"Znam da vam je teško, da vaši građani i vojnici iznimno pate, ali morate znati, svijet stoji uz vas, jer Ukrajina se bori za slobodni svijet", promrmljao je nekako anti-performerski i nimalo inspirativno američki šef diplomacije Antony Blinken, popevši se na malu pozornicu noćnog kluba The Barman Dictat u Kijevu.
Bio je to uvod za njegovu gitarsko-vokalnu izvedbu Neil Youngove “Keep on rockin’ in the free world” u pratnji lokalnog banda. Namjere su vjerojatno bile propagandno čiste, ali je globalna reakcija u TikTok svijetu geopolitike bila malo kisela. Naime, Young pjesmu nije na izdahu 1980-tih napisao kao privlačnu budnicu za porobljeni svijet koji oslobađa Uncle Sam, već kao kritiku Reaganove ere koja je Ameriku ostavila u društvenom rastrojstvu.
No, dok upravo Vladimir Putin cijelu svoju ideologiju gradi na dezavuiranju “trulog zapada”, a u tome mu svesrdno pomažu (ili on njima) oni sa zapada koji žele neku drugačiju Europu ili Ameriku, Putinu dragu “suverenističku”, ono što je tu sanjanu liberalnu demokraciju činilo najboljim modelom koji smo imali ili imamo, i dalje je privlačno, ako ne kao stvarnost, onda kao ideja, kao neka slamka spasa u svijetu korumpiranih probisvjeta sa svih strana spektra i granica.
Lopova, zločinaca, kriminalaca i ljigavih mediokriteta željnih samo ostanka na vlasti, onih koji su prigrlili tekovine nove tehno-autokratske ideologije koja penetrira u mozgove lakše no bilo koja školska lekcija. Usprkos takvima koji porobljavaju demokratske institucije, kreiraju atmosferu straha, koji lažu, mijenjaju legislativu u svoju korist, polako se stvara još jedan novi svijet, kojeg mnogi od onih koji uništavaju ovaj nisu svjesni ili samo žele vjerovati da im je bliži, da je njihov, da svoju vojsku za konačni rat imaju i stvaraju.
Dan prije Blinkenove svirke sjedila sam u hotelskoj sobi u Bruxellesu i zurila u program BBC-a. Jedno za drugim, mlada lica pod maskama nizala su se pred kamerom novinarke pred parlamentom u Tbilisiju, glavnom gradu Gruzije.
“Možeš li skinuti masku?” Pitala je jednu djevojku. “Koliko ti je godina?”
“Osamnaest”, odgovorila je. “I neću skidati masku, da me mama ne vidi.”
Nimalo patetično, odrešito, odlučno, bez euforije, nizale su se jedna za drugom izjave generacije koja je stajala na gruzijskim barikadama. Suze su mi došle na oči. Jer svaka nada u ovom užasu potrese.
Sve gruzijske majke proteklih dana znaju gdje su njihove kćeri i sinovi. Dvadeset i jednu godinu nakon Revolucije ruža, koja je postavila temelje za demokraciju u Gruziji, pojavili su se neki novi ljudi, ljudi bez ikakve veze s onime što je bilo prije, ljudi rođeni u toj i takvoj Gruziji. Mladi ljudi koje nije briga za ove što su bili do sada. Koji su dva desetljeća balansirali između volje i želje da budu dijelom europske obitelji, korupcije, ruske agresije i geopolitičkih interesa. U jednom kutku na rubu Europe pokazuje se, dakle, još jednom kako je krajnje vrijeme za Europu 2.0. Za svijet 2.0. Svijet nove energije, svijet demokracije 2.0. Koja će se morati graditi na ovaj ili onaj način uz ratove ili nakon njih. Nakon još tisuća novih leševa u kosturnici svjetske povijesti. Prosvjedujući protiv usvajanja tzv. zakona o stranim agentima, koji sve organizacije čiji strani prihodi prelaze 20 posto, planira obvezati na registriranje kao subjekte koji djeluju “u interesu strane sile”, mladi su svoju borbu definirali kao borbu za vrijednosti. Borbu za jedini mogući smjer kojim Gruzija može. Jedini put kojim je mogla i prije 16 godina, kada su tijekom Olimpijskih igara u Pekingu u kolovozu, ruski tenkovi okupirali Abhaziju i Južnu Osetiju. Jedini put kojim je mogla i Ukrajina prije deset godina kada su Olimpijske igre u Sočiju održane bez obzira na borbe na kijevskom Majdanu i u Donjecku.
U Bruxellesu mjesec dana uoči europskih izbora, nešto više do Europskog prvenstva u nogometu i još malo više do olimpijade u Parizu, nema koga da ih čuje. U istom danu, dan nakon BBC-evog uključenja uživo ispred parlamenta u Tbilisiju i Blinkenove svirke u Kijevu, nizozemski radikalni desničar Geert Wilders, čija stranka je osvojila najveći broj glasova na izborima, objavio je kako je sklopio koaliciju za stvaranje vlade. Nešto kasnije stigla je vijest iz Slovačke da je prostrijeljen Robert Fico, populistički premijer za čije je vlasti zbog istraživanja korupcije ubijen novinarski par Jan Kučijak i Martina Kušnirova, za čije vlasti je Slovačka doživjela srozavanje demokracije, masovne ulične prosvjede, za čije vlasti su širenje difamacija, laži i vjerovanje u teorije zavjere dosegle zastrašujuće razmjere. Političkom nasilju nema mjesta na našem kontinentu, u našoj Europi, nizali su se brzojavi i tvitovi europskih lidera dok su se liječnici u bolnici borili za Ficov život. Javio se i Putin.
