Početkom ovog stoljeća sjedila sam u malom restoranu u Haagu, na privatnoj večeri koja je za nekolicinu nas bila organizirana s jednim od sudaca Međunarodnog kaznenog suda. Za stolom su bili novinari, neki međunarodni pravnici iz različtih dijelova svijeta, kao i stručnjaci za međunarodne odnose, ekstremizam i radikalizam. Svatko od nas sa sobom je nosio svoje osobno iskustvo, breme generacija, obrazovanja, nacionalnog konteksta, profesionalno iskustvo, iz prve, druge, treće ruke, više ili manje empatije, razumijevanja drugog, shvaćanja međunarodnog poretka, pravila, zakona.
Svatko od nas bio je drugog spola, boje kože, svjetonazora, karaktera, iz različitih država. Tema nije nedostajalo, bilo je, kao i puno puta kroz povijest, neko važno i bitno doba. U Haagu smo danima razgovarali o terorizmu u svijetu. Sudac je bio počasni gost. Od zločina do zločina, ratova, sukoba, žrtava, suđenja i presuda, nizale su se teme svima za stolom nimalo strane. Sve to imalo je neki drugačiji prizvuk u okrilju noći grada čije ime se vezalo uz međunarodno pravo. Pričao je tada sudac koliko je u prvim danima formiranja sudova, pogotovo onih posebnih za Ruandu i zemlje bivše Jugoslavije, bilo problema i još ih ima. „Države se teško mire da su članovi njihove zajednice činili zločine, pogotovo ako su to činili sustavno i s namjerom. Možete li prihvatiti međunarodna pravila i norme, da se to vas ne tiče, već da shvatite da se onima koji su zaista te užase činili mora suditi po nekom kriteriju jer se inače raspadamo kao društva…“ Jedna je to od rečenica koje je izgovorio sudac, a koju sam zapisala jer od puno susreta u životu ostalo je i puno bilježaka kojima se uvijek vraćam. Kako je večer odmicala, situacija se zaoštravala, da bi na koncu došlo i do ozbiljne svađe novinarke, stručnjaka za međunarodno pravo i uglednog suca. Svađa je izbila na konkretnom primjeru pravnih sankcija za ratne zločine u jednom globalno znanom sukobu. Iako je svatko od sudionika svađe imao dovoljno znanja i argumenata svađa je izbila jer su iz troje sukobljenih počele izbijati emocije vezane uz privatni odnos prema području i kontekstu sukoba koji je bilo meta svađe. Nitko od okupljenih nije mogao prekinuti taj začarani krug i u zraku je ostao neki opor miris, knedla u grlu koju nitko nije mogao progutati. Kako i zašto se ljudi nisu mogli izmjestiti iz sebe i potpuno nepristrano promatrati suštinu pitanja, bez identifikacije? Može li se doći do apsolutne pravde, kada pravo koje imamo ili ne djeluje ili ne zadovoljava nekoga ili nikoga. Kada se svi opredjeljuju tako lako i brzo, kada se sve stopilo u užas.
Radeći godinama na kriznim žarištima, sa žrtvama različitih sukoba, gledajući nekažnjenje zločine, vrijeme u kojem živimo samo je jedan u nizu dijelova te strašne slagalice svijeta, koju u doba poimanja stvarnosti skrolanjem palca po zaslonima telefona, u našem umu čine veliki kaos, koji na koncu rezultira ili ogromnom ostrašćenošću i iracionalnim angažmanom ili potpunom brutalnošću, lišenošću bilo kakve empatije. U doba zla i zločina, politike vrijeđanja, tribalizma i stalnog osjećaja da smo u pravu jer istina je samo ono što mi jesmo, teško je razgovarati, analizirati, a kamoli suditi i presuđivati. U doba kada se ruše svi međunarodni standardi, od eskalacije okupacije i vojne agresije Putinove vojske na Ukrajinu, prije dvije godine, preko 7. listopada i iznenadnog upada Hamasovih terorista na teritorij Izraela, koji su počinili stravičan i nezapamćen zločin od holokausta, do Netanjahuove odmazde i masovnih stradanja palestinskih civila koji su preteški za procesuiranje i izazivaju prosvjede diljem svijeta.
Prošli tjedan donosi i novu akceleraciju događaja u regiji koja determinira globalne odnose više od stoljeća.
