Afganistansko ministarstvo za promicanje vrlina i prevenciju poroka u svibnju je donijelo propis da bi se žene diljem zemlje ponovno trebale u potpunosti pokrivati. Odredbu su od subote trebale početi provoditi i sve televizijske stanice. Novinarke TOLOnewsa, Shamshad TV-a i 1TV-a u programu su se u znak prosvjeda u subotu uživo na ekranima pojavile otkrivenih lica, no, već dan kasnije, u nedjelju bile su potpuno pokrivene s izuzetkom očiju i čela.

“Prisiljene”, rekla je za agenciju AFP Sonja Niazi, voditeljica vijesti najveće privatne medijske kuće u Afganistanu, TOLOnewsa.

Potvrdio je to i ravnatelj TOLOnewsa, Khpolwak Sapai.

“Rekli su nam: morate to napraviti. Morate. Nema drugog rješenja”, rekao je Sapai za AFP i dodao: “Zvali su me telefonski. Dakle nije to naš izbor, nego prisila”.

Sjećate li se ljeta prošle godine? Pitanje je, s obzirom na akceleraciju u kojoj živimo, gotovo istovjetno pitanju sjećate li se prošlog stoljeća, s obzirom na to da nitko kao da više ne pamti što se događalo jutros, a kamoli jučer.

Dvadeset godina nakon napada na Sjedinjene Države i nakon početka američke intervencije u Afganistanu, dvije godine nakon što je Donald Trump krenuo u mirovne pregovore s talibanima, Joe Biden odlučio je završiti započeto i povući se. Snimke očajnih Afganistanaca koji se natiskuju uz bodljikavu žicu i ogradu aerodroma u Kabulu šokirale su prošloga ljeta svijet. U demonstraciji potpunog očaja i borbe za golu egzistenciju, padali su ljudi s krila aviona pokušavajući pobjeći iz zemlje, ostajući nezapisani u povijesnim udžbenicima kao nebitne točkice u igrici preživljavanja. Mrvice kruha ostavljene na ispražnjenim tanjurima onih koji su ih prožvakali i ispljunuli. Još jedna bizarno brutalna epizoda u povijesti nepokorene, nikada stabilizirane zemlje. Dvadeset godina nakon početka bitke protiv terorizma, bitke za svrgavanje režima koji je štitio teroriste, mirovni dogovor s talibanima bio je potpisan. I onda umjesto pregovora, i opet su krenuli u osvajanje teritorija, dok je iz Kabula brže od Amerikanaca pobjeglo afganistansko vodstvo na čelu s predsjednikom države.

S obzirom na desetke milijardi uloženih u vojsku, ljude, obuku, „izgradnju nacije“, humanitarnu pomoć, kroz dvadeset godina boravka SAD-a u brdovitim prijevojima središnje Azije, američki Kongres naredio je uredu posebnog glavnog inspektora za obnovu Afganistana da sastavi izvještaj. Pod naslovom – „Kolaps afganistanskih obrambenih snaga i faktori koji su tome vodili“, izvještaj je napokon objavljen ovaj tjedan bez prevelikog interesa u međunarodnoj javnosti i medijima.

Ono što se svijet pitao u ljeto lani, sada je dobilo opipljiv odgovor koji je realno bio jasan od samog početka. „Jedini i najvažniji faktor brzog kolapsa afganistanske vojske i cjelokupnog državnog aparata bila je američka odluka o povlačenju koju je osmislila Trumpova administracija 2020., a implementirala Bidenova 2021.“

