Crkva je nakon 26 godina spora popustila i u zamjenu za deset lokacija u Zagrebu predala svojih oko 300.000 metara kvadratnih zemljišta na kojem je stadion Maksimir. Gradonačelnik Tomislav Tomašević i svi uključeni u projekt novog stadiona taj su trenutak dočekali kao početak završetka jedne iznimno mučne i skupe priče.
Koja je počela s megalomanskim željama prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana, uvjerenog da Hrvatska mora imati jedan jak klub i tako se predstavljati u svijetu. A što jak klub može bez modernog stadiona? Mislio je – ne previše. Sad, koliko su (ne)uspjesi Dinama i reprezentacije povezani s izgledom stadiona moglo bi se raspravljati, no činjenica je da se ideja o zdanju kapaciteta 65.000 mjesta i popratnim sadržajima krenula realizirati 1997.
Do dana današnjeg, građane je koštala oko milijardu kuna, ali sad se naglašava da će sve financirati privatni investitori i klub, da će izgradnja početi nekad tijekom 2025. i da bi do 2030. sve moglo biti gotovo. Dakle, u kojem god smjeru daljnji projekt išao, ne bi trebao predstavljati teret na džepove građana Zagreba.
Tako se činilo i u počecima…
Branko Kincl i Nikola Filipović 1997. su krenuli u realizaciju prvog projekta preuređenja stadiona, nakon čega su na istočnu i južnu tribinu postavljena sjedala, a godinu dana poslije srušena je sjeverna tribina. Već tad su se počeli nazirati problemi. Tribine su bile previše udaljene od travnjaka, a i sam izgled djelovao je hladno, kao neko zdanje iz socijalističkih vremena. Ali, govorilo se da je to samo početak.
A kraj je trebao stići do 30. lipnja 2000. Mirko Novosel, Dinamov direktor, u prosincu 1998. je slavodobitno to najavio. Da bi samo godinu kasnije, nakon Tuđmanove smrti, izjavio da treba rušiti južnu tribinu i da je sve gnjilo. Isti mjesec su radovi u potpunosti stali.
Potom na scenu dolazi Milan Bandić, čije je prvo obećanje o završetku stadiona stiglo u lipnju 2001. Ustvrdio je da će sve biti gotovo do veljače 2002. i da će za to biti potrebno oko 15 milijuna njemačkih maraka. U siječnju 2002. rekao je da će sve biti gotovo do srpnja 2003. Potom je njegova kratkotrajna zamjenica u svibnju 2003. rekla da će za završetak stadiona biti potrebno još dvije godine.
S 2004. ponovno je bio aktualan Bandić i u siječnju obećaje završetak radova do kraja 2005. U studenome 2004. iz zagrebačkog proračuna odlučeno je izdvojiti 66 milijuna kuna za nastavak radova, a rok za njihov završetak postaje kraj 2006. ili početak 2007.
Kad je Bandić vidio da ne može unedogled davati obećanja bez pokrića, u travnju 2005. najavljuje referendum o nastavku ulaganja i radova. Tad kreće prava sapunica, odjednom su se uključili razni potencijalni investitori, počele su pristizati i razne druge ideje, no ništa se nije pomaknulo s mrtve točke. Osim što je novac samo “curio”.
Referendum najavljen 2005. nije se održao, nikakvi investitori nisu se pojavili, građani su bili sve ogorčeniji i 2012. Zagreb potpuno odustaje od rekonstrukcije stadiona. Kao i od izgradnje novog na Kajzerici. Natječaj na kojemu je kao ponuditelj izabrana austrijska tvrtka Alpina, koja je za 4,9 milijardi kuna trebala obaviti posao, poništen je.
Ali, kako bi se bližili lokalni izbori, Bandić bi ponovno krenuo s obećanjima. U prosincu 2013. ustvrdio je da će do 2015. biti obnovljen. Jasno, to se nije dogodilo, kao ni razna druga obećanja.
Sve što se u posljednjih desetak godina saniralo, zasluga je kluba. Godišnje se na sanaciju tribina, travnjaka i rješavanja sigurnosnih problema trošilo oko dva milijuna eura. Iako vlasnik, Grad se odmaknuo i čekao. A možda i dočekao sad kad je Crkva predala svoj dio vlasništva nad zemljištem.
Vidjet ćemo za pet godina. Ili deset. Ili…
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!