Što je za nas grad, kako ga vidimo, percipiramo, imaginiramo, prisvajamo i usvajamo pitanja su kojima se bavi "Grad na drugi pogled" putujući interdisciplinarni edukacijsko-izložbeni projekt koji kroz strateško umrežavanje povezuje angažirano promišljanje grada i edukaciju mladih kroz medij videa te razvoj publike.
Projekt je krenuo iz Velike Gorice 2013. godine i u pet godina postojanja realiziran je u Rijeci, Koprivnici, Sisku i Splitu te Karlovcu, a mi smo razgovarali s Tanjom Vujasinović, suvremenom umjetnicom i jednom od pokretačica platforme Grad na drugi pogled.
Što je Grad na drugi pogled, otkud ideja i tko su inicijatori, o čemu je uopće riječ i kako je sve počelo?
Vujasinović: Projekt je krenuo iz Velike Gorice 2013. godine na poziv galerije Galženica koja je pozvala udrugu Slobodne veze da realizira projekt koji bi se bavio gradom i povezao lokalnu zajednicu, a koncipirale smo ga kustosica Ivana Meštrov i vizualne umjetnice Tonka Maleković i ja. Iako nam se u tom trenutku edukacija nije činila ključnim elementom, on se razvio s vremenom jer su rezultati bili jako dobri. Radimo tako da istražujemo grad, imamo radionice na temu grada s učenicima osnovnih i srednjih škola te studentima i suvremenim umjetnicima te surađujemo s raznim izložbenim ustanovama u gradu i obrazovnim institucijama – školama, akademijama i fakultetima. Svi rezultati –umjetnika, studenata i učenika – ravnopravno se izlažu na završnoj izložbi projekta u lokalnom izložbenom prostoru.
Na samom početku bila je riječ isključivo o video radionicama premda smo već tada razmišljali o nekim drugim radionicama, koje su kasnije dodavane – primjerice radionica koja kroz pokret istražuje grad, odnos tijela i grada, aktivističke radionice koje vodi Saša Šimpraga i koje imaju izuzetno dobre rezultate, radionice arhitekture, širimo se i na druga polja, dakle, ne samo kroz umjetnost, nego i kroz druga područja koja su vezana uz urbanitet istražujemo grad s mladima. Naime, grad na prvi pogled je nešto poznato i svakodnevno, a drugi pogled je onaj koji uočava da se nešto može i mora promijeniti – radionicama nastojimo potaknuti djecu i mlade na taj drugi pogled.
Nakon odličnih rezultata u Velikoj Gorici – velike posjećenosti i kvalitetnih video radova, vidjeli smo da je riječ o nečemu što vrijedi nastaviti i Tonka Maleković i ja odlučile smo dalje preko udruge PUNKT razvijati projekt kako bi ojačali njegov edukacijski segment i osigurati njegovo financiranje iz što većeg broja izvora. Projekt je potom realiziran u Rijeci u suradnji s riječkim Muzejom moderne i suvremene umjetnosti a novost u odnosu na Goricu bila je da smo uz učeničke radionice ostvarili i intenzivnu suradnju s tadašnjim kolegijem Interaktivne umjetnosti u javnoj sferi diplomskog studija Medijske umjetnosti i prakse na riječkoj Akademiji primijenjenih umjetnosti (APU), pod mentorstvom ondašnjih docentica Nadije Mustapić i Katarine Rukavine te riječkim vizualnim umjetnicima Milijanom Babić, Igorom Eškinjom i Petrom Mršom.
Studenti su u sklopu kolegija vodili video radionice s učenicima na temu grada na drugi pogled, a realizirana je i studentska razmjena pod nazivom ‘Pogled na drugi grad’ u suradnji s Metalurškim fakultetom u Sisku, Galerijom GMK i Festivalom Željezara. Nakon Rijeke na sličan način surađivali smo i s koprivničkim Sveučilištem Sjever i Umjetničkom akademijom u Splitu. Trudimo se pokriti razne tipove obrazovnih institucija, tako da kod izbora škola ne radimo samo s pomalo privilegiranim gimnazijama, nego i s obrtničkim školama, ali i s domovima za nezbrinutu djecu i učeničkim domovima. Sve su to kreativni potencijali jednog grada.