Ovo izvješće još je jedna osuda u nizu za propalo planiranje i strategiju koja je mučila američku viziju za Afganistan. SAD je u više navrata postavljao ciljeve afganistanskoj vojsci koji su bili nedostižni, implementirali su metriku koja je na van donosila uspjeh, dok je prikrivala stvarne probleme i ulagala resurse u rješenja koja su samo pogoršavala probleme koje su trebali riješiti. “Sporazum iz Dohe, potpisan između Trumpove administracije i talibana u veljači 2020., razbio je krhki moral afganistanske vojske“, navodi se u izvješću SIGAR-a. Nemogućnost afganistanske vojske da preuzme sigurnosnu situaciju u svoje ruke rezultat je brojnih čimbenika, od morala i korupcije, do načina na koji su Amerikanci kroz godine provodili obuku. Jedan od ključnih elemenata izvješća jest i analiza plana povlačenja, te nerazmišljanja o mogućim scenarijima za realizaciju sporazuma iz Dohe i tranzicije. Ljeto 2021. bilo je lani, lipe cvatu u ovom dijelu svijeta ponovno, kao svakog ljeta, podno prijevoja Hindukuš mirišu cvjetovi nara.

Rat je trenutak istine, rekao je prošloga tjedna u video poruci snimljenoj za jednu međunarodnu konferenciju, ukrajinski šef diplomacije Dmitro Kuleba.

Razmišljala sam o tim riječima dok sam čitala neki tekst koji je nemušto pokušao usporediti rusku intervenciju u Afganistanu i današnju u Ukrajini.

Da je neki neuključeni povjesničar, a ne šef diplomacije države u ratu, možda bi bilo bolje da je rekao da je svaki rat trenutak svojih istina, laži, zločina, krivih procjena, ljudskih žrtava, stradanja, posljedica koje se prenose generacijama. Trenutak istine svaki je trenutak koji živimo i koji smo prošli i koji nas je doveo do novih istina. Ili pokazao da su stare uvijek iste. Istine.

Sovjetska invazija na Afganistan i rat koji je trajao bolno desetljeće, ostali su tegobno poglavlje istine u povijesti zapisane kao pad Sovjetskog saveza. Milijun mrtvih, najviše raseljenih i izbjeglih od kad je povijesti i povijesnih istina do tog trenutka, krug nasilja i istina koje konflikt generiraju do danas. Sovjetski Vijetnam, poraženi veterani, sovjetski vojnici „Afganci“, junaci s malo spomenika. Junaci koji su početak rata u Ukrajini 2014./2015. dočekali s različitih strana barikada. Neki od Afganaca našli su se s proruskim snagama u Donbasu, drugi, ukrajinski Afganci, borili su se za cjelovitu, europsku Ukrajinu.

Nakon Afganistana, već su stvoreni čečenski veterani, pa koje desetljeće kasnije i sirijski.

Rat je trenutak istine, ali i novih konfuzija, ponavljanja obrazaca, žrtava, degradacije prava.

Kada sam se prije dvije godine vraćala iz Ukrajine, Mariupolja, Kramatorska, Donbasa za koji je tada malo tko u svijetu mario, šokirano sam gledala u naslovnicu New York Timesa od 20. veljače 2020.

Krasio ju je uvodnik ni manje ni više nego talibanskog vođe Siradžudina Hakanija. Devetnaest godina ranije, kada su s nosača aviona u Zaljevu uzlijetali prvi avioni u znak odmazde za napade na New York i Washington, Hakani je bio jedan od neprijatelja, talibana koji su skrivali Bin Ladenove teroriste, neprijatelja iz špilja i rupa Hindukuša, talibana koji su odsijecali ruke i glave, javno vješali, porobljavali žene. Tko bi mislio da će takva istina izaći iz tog ratnog trenutka. Početka globalnog rata protiv terorizma.

Dok je cijeli svijet fokusiran na Ukrajinu, CNN-ova Christiane Amanpour stigla je u Afganistan da bi intervjuirala Hakanija, dvije godine nakon uvodnika u New York Timesu, u kojem je nakon mirovnog sporazuma iz Dohe kojem je posredovala Trumpova administracija taj i dalje traženi terorist objavio da su talibani spremni pružiti ruku svijetu.

Prvi put je, kaže Amanpour, Hakani dao intervju nekoj zapadnoj televiziji, prvi put pokazao je lice i stao pred ženu-novinarku. Ako pogledate intervju, gotovo nijednom je nije pogledao u oči. Okosnica intervjua bilo je pitanje ženskih prava u Afganistanu, povratak rigidnih mjera unatoč inicijalnim obećanjima talibana da se neće vraćati na ono zbog čega su ljudi bili spremni padati s krila aviona, a ne ostajati u zemlji vječne nesreće. Zemlji trenutaka istine.