Napominjali su jučer i stručnjaci na lokalnim, hrvatskim televizijama i oni koji su govorili u svjetskim medijima da je eto problem današnjeg svijeta i onoga što se dogodilo u Slovačkoj u polarizaciji, nedopustivom rječniku za demokratski diskurs, u narativima koji se šire. Pozvala je i slovačka predsjednica lokalnu javnost da se suzdrži širenja govora mržnje i širenja laži.
Kada sam koncem prošle godine stajala u centru Bratislave paleći svijeću ispod spomenika Kučiaku i Kušnirovoj, razmišljala sam koliko besprizorni, okrutni i grozni mogu biti ljudi koji su spremni na sve da bi prikrili istinu. Oni koji su na vlasti i bliski su vlasti, oni koji su ubili novinare jer su radili svoj posao, jer su htjeli otkriti korupciju. Oni koji su stvarali atmosferu straha da se to dogodi.
Onaj koji je pucao u Ficu, samozvani je pisac, starac. Slovački izvori otkrivaju kako je bio blizak proruskoj paravojnoj skupini Slovenski Branci, kojoj je, kao i kod mnogih drugih paravojskih koje nastaju na rubovima Europe, cilj “zaštita naroda, države, tradicije i kulture, od onih koji dolaze izvan Europe”. Zašto je pucao u Fica koji je po pitanju migracije tvrdolinijaš te je najavio da Slovačka neće implementirati novi europski sporazum o migracijama, u trenutku pisanja ove kolumne nije bilo poznato.
Poznato je jedino da je prema svim istraživanja slovačko društvo najneotpornije prema teorijama zavjera, a medijima u toj zemlji vjeruje samo 27 posto građana. U stvaranju takve atmosfere i takvog društva sudjelovao je Fico, koji je bez obzira na ubojstvo novinara, velike prosvjede građana, nakon jednog mandata pauze, ponovno izabran za premijera.
Politički motivirani atentat zastrašujući je čin u Europi, u kojoj se posljednji dogodio prije osam godina, kada je upravo zbog stavova o migracijama, ekstremni desničar svirepo ubio laburističku zastupnicu u britanskom parlamentu Jo Cox u finišu kampanje o Brexitu. One kampanje u kojoj se lagalo i manipuliralo da bi se pobijedilo. Ubojstva novinara, onih koji otkrivaju istinu, zastrašujući su podsjetnik gdje i u kakvim okolnostima živimo i na ovom kontinentu demokracije i slobode.
“Uvijek ćemo imati što raditi za sebe, a ne protiv nekog drugog. Gledajte u budućnost, tamo ćemo se sresti vi i ja”, rekao je prije 23 godine tada srbijanski premijer Zoran Đinđić, odgovarajući jednom mladom čovjeku.
Đinđić je ubijen, Srbija i dalje nije u Europskoj uniji, živimo u svijetu u kojem se ne zna što je bilo jutros i u kojem se potpuno zaboravlja koje su to bile vrijednosti za koje se ginulo i gine da bismo ih imali. Je li došlo vrijeme da se mijenjaju na nešto što ide u retrogradnom smjeru, ono što osjetimo u nosnicama, na koži, ono što nas strese. Facebook se pojavio točno godinu dana nakon ubojstva srpskog premijera Zorana Đinđića, političara koji je nakon pada Miloševića pokušao krenuti u reformu Srbije i dovesti je na europski put. Eliminirali su ga oni koje je htio poslati u zatvor zbog činjenja i prikrivanja ratnih zločina. Jer je htio poštivati međunarodne obveze i pravo.
Svijet je uvijek bio ružno i zlo mjesto. Nema rim dim tagi dim zvuka ili pjesme koja bi nam odagnala misli od toga da nam nad glavom visi mogućnost nuklearnog rata, autokratskog neslobodnog svijeta ili dugotrajnog doba kaosa i nasilja u kojem svatko uzgaja svoju istinu i nema ni zrnca suosjećanja prema drugome, prema zajedničkom dobru, prema boljoj budućnosti.
Pitanje je kako će izgledati novi sastav Europskog parlamenta, nova Komisija, hoće li i mogu li shvatiti što to znači poruka gruzijske mladosti za sve nas, kako to fantastično piše u svom tekstu za Carnegie Europe Nona Mikhelidze.
U svijetu u kojem se za čelo Amerike natječu dva stara čovjeka s dva, kažu, suprotstavljena seta vrijednosti u zemlji na rubu pucanja, valja i opet i stalno napominjati da već postoji drugo, da postoji novo i u našem zapadnom krugu u kojem se mlade generacije ili otuđuju ili radikaliziraju. Postoji drugačiji model od onog koji stvara zapuštenost koja onda puca jer je zadojena i radikalizirana od strane onih koji vrlo brzo osvajaju vlast. Izvan tog svijeta, ali i u njemu, postoje ipak oni koji su sjeme novog početka koji nam toliko prokleto treba, postoje oni koji šalju dimne signale, koji kupuju sve veće zvučnike i pojačala da bi poruka, usprkos šmrkovima i suzavcu, usprkos mecima, stigla onamo kamo je šalju. To the free world. U svijet opjevan u (sic!) Youngovoj pjesmi.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!