Dr. Christine Drummond iz Australije za N1 je govorila o palijativnoj skrbi u toj državi, a usporedila je to i sa situacijom u Hrvatskoj. Kako navodi, gledajući podatke za Europu, Hrvatska tu uvelike zaostaje. Govoreći o važnosti i značaju palijativne njege, Drummond ističe da palijativna skrb štedi novac i resurse, ali i čini dobro za pacijente i obitelj.
Možete li nam se za početak predstaviti?
Ja sam dr. Christine Drummond iz Australije. Specijalistkinja palijativne medicine. Već mnogo godina radim na tom polju. Puno sam surađivala s vlastima u svojoj državi, Južnoj Australiji, na razvoju službi za palijativnu skrb i resursa diljem naše države.
Dakle, stručnjakinja ste za palijativnu skrb. Koji je glavni zadatak palijativne skrbi?
Glavni je zadatak brinuti se o osobi koja boluje od uznapredovale neizlječive bolesti. Tu većinom pomislimo na osobe koje boluju od raka, ali ne radi se samo o njima nego o svim osobama svih životnih dobi s uznapredovalom bolešću za koju nema lijeka i koje će vjerojatno umrijeti od te bolesti. Naš je zadatak pomoći im da dobiju najbolju moguću kvalitetu života prije negoli umru i da budu najbolje što mogu biti usprkos bolesti.
Je li moguće pružiti najbolju kvalitetu života iako taj život traje samo dva-tri dana?
Apsolutno! Svjedočimo tomu svaki dan. Za to treba cijeli tim ljudi jer kad promatramo osobu u cjelini, ne fokusiramo se samo na bolest nego i na obitelj te osobe, njihovo fizičko, duhovno i psihološko stanje, a za to je potrebno mnogo ljudi. Jedna osoba ne može biti sve pacijentu i njegovoj obitelji.
Kad govorimo o Australiji, možete li nam reći kako vaš sustav funkcionira? Što su mu glavna obilježja i kako pomaže ljudima?
Mislim da je glavni razlog zašto naš sustav funkcionira i zašto smo u ovome predvodnici na globalnoj razini činjenica da smo dugo radili da dođemo do točke na kojoj smo danas. Mnogo smo surađivali s našom zajednicom kako bismo ljudima pomogli shvatiti da se ne fokusiramo samo na umiranje nego i na pružanje najbolje kvalitete života. Ali uživamo i veliku podršku vlasti, naše službe financira vlada i zato očekuju da naše usluge budu kvalitetne. Imamo mjerenja koja nam govore što moramo poboljšati, uvijek se nastojimo poboljšati. I imamo specijaliste na području zdravstvene skrbi koji su visokokvalificirani za palijativnu skrb. Ne može se bilo tko baviti palijativnom skrbi. Dakle, postoje mnoge razine potrebne da bi ovo dobro funkcioniralo, ali povrh svega, vlasti moraju biti uključene i pružati podršku te moramo integrirati cijeli sustav zdravstvene skrbi, a ne da imate malene dijelove sustava koji ne komuniciraju i ne surađuju sa svima drugima.
Možete li možda povući usporedbu? Sada znate kako sustav funkcionira čak i u Hrvatskoj. Možete li usporediti kako stvari funkcioniraju u Australiji i Hrvatskoj?
Teško pitanje! Zapravo, već sam nekoliko puta bila u Hrvatskoj, posljednji put 2018. godine. Većinom sam držala predavanja, ali i kako bih surađivala s profesoricom Anicom Jušić. Trideset godina života posvetila je uvođenju palijativne skrbi u Hrvatskoj. Ovoga sam puta posjetila Pulu, Rijeku i Zagreb. Sličnost koju sam uočila između naših dviju zemalja strast je i briga onih koji se bave palijativnom skrbi. Brinu se za svoje pacijente, njihove obitelji i svoju zajednicu. Znaju da su ljudi u Hrvatskoj, uvelike poput mnogih u Australiji, u životu patili. Prošli su mnoge traume i patili su. Ljudi ovdje žele pomoći olakšati dio te patnje i ne žele da obitelji pate još i više jer je njihova voljena osoba umrla u boli ili patnji. Dakle, postoje neke sličnosti u pristupu. Shvaćanje palijativne skrbi veoma je slično, ali sustav i strukture u kojima djelujemo uvelike se razlikuju.