Od izložbenih institucija u Koprivnici smo surađivali s Muzejom grada Koprivnice, u Sisku s tamošnjim Gradskim muzejom i Galerijom Striegl, a u Splitu s Galerijom umjetnina i MKC-om Split i naposljetku u Karlovcu s Gradskim muzejom Karlovac i Galerijom Zilik. Također, do sada smo na projektu ostvarili brojne uspješne suradnje s nezavisnim udrugama, a samo neke od njih su GMK iz Zagreba, AK galerija u Koprivnici, KA MATRIX i Kinoklub Karlovac te Kino klub Split.
Kako mladi reagiraju na temu i način edukacije jer uče na sasvim drugačiji način od uobičajenog i suočavaju se s nekim stvarima koje u svakodnevnom životu na „prvi“ pogled najčešće i ne uočavaju?
Vujasinović:Mladi ljudi su puno otvoreniji, uđu u to i odrade, a da nisu ni sami svjesni koliko to doprinosi njima samima i njihovoj budućnosti, primjerice dobivamo informacije da su se kasnije neki od njih kroz slične radionice nastavili baviti fotografijom ili videom ili su upisali neki umjetnički fakultet , ili ostaju aktivni u našim aktivističkim grupama koje zagovaraju inicijative za poboljšanje javnog prostora Ali na nekoj mikrorazini čak i da nema tih vidljivih rezultata, uvijek je tu ta činjenica da imaju priliku sagledati stvari na način na koji inače ne razmišljaju i nakon toga sasvim drugačije gledaju ne samo na grad, nego i na javni prostor i na suvremenu umjetnost.
Mnogo se toga isprepliće i mi se u biti kroz video bavimo gradom, ali grad nam ujedno služi kao tema za video, a naravno da su ta djeca i medijski pismenija nakon što prođu naše radionice učimo ih osnovama filma, a i prvi put se sureću s eksperimentalnim filmom što zna biti jako zanimljivo. Uvijek je fascinatno i koliko se po rezultatima može vidjeti koji je umjetnik radio s kojom grupom zbog prijenosa kreativnog procesa.
Slika, pogotovo pokretna, nešto je što je mladima posebno blisko i gdje se lako postiže rezultate.
Vujasinović:Da, okruženi su raznim ekranima – mobiteli, kompjuteri, igrice, televizija, idu i u kino, prirodno im je to okružje, a s obzirom da potičemo upotrebu svima dostupnih mobilnih telefona u ovom slučaju u kreativne svrhe i tehničko znanje više-manje imaju, objasni im se što je film, pokažu osnove, kadriranje … i vrlo brzo stižu rezultati. Bliže im je to nego nama starijima i „ne gube“ se previše u pripremama. Što su mlađi, lakše ih je pokrenuti upuste se u to i krenu raditi. Moram reći i da nam njihovi profesori puno pomažu jer su oni s njima ipak u direktnoj svakodnevnoj komunikaciji.
Što se tiče rezultata, moram reći i da su ove godine od ukupno samo šest filmova uvrštenih u službenu konkurenciju eksperimentalnog filma na Danima hrvatskog filma dva nastala na riječkoj sekvenci projekta unutar suradnje Grada na drugi pogled i APU-a, pri čemu valja posebno još naglasiti da je jedan od njih srednjoškolski film ‘Tretaji’ Ide Krstulović i Petre Šporčić, a drugi studentski film ‘Black Box’ Dolores Kovačić i Une Rebić. Dakle, nisu filmovi profesionalnih filmaša u pitanju.
Također čuli smo da je žiri na Reviji hrvatskog filmskog stvaralaštva prije par mjeseci rekao na javnom žiriranju da smo im najveće iznenađenja festivala, jer smo kao njima nepoznata udruga – naime, film nama nije cilj, nego više sredstvo – poslali pet filmova učenika, studenata i umjetnika i svi su prošli, a čak tri od njih su nagrađena trećom nagradom – Čekaonica umjetnice Božene Končić Badurina, Silens 28.4.2016. studenta Sveučilišta Sjever Marka Jovića i Grad kroz