“Kraljevina Jugoslavija je napadnuta početkom travnja 1941., oružana borba, pokret otpora kreće u šestom i sedmom mjesecu. Onog trenutka kada je napadnut Sovjetski Savez 22. lipnja 1941. ujutro, to jutro tu vijest slušaju i komunisti u Sisku i znaju da će to utjecati na njihove živote. Kada je Sovjetski Savez napadnut, to je bio znak i za komuniste bilo gdje da će doći pod udar bilo Nijemaca, bilo, konkretno u Hrvatskoj, ustaša. Okupljaju se tu večer u šumi sutradan, kreću aktivnosti i to je početak sisačkog partizanskog odreda. To je početak antifašističke borbe, pokreta otpora, koji se u Jugoslaviji nije slavio kao početak iz jednostavog razloga – ideološkog. Jer Tito i Partija donose definitivnu odluku 4. srpnja, ‘sad idemo službeno u rat'”, ispričao je Klasić o počecima antifašističke borbe.

Antifašistički pokret nije isključivo vezan uz komunizam, ali ga, kaže Klasić, gotovo da ne bi bilo bez Partije.

“To ne znači da su svi antifašisti i partizani bili komunisti, naprotiv, ja mislim da su bili manjina. Moramo znati što je ustvari antifašistički pokret, posebno 1941. godine – prije svega simbioza otpora ustaškim zločinima, genocidu. Komunisti su bili opredijeljeni za borbu protiv fašizma i prije početka rata. Kada se odlučilo krenuti, u tom trenutku komunisti staju na čelo tog većeg porketa koji nastaje. Komunisti su dali ritam, preuzeli organizaciju i nema sproa, jugoslavenski komunisti, među njima i hrvatski komunisti, su bili pravi patrioti. Nisu to bili ni hrvatski nacionalisti ustaše ni srpski nacionalisti četnici, oni su surađivali s okupatorima, nisu oni nikakvi patrioti. Nego oni koji se bore za slobodu napadnutih ljudi koji se vode u logore, čija zemlja je raskomadana, a to su ustvari jedino bili partizani”, kazao je Klasić.

Je li tko drugi osim komunista mogao voditi antifašistički pokret?

“Komunisti su od 1920. ilegalna partija, ne postoje zakonski, ako vas uhvate, idete na 20 godina robije ili vas ubiju. Oni su malobrojna partija koaj djeluje ileglano i koja je shvatila trenutak vremena i odlučili se suprotstaviti najvećoj vojnoj sili u Europi u onom trenutku. Kontra njih? Imamo HSS, Vladko Maček se predstavljao kao antifašist kao prozapadni građanski političar, bili su najmasovnija stranka, odlično naoružani, pa što su napravili? Ništa. Čekali su da vide što će se dogoditi pa se dio priključio ustašama, dio partizanima, dio otišao s kraljem u London. Ili pogledajte Crkvu. Ja naravno ne smatram da su ni Stepinac ni drugi svećenici morali propagirati Tita – za kojeg onda nisu ni znali – ili komunizam, ali su mogli govoriti sa propovjedaonica kao de Gaulle koji je bio katolik antifašist. Crkva je možda mogla, ne otići u šumu i uzeti oružje, ali govoriti o tome kako se ustaše i nacisti i talijanski fašisti ne ponašaju kršćanski. Mogli su dati iskru ljudima da se antifašizam pokrene. Nisu to napravili, nitko to nije napravio osim komunista. Zato je zasluga komunista asplutna najveća”, ispričao je Klasić.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.