Primjerice?
Primjerice, tu postoji manjak integracije. Moja je služba za palijativnu skrb regionalna. Dakle, nije važno gdje se pacijent nalazi, naša služba ga prati. Bilo da je u bolnici, kod kuće, ide li u kliniku ili privatnom specijalistu, nije važno, surađujemo sa svima njima. Primjerice: naša služba koja pruža intenzivnu skrb… Svaki tjedan idemo na njihove sastanke i razgovaramo o pacijentima. Svaki tjedan razgovaramo s onkolozima, odlazimo u vizite s njima. Razgovaramo o svim njihovim pacijentima. Ako posjetimo neku pacijenticu u zajednici, mogu ih nazvati i tražiti dopuštenje da nešto učinimo. I oni su mi zahvalni, ne misle da zalazim na njihovo područje, zahvalni su jer im pomažemo. Vrlo dobro surađujemo s liječnicima opće prakse. I još nešto: budući da smo većinom javna služba, moramo zadovoljiti određene standarde. U Australiji postoje standardi koje naša služba mora zadovoljiti.
Možete li u nekoliko riječi opisati te standarde?
U osnovi to su standardi vezani za procjenu potreba određene osobe. Ako odem pacijentu kod kuće, moja bi procjena trebala biti vrlo slična procjeni bilo koga drugoga iz moga tima, jer se koristimo alatima koji nam pomažu. Očito, kao liječnica bih imala drugu perspektivu nego medicinska sestra, ali velik dio našega posla veoma je sličan. Dakle, gledam na ono o čemu moram razmišljati u budućnosti za tog pacijenta s medicinskog stajališta i kakvo bi ga zlo moglo zadesiti, a koje bih trebala pokušati spriječiti. Medicinska će sestra pri procjeni razmišljati o tome kakvu skrb osoba treba: treba li opremu kod kuće, može li se obitelj nositi sa situacijom, jesu li, primjerice, dovoljno snažni da podignu pacijenta, kako će pacijent doći u bolnicu ako mu zatreba liječenje? Mnogo je različitih stvari. Moramo pokazati da radimo jako dobru procjenu, a zatim moramo donijeti individualiziran plan skrbi za tu osobu koji se temelji na onom što je važno za tog pacijenta, ne na našem mišljenju, nego na onome što pacijent kaže da je njemu najvažnije. To su dva standarda koja moramo zadovoljiti. Jedan od standarda odnosi se i na brigu jednih o drugima. Vrlo smo naporno radili posljednjih godina tijekom pandemije COVID-a i mnogi od nas osjećaju se vrlo iscrpljeno od pritisaka. Imam osjećaj da su i tu ljudi iscrpljeni zbog broja pacijenata koje moraju primiti, a i mi imamo istu situaciju u Australiji. Dakle, postoje standardi o tome kako se brinuti jedni za druge, kakva je kultura našega tima i kako voditi brigu o sebi samima kako bismo mogli nastaviti, jer mi smo vrijedni, pacijenti nas trebaju, kao i naše zajednice. A tu je i standard vezan za pružanje skrbi ljudima nakon što im netko umre, dakle tijekom razdoblja korote. Jer ako netko vrlo teško žaluje, postoji velik rizik da će se razboljeti pa u zdravstvenom sustavu imate još jednu bolesnu osobu, što košta. To mnoge zabrinjava, ne samo ta ljudska strana nego ni u ekonomskom smislu nije dobro ako ljudi obolijevaju zato što su teško pogođeni tugom.
Dakle, želite reći da palijativna skrb može donijeti i uštede, nije samo trošak?
To je neosporna činjenica! Mnoge su studije pokazale da palijativna skrb štedi novac i resurse, ali čini i više od toga, čini dobro. Štedi novac i čini dobro. Čini dobro za pacijenta, obitelj i našu zajednicu jer oni koji su dobrog stanja dok su u koroti, mogu raditi. A čini dobro i za nas koji se time bavimo, jer kad odradimo dobar posao, želimo to ponoviti.
Kojih biste nekoliko savjeta dali onima u Hrvatskoj koji donose odluke o tome kako unaprijediti naš sustav?
