Doba dementora

Izvor: N1

Prema riječima profesora Remusa Lupina, dementori su najodvratnija stvorenja na svijetu, koja se hrane ljudskim dušama, iz čovjeka isisavaju svu radost, životnu energiju, sretno sjećanje. Dementor nema zube, ali svojim dahom hranit će se vama dovoljno dugo da vas svede na svojevrsnu sliku sebe – bezdušno i zlo stvorenje, praznu ljušturu. Život nakon dementorskog poljupca gori je od smrti.

Dementori su izmišljeni likovi iz ciklusa knjiga o Harryju Potteru, kao i profesor Lupin, koji predaje predmet borbe protiv mračnih sila, a kako je stvarnost, po riječima Marka Twaina, čudnija od fikcije, dementori, čini se, i u ovom svijetu nesmetano klize među nama, isisavaju duše i ostavljaju putem u magli ljušture bez mozga. U kratkim ciklusima vijesti, naplavinama riječi i nestrukturiranih informacija, nestaje moć prosudbe i analize. Nestaje i sjećanje. Što je bilo jutros, što je bilo jučer, što je tko rekao i zašto i što to znači? Zrak se isisava, nastupa nesvijest. Ili besvijest. Nekima je drago da je tako.

Gerard Soete bio je belgijski policijski inspektor u Katangi 1960. Po povratku kući, živio je mirno svoj život u Belgiji do smrti 2000. Prije nego što je umro, otkrio je da je zadržao suvenir iz svoje afričke karijere. U doba proglašenja neovisnosti Konga i kongoanske krize tijekom koje je ubijen vođa borbe za neovisnost i prvi premijer neovisne države Kongo, Patricea Lumumba, Soete je dobio zadatak da se riješi Lumumbinog tijela potapanjem u sumpornu kiselinu. Prije nego što mu je rastvorio tijelo, Soete je iz usta mrtvog Lumumbe iščupao dva zuba. Za uspomenu. Četrdeset su godina zubi stajali u ladici u Soeteovom domu u Svetom Križu, predgrađu Bruggea. Godinu prije smrti, Soete je podijelo svoju tajnu s jednim doktorandom koji se bavio Lumumbinom smrću.

Zub je tek ovaj tjedan, 2022. godine, našao put do kongoanskog veleposlanstva u Bruxellesu te je u ceremoniji simbolično vraćen državi i obitelji koji tjedan nakon što je aktualni belgijski kralj u Kinšasi izrazio žaljenje zbog najbrutalnije kolonijalne eksploatacije u povijesti. Žaljenje, ali ne i ispriku. U 23 godine belgijske kolonijalne vlasti nad Kongom ubijeni su milijuni Kongoanaca, a nagomilano bogatstvo neprocjenjivo je i ključno za razvoj Kraljevine Belgije.

Tjedan za nama bio je diplomatski intenzivan. Charles Michel, bivši belgijski premijer, sada predsjednik Europskog vijeća, divio se ljepoti Ohridskog jezera, pokušavajući ohrabriti tzv. europsku perspektivu Zapadnog Balkana unatoč sve otvorenijem razočaranju, skepsi i cinizmu koji su sve opipljiviji u neposrednom nam susjedstvu, nakon najave EU-a o otvaranju pregovora s državama istočnog partnerstva, među kojima je i ratna Ukrajina. Premijeri Albanije i Crne Gore putovali su u Kijev. Političari koji su vidjeli rat u svom dvorištu. Koliko je njihovo iskustvo vrednije ili bespotrebnije u široj europskoj geopolitičkoj priči? Iskustvo svrstanih u europskoj čekaonici ili nesvrstanih, onih s drugačijim povijesnim iskustvom. Koliko je važan glas iz periferije, ako je centar jedino mjerilo?

Zemlja u ratu dobiva poziv za članstvo u Europskoj uniji. Za zemlju koja je prije 27 godina izašla iz rata, perspektive i dalje nema. Uoči današnjeg summita u Bruxellesu tražio se quid pro quo, tražilo se razumijevanje i poštovanje. U ratu se ubija, siluje, stanovništvo se premješta, ruše se spomenici i bogomolje. Nakon rata se pokušava stvoriti mir, ostvariti pravda, izgraditi suživot, izgraditi spomenike i bogomolje. Nakon rata se kaže nikada više, održava se status quo mržnje. Nakon rata dementori, stražari zatvora Azkaban, oni kojima su opčinjeni njihovi gospodari, a koji žrtve bacaju u beživotnu nesvijest, isisavaju zrak i bacaju koprenu na zbilju. Ruku pod ruku, dementor s dementorom čini nemogućim svjesno razmišljanje. O toj temi već je bilo riječi u jednoj od prijašnjih kolumni.