Zemlji koja i dalje ima jednu od najvećih izbjegličkih populacija u svijetu, a u kojoj je gotovo četiri milijuna interno raseljenih. Sve više ih je, tvrde međunarodne agencije, i zbog posljedica klimatskih promjena. Jedna od onih koja ubija i razara ono malo socijalnog tkiva koje je ostalo u zemlji, jest suša. Ona tjera Afganistance na očajničke poteze. Jedan od takvih jest prodaja djevojčica za hranu. Otac sedmogodišnje Zinab Sadeq iz okolice Herata prvo je prodao svoj bubreg na crnom tržištu za tri tisuće dolara, a sada prodaje Zinab kao nevjestu. Žrtvuje jedno dijete kako bi spasio ostalu od gladi.

Početkom ove godine glavni tajnik UN-a pozvao je svijet na pomoć Afganistanu rekavši da je život u toj zemlji pakao nakon povlačenja Amerikanaca. Guterres je početkom pandemije pozvao svijet na potpuni prekid svih sukoba, jer korona nam je, govorio je tada, pokazala da ima nečega višeg i iznad svih nas i naših ratovanja. I onda je u veljači ove godine stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a napala drugu državu ili samo produžila sukob koji je započela prije osam godina. Rat kao trenutak istine.

Onaj isti afganistanski predsjednik koji je pred Talibanima prvi lani pobjegao iz države, sklopio je 2016. netom nakon tzv.izbjegličke krize sporazum s Europskom unijom o deportaciji Afganistanaca iz Europe. Došlo je mirno doba, klicao je Ashraf Ghani zajedno s Angelom Merkel kojoj je tih dana bilo više stalo udovoljiti Erdogana. Riješiti problem u njegovom ishodištu. Tako se to nazivalo u europskoj vanjskoj i sigurnosnoj politici. Slušala sam potresnu priču jedne stjuardese koja je radila na deportacijskim letovima. Nikada neću zaboraviti kako se žena govoreći o tome raspala. Ispred mene. Raspad ljudskog bića vrlo je opipljiv. Kada je ranjen u ratu, silovan, kada je izbjeglica, kada je svjedočio dehumanizaciji takvih razmjera da je njega razorilo kao čovjeka. Kada je prešao planine, rijeke, zimu, ljeto, glad, noć, prvu državu i drugu i treću. Ilegalno biće nikada legalizirano. Vraćeno da umre i opet umre. U trenutku istine. Svom. Jer naš je rat drugi i drugačiji, kao i mir, kao i trenutak istine.

Traje li rat? Je li mir? Jesmo li prošli trenutak istine, je li ih bilo više ili ga još čekamo? Možemo li uhvatiti trenutak, možemo li shvatiti istinu?

„Ako američka vlada ne shvati što je pošlo po krivu, zašto je pošlo po krivu i kako je pošlo po krivu u Afganistanu, vjerojatno će ponavljati iste greške u sljedećem sukobu“, zaključak je izvješća glavnog inspektora za obnovu Afganistana koji je napravio po nalogu američkog Kongresa.

Puno nemuštih tekstova koji su uspoređivali Afganistan i Ukrajinu čitala sam proteklih dana. Rat je trenutak istine. Ili puno trenutaka. Ako traje godinama kao veliki izgubljeni ratovi velikih sila.

Crni tulipan bio je kolokvijalni naziv Antonova An-12 koji je s afganistanskog fronta kući prevozio leševe poginulih sovjetskih vojnika. Stajala sam prije nekoliko godina ispred velikog spomenika Afgancima na Uralu. Poraz, sramota, zaborav koji podsvjesno nikada to nije postao. Rat je trenutak istine. Ako zaista i jest, onda smo zaista jako glupo čovječanstvo pokrivenih glava i šupljih ruku koje nikako da uhvati taj trenutak. Da ga zgazi. I preuzme tu istinu jednom za svagda.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.