Mislim da morate biti posvećeni tomu da osigurate da palijativna skrb, možda počevši s palijativnom medicinom, bude prepoznata u sustavu kao specijalistička disciplina i da je dio svih sustava zdravstvene skrbi te da se može kretati po sustavu. Moraju biti dostupna financijska sredstva i vlada se tomu mora posvetiti, ne samo dati jednogodišnji projekt i zatim stati na tome, to mora biti kontinuirano. Mnogo je dokaza diljem svijeta koji pokazuju da to vrlo dobro funkcionira. Nažalost, čak i kad gledate podatke za Europu, Hrvatska uvelike zaostaje. To me pogađa jer sam hrvatskog podrijetla. Veoma me pogađa činjenica da se to događa u domovini moga oca i među obrazovanim ljudima. Dakle, tražila bih političare i one koji imaju neke ovlasti, sveučilišta, medicinske fakultete, ali povrh svega političare, da pokažu predanost ovome jer je to važno za čovječnost vaše zajednice.
Rekli ste da čak i Indija ima bolju palijativnu skrb od Hrvatske.
Ima, i morali su uložiti velik trud. Pet sam puta bila u Indiji i svaki put vidim sve više poboljšanja jer su vlade u različitim državama Indije posvećene tomu. Imaju neke istaknute liječnike koji su digli glas i rekli: “Ovo je važno! Ljudi troše sav svoj novac na kemoterapiju koja možda ne pomaže i ostaju bez svojih domova. To nije pravedno, sustav je nepravedan!” Budući da ljudi dižu glas, vlada sluša i sada u mnogim državama razvijaju programe. Imaju specijalističku edukaciju, koju Hrvatska nema, i sve se više liječnika odlučuje za tu edukaciju. Budući da je Hrvatska sada u Europskoj uniji, imate neke prilike, ali postoje i neke prijetnje jer vaši liječnici odlaze u druge zemlje u kojima mogu dobiti bolju edukaciju.
Ne znam jeste li čuli, u Hrvatskoj je ovih dana u tijeku rasprava povezana s palijativnom skrbi. Imali smo slučaj mladog liječnika koji je preminuo, a njegova je zaručnica izišla u javnost s izjavom da nije dobio dovoljno morfija koji bi mu ublažio bol. Kako to komentirate?
Ako mladi liječnik u sustavu zdravstvene skrbi ne može dobiti nešto za ublažavanje simptoma kad umire, kakvu nadu u ovoj zemlji ima starija osoba u nekom selu? Nikakvu! Držim da je ovo važan okidač da se u Hrvatskoj nešto promijeni.
Čuli smo da neki liječnici ili medicinske sestre, ali vjerojatno liječnici, imaju svojevrstan strah od davanja dovoljno morfija. Možete li to razumjeti?
Mogu. U Australiji nam je trebalo dugo da pomognemo ljudima shvatiti da postoje dokazi koji pokazuju da, primjerice, davanje morfija ne samo da povećava kvalitetu nego i duljinu života. Nije štetan ako se daje na ispravan način. Važno je da liječnici nauče kako ga dati na ispravan način. Vrlo je slično bilo u Indiji i Australiji jer imamo mnogo liječnika koji su se obrazovali u inozemstvu pa i u njihovim glavama postoji taj strah. Stoga smo donijeli praktične smjernice za uporabu morfija i drugih lijekova pri kraju nečijeg života pa liječnici mogu biti sigurni da ne postupaju pogrešno, nego da samo propisuju ono što je nužno i da ih nitko neće osuđivati jer su učinili nešto pogrešno. Morfij je božji dar. Prirodan je, dobiva se iz maka i silno sam sretna što ga je netko otkrio.
Je li u redu reći da uz današnju medicinu nitko ne bi trebao patiti kad umire?
Da, ali nikad ne možemo obećati da ćemo se sto posto riješiti patnje. No svojim pacijentima možemo obećati da ćemo biti uz njih i uvijek dati sve od sebe. Pružit ćemo im ljubav, pokušati razumjeti njihovu patnju i učiniti ono što možemo. Ne možemo sa stopostotnom sigurnošću obećati da ćemo uvijek ukloniti svaki aspekt patnje, ali možemo im reći da ćemo biti uz njih, dati sve od sebe i opetovano procjenjivati njihovo stanje. Niste sami!
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