Pogibelj iranskog predsjednika nedugo nakon iranske odmazde na Izrael, koji su štitili i globalni i regionalni saveznici nakon čega je ukrajinski predsjednik pitao, a što je s nama. Objava Međunarodnog kaznenog suda i raspisivanje naloga za uhićenje najviših lidera Hamasa, ali i izraelskog premijera i ministra obrane, izazvali su konsternaciju nagnavši izraelsku političku elitu da unisono ocijeni kako se radi o nečuvenoj stvari i usporedbi terorističke organizacije s demokratskom državom, kao i povijesnoj sramoti i potpunom moralnom zakazivanju. Iste reakcije stizale su iz Washingtona, Berlina, Londona…
Suci Međunarodnog suda sada odlučuju o prihvaćanju zahtjeva za izdavanjem međunarodnog naloga za uhićenje, nakon što postupak pokrene glavni tužitelj. Procedura može trajati nekoliko mjeseci do odluke tročlanog istražnog povjerenstva. No, poruka je poslana, odaslana u svijet, u kojem se nekoliko dana nakon te vijesti dogodila još jedna, već ranije najavljivana. Tri europske države, dvije članice EU-a, dvije članice NATO-a, Irska, Španjolska i Norveška, priznale su palestinsku državnost. Ni mjesec dana uoči europskih izbora, u doba kada se finalizira strateška agenda Europske unije za iduće petogodišnje razdoblje u kojem će u kriznom okružju jačanje vanjsko-sigurnosne politike Unije biti iznimno važno. Odluka tri države, koju će slijediti i nama susjedna Slovenija, pokazuje kako je i ideja Europe i ono što se događa u njoj i oko nje, nešto što se mora ponovno osmisliti, ali je teško u stalnoj i vječnoj borbi za vlast te realno nepostojećoj Uniji kada se govori o vanjskih poslovima. Dobro je zamijetio jedan analitičar rekavši kako je pogrešno da se priznanje Palestine doživljava kao kazna Izraelu. To nikako ne bi trebalo biti tako. No od osnutka države Izrael, koji za Palestince predstavlja početak njihove tragedije, ratova koji su se u međuvremenu događali na Bliskom istoku, ekstremizma, terorizma, autokrata, globalnih interesa, oružja i energenata, ljudske sudbine i tragedija, zidova i žica, raseljavanja i naseljavanja, teško je povjerovati da se u 75 godina ama baš ništa nije moglo napraviti da se živi u miru, da se prizna pravo postojanja svima, da se napravi uređenje koje je prihvatljivo svima. S druge strane oceana, maše bivši predsjednik koji se i opet natječe i tvrdi da će on riješiti sve globalne probleme. Kao što je dokinuo sporazum s Iranom, inicirao Abrahamske sporazume, kojima se, realno i pristalo da palestinska država ne treba postojati. Palestincima se, potpuno slobodno tumačim i parafraziram, treba omogućiti ekonomski prosperitet. Hamas je ideološko-teroristički koncept koji je nastao i jačao i iz očaja Palestinaca zatvorenih s nebom iznad njih i ogradom oko njih, korumpiranim Fatahom koji je gubio autoritet kod mladih Palestinaca te financijskim i političkim ulogom aktera iz regije.
Europa stoji sada između same sebe i svoje okoline, između svoje crne povijesti koja je na vlastitom teritoriju omogućila najgori zločin u povijesti čovječanstva i principa suvremenog međunarodnog prava i pravde, prava na samoodređenje. Stoji ispod svoje i svih svojih nacionalnih zastava pod kojima se ruši vladavina prava, u kojima vlada korupcija. Kako stvarati siguran i demokratski svijet u kojem partner u pregovorima može biti teroristička organizacija? Kako stvarati siguran i demokratski svijet u kojem država koja se diči demokratskim principima štiti svoj teritorij, pravo na postojanje i opet negirajući drugog? Kako sjesti za stol i razgovarati, ako će i uvijek biti samo ja, a ne i drugi? Ako kličeš uništenju drugog, ako je uvijek i stalno oko za oko, ako se i pravila koja su globalno uspostavljena, ekskluzivno odbacuju i nikada ne vrijede za sve. Kako izreći gotovo pa istu riječ jednakog značenja, salam ili šalom, ako ni ne znaš više što je to?
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!