U tjednu za nama, govorio je Charles Michel i na Europskim danima razvojne politike u Bruxellesu, koji okupljaju sve one kojima EU daje izdašnu razvojnu pomoć, najzastupljenije su afričke države. Govorio je Michel, dakle, da su desetine tona zarobljenih žitarica u silosima na obali Crnog mora dio Putinove ratne strategije, da Europa unatoč ratu na svom kontinentu ne smije zaboraviti druge krize, od Afganistana, do Roga Afrike i Sahela, govorio je da smo zbog klimatske krize svi u istom čamcu, a rekao je i ovo:

„Želio bih s vama podijeliti vrlo snažno osobno uvjerenje, jer govorim kao netko tko je obnašao i funkciju ministra za međunarodnu suradnu. Uvjeren sam da trebamo promijeniti naš model, da trebamo promjenu paradigme, što znači promjenu softvera u našim glavama i srcima. To je uvjerenje da partnerstvo jednakih ne može biti samo prazna riječ, nego iskonsko partnerstvo jednakih (…).“

Izrekao je, dakle, to Charles Michel, na otvaranju Europskih dana razvojne politike, dok na afričkom kontinentu sve stabilniji ekonomski utjecaj učvršćuju i Kina i Rusija.

Čije glave i čija srca moraju promijeniti softver? I kojim ga nadomjestiti?

Samo tjedan dana prije početka ruske agresije na Ukrajinu, u Bruxellesu je 17. veljače održan summit Europske i Afričke unije gdje je senegalski predsjednik i predsjednik Afričke unije, Macky Sall, rekao da je Afrika predugo nosila teret povijesti te da se napokon planira riješiti tog tereta, biti poštovana i potpuno uključena u novu dinamiku svjetskog upravljanja i našu zajedničku sudbinu čovječanstva.

Europa želi alternativne izvore energije, traži sirovine za energetsku tranziciju na svom jugu, jer teško, sve teže ide s istokom. Najavljuje milijarde investicija u infrastrukturu i energiju u Africi. Na europskom jugu. Europski jug ima svoj interes razvoja, upravljanja golemim ljudskim potencijalom mladih. Ima interes nahraniti svoje stanovništvo, ima interes s povijesnim sjećanjem koji traži poštovanje. Macky Sall odlazi u Moskvu na razgovore s Putinom. Kriza hrane opasno je područje. Sjetimo se 2010., požara u Rusiji i Putinove zabrane izvoza žitarica, rasta cijena te, posljedično, početka Arapskog proljeća. Globalizirani svijet mjesto je spojenih posuda, ali mjesto u kojem i dalje nema jednakosti, ni uz nju vezanog poštovanja. Silom ih se ne stvara, ali ni pretvaranjem i lažima. Svijet se mijenja, duboko i radikalno, betonski izljevi na nogama svih nas postali su preteški da držimo glavu iznad površine vode. Zrak je isisan. Svega je previše.

Albanski premijer Edi Rama našalio se, nakon što je grčki premijer Mitsotakis upoznavao njemačkog kancelara Scholza u Solunu s makedonskim premijerom Kovačevskim, da je to premijer zemlje koja bi se uskoro mogla zvati Zapadna Bugarska. Na prostoru malih razlika i još manjih nacionalizama, dosta inteligentna i duhovita šala koja se referirala na duboku identitetsku „žrtvu“ koju jedna država prolazi na tom dugom maršu europske perspektive, a koja se ne valorizira, skoro je postala novo polje sitne političke borbe u malim kavezima na obalama jezera koje se tako svidjelo Charlesu Michelu. Bugarska, koja je svojim uvjetovanjem nekada Bivšoj Jugoslavenskoj Republici, a sada Sjevernoj Makedoniji, uskratila početak pregovora, sada gleda novi raspad svoje vlade, koja je, kaže premijer na odlasku, bila jedina antimafijaška i iskreno antiruska.

Borba cinizmom protiv cinizma u doba bez empatije kao razumijevanja pozicije drugog. Borba za razumijevanje pojmova. Borba za svijest u doba besvijesti. Borba protiv dementora. Knjige o malom čarobnjaku Harryju Potteru kažu da se za uništenje dementora čarolijom mora prizvati patronus, magično obličje dobre volje, koje, ovisno o umješnosti i znanju čarobnjaka, poprima obličje nekog bića, uglavnom životinje, koje je na neki način važno onome tko je bacio patronus. Ako niste dovoljno jak čarobnjak, patronus nema definirani oblik, nego izgleda poput maglice. Ako doživite dementorski poljubac, obično nemate šanse, i gotovo uvijek postajete ljuštura. Za oporavak od kontakta s dementorom pomaže čokolada. Poznati belgijski izvozni proizvod.

1958. na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu podanici kraljevstva mogli su iza ograde od bambusa vidjeti živu kongoansku obitelj. Slikati se s njom. Pipnuti živo kongoansko dijete. 1961. u Beogradu je zapaljena zgrada belgijskog veleposlanstva u znak prosvjeda zbog kongoanske krize nakon ubojstva Patricea Lumumbe.

Nitko i dalje ne zna kako će završiti rat s Rusijom, što ćemo s hranom, energentima, sirovinama za energetsku tranziciju. Principi koji su postavljeni u ratu krše se. Europa na putu klimatske neutralnosti vraća se ugljenu, Poljska kojom se sudovima utjeruje vladavina prava i prijeti nedodjeljivanjem europskog novca, kao prva zemlja primateljica ukrajinskih izbjeglica dobiva europski novac.

Patronus medvjeda bačen je na Europu koja se guši u maglicama svojih malih razlika. Dok mali dementori, zatvorski čuvari, sišu duše i u bačenoj maglici jako dobro vide i slijede svoj sebični put i dalje se ne zna koji su to i čiji softveri za naše glave i srca kojima se trebaju nadomjestiti oni koje imamo.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter Facebook | Instagram.