – odnosno u prvom redu za žensko pravo glasa kao temelj sudjelovanja u društvenim procesima.
VEZANE VIJESTI
Odabir 8. marta kao datuma na koji se ženska borba slavi i vodi nije slučajan. U prvom redu se to odnosilo na krvave događaje 8. marta 1909. godine, kada su čikaški radnici i radnice organizirali štrajkove i formirali svoje zahtjeve, ali i na ranije proteste još od polovice 19. stoljeća – kao što je bio brutalno ugušeni protest tekstilnih radnica u New Yorku 8. marta 1857., a takvi protesti uz žensko sindikalno organiziranje nastavljali su se do kraja 19. stoljeća i to baš na 8. mart. Nama je ta povijest itekako bliska, i zapravo se proteže konstantno. Borba za prava žena uistinu je transhistorijska ili drugim riječima ima zajednički nazivnik, a to je neotuđivost prava na ljudsko dostojanstvo – bilo da govorimo o socijalnim i radničkim pravima, o pravu na slobodno donošenje odluka o vlastitom tijelu ili o pravu na siguran život, slobodan od nasilja. Sva prava koje žene u ovom trenutku u ovom i svakom drugom društvu imaju produkt su njihova vlastita zalaganja i ustrajanja, a nestanak tih prava trajna je prijetnja koja je sve snažnija, otvorenija i stvarnija. Ukratko, to je dan borbe za osvojene prostore sloboda koje se sustavno napada, a koji su stečeni, ili bolje rečeno krvavo izboreni dugotrajnom i hrabrom borbom naših prethodnica.
Borba radnica je neizostavan dio kada se govori o povijesti 8. marta i ženskoj borbi općenito, no taj se dan sve više nastoji obilježiti kao politički neutralan i kičasto svesti na prigodne poklone u vidu cvijeća i bombonjera te neobavezne ”male” razgovore o uspješnim ženama?
Mislim da smo organiziranjem prvog Noćnog marša prije dvije godine “probile led” u smjeru vraćanja ovog dana u stvarni politički kontekst na višoj, odnosno masovnijoj razini. Rekla bih da je ovakvo obilježavanje o kojemu govorite s jedne strane produkt sustavnog depolitiziranja i vječnog “vraćanja” žena tamo gdje patrijarhat smatra da im je mjesto – u kuhinju, u kuću, u obitelj – u uloge seksualnih objekata, “ukrasa”, majki, u najboljem slučaju “skrbnica” kojima smo, eto, zahvalni na njihovom požrtvovnom i inače ignoriranom, neplaćenom i potplaćenom radu (dakako nesvjesni da se uopće radi o radu!) na taj jedan dan u godini – dakle simbolički i to u pejorativnom smislu.
Taj “najbolji scenarij” recimo imale smo u socijalizmu, premda historijat proslave 8. marta u Jugoslaviji pokazuje kako je bilo važno da se taj dan obilježava u duhu njegove izvorne političnosti, a protiv buržujskog “pomodarstva”. No, nakon prestanka rada AFŽ-a (što se i opet dogodilo pod pritiskom optužbi da se drugarice previše bave politikom umjesto onim djelatnostima koje su im namijenjene) i u Jugoslaviji smo dobili obilježavanje buržujskog 8. marta – Majčinog dana. Dakle, zatvaranje žena u privatni prostor, a to su radili i rade apsolutno svi “razvijeni” politički i društveni sustavi – uključujući i socijalistički kakav smo imali na ovim prostorima.
S druge strane, važno je reći da je to i produkt neoliberalnog tržišno orijentiranog sistema koji nastoji ostvariti profit između ostalog i ovakvim jeftinim prigodničarskim manipuliranjem, a količina potrošenog novca na tu simboliku onda ovisi o ukupnom stanju društvene ekonomije i svijesti. Obilježavanje 8. marta na neki način ilustrira u kakvom stanju je neko društvo – a kod nas, kao što znamo, nije baš u dobrom stanju. Zato smo u sve većem broju opet na ulicama.
U kakvoj su korelaciji ženska ljudska prava s pravima ostalih manjina te boljitkom cijelog društva?
Mislim da je taj “manjinski” diskurs opasan, a kada se radi o ženama i pogrešan jer, kao što znamo, žene brojčano nisu manjina. Kao što ni radništvo nije manjina, brojčano. Druge “manjine” čine pripadnice i pripadnici društva koji se “ne ubrajaju” u dominantnu navodno većinsku matricu. To je matrica onih koji imaju moć, a globalno su to predstavnici kapitalizma i muškarci. Matrica je, globalno, također i heteronormativna, kao i snažno nacionalno/vjerski obilježena. Svrstavanje tih Drugih u “manjine” zapravo znači segregaciju. Pa tako imamo “žensko pitanje”, “srpsko pitanje”, “romsko pitanje”, “LGBTIQ* pitanje” itd. “Pitanje” zapravo implicira “problem koji trebamo nekako riješiti”. Poznati su nam povijesni načini rješavanja takvih “pitanja”.
Danas imamo npr. odvojene manjinske izbore koji su navodno demokratska praksa, odvojene ženske sekcije u političkim organizacijama, programe za osnaživanje Romkinja i Roma, posebne zakone za neheteronormativne osobe itd. itd. Politički gledano, tako se pojedine skupine razdvaja kako od matrice, tako i međusobno – jedne od drugih. Onda je normalno i zapravo poželjno da te “skupine” imaju potrebu za samoorganiziranjem, te da to i čine, izvan institucionalnog okvira kojim im država/društvo navodno pruža zaštitu i osigurava prava. Drugi, i apsolutno nužan korak je ujedinjavanje. To ne znači da naša zajednička borba svih segregiranih i opresiranih ne treba biti i institucionalna, ali se po mom mišljenju ne smije na to ograničiti. Ženska, feministička borba oduvijek i uvijek ujedinjuje sve borbe opresiranih u jednu.
Vrijeme je da pomalo potisnuti slogan “Jedan svijet – jedna borba” ponovno stavimo u fokus progresivnih društvenih snaga, jer je upravo to ono što se događalo i događa i što u svakoj takozvanoj partikularnoj borbi trebamo imati na umu. Odnosno, treba nam svijest da ta partikularna borba zapravo ne postoji, i da smo svi zajedno opresirana većina i da stoga imamo moć da izborimo promjene i gradimo pravednije solidarnije i nenasilno društvo. Ti povijesni slogani nisu nastali slučajno, iznikli su upravo iz same borbe, a osobno su mi danas jako relevantni. Ako budem imala priliku, ove godine ću nositi transparent “Ustajte prezrene i prezreni na svijetu!
Kakvu promjenu zahtijeva Noćni marš – 8. mart i koliko smo blizu ili daleko od njezina ostvarenja u Hrvatskoj, ali i globalno?
Kratkoročne promjene koje zahtijevamo su i te kako ostvarive: zahtijevamo besplatan pobačaj, ukidanje priziva savjesti ginekologa i ginekologinja, hitnu ratifikaciju Istanbulske konvencije, uvođenje nedogmatskog seksualnog odgoja u obrazovni sustav, ostala reproduktivna i seksualna prava. Dugoročno, tražimo sustavne promjene, pravednije društvo i to će ići nešto teže, ali mi djelujemo s idejom mijenjanja sustava. To znači da želimo mijenjati postojeći ekonomsko-politički sustav, ono što nazivamo patrokapitalizam, da želimo sve veći iskorak iz statusa quo koji je u interesu – kako smo rekle – privilegirane, “elitne” manjine.
Također, na mikrorazini možemo se odlučiti ne smijati seksističkoj šali, prozvati prijatelja koji seksizam smatra urnebesno smiješnim, stati na stranu kolegice koja zato što je žena ima manju plaću i ne uspijeva napredovati … Na makrorazini moramo tražiti sustavne promjene, a preduvjet je stvaranje neke kolektivne svijesti o tome da se borbe – za prava žena, za javne resurse i usluge, za humane uvjete rada, za slobodu i autonomiju – prožimaju u jednu borbu. Predstoji nam zasigurno dug i naporan put, ali krenule smo i što nas bude više – put do ciljeva odnosno promjena koje tražimo će biti kraći.
Zašto se mnoge žene danas skanjuju reći da su feministkinje ili to smatraju suvišnim – zašto izostaje svijest da uživamo u slobodama i pravima za koje su se prethodne generacije žena i feministkinja borile desetljećima, a i da borba nije gotova?
Feminističku borbu karakterizira neka vrsta spiralne borbe. Svaki put kad žene izbore neka prava, slijedi novi napad i udar na ta prava. Zapravo, to karakterizira sve borbe potlačenih. Primjerice, borba za reproduktivna prava žena, za pobačaj u SAD-u, stalno se vraća, jer je udar na ta prava svaki put sve jači. Primjer SAD-a nam pokazuje i to do kuda je kapitalistički sistem doveo stanje temeljnih ljudskih prava. Pa ćemo, primjerice, čuti antifeminističke i rasističke komentare tipa – što one/oni hoće kad se stalno sami segregiraju i traže nešto posebno? To prije svega nije točno, a takvo uvriježeno mišljenje produciraju oni kojima feminizam i kao pojam i kao praksa smeta na putu zadržavanja spomenutog statusa quo – koji je, ponavljam, u interesu privilegirane elite koju najvećim dijelom čine muškarci. A ti su isti oni koji kontroliraju medije i kanale formiranja javnog mnijenja. Naravno da će oni diskreditirati feminizam na sve moguće načine, a to im je u dobroj mjeri nažalost i uspjelo.
No, dojma sam da ih je pojava interneta i društvenih mreža malo zeznula, pa svjedočimo i sve žešćim nastojanjima da kontroliraju mreže na kojima komuniciramo. Evo, jedan povezani domaći primjer napada “ugrožene većine”: sustavni napad na neprofitne medije koji promiču progresivne ideje. Kod nas su Libela, Vox Feminae i netom ugašeni Muf ti mediji koji stoje na braniku feminizma u našem društvu, i kao i ostali mediji koji stoje na braniku svake progresivne ideje i prakse, suočeni su sa sve većim problemima i napadima. Kako? Pa u prvom redu oružjem koje moćni uvijek koriste kako bi maknuli “nepoćudne elemente” – institucionalnom diskriminacijom u financijskom i svakom drugom smislu. A mi im poručujemo kao i na prošlom maršu: E nećete!
Feminizam je i dalje kod nas “loša riječ” i stalno smo u poziciji da je branimo i punimo značenjima koja možemo komunicirati u široj javnosti. No, mi je se ne planiramo odreći. Pojam “feminizam” isto je tekovina dugotrajne i hrabre ženske borbe. A budući da 8. mart (da parafraziram Ankicu Čakardić iz jednog teksta o ovom Danu) nije dan za skromnost i kompromise, ponosno ćemo isticati i sam pojam i naše djelovanje kao feminističko i nas kao feministkinje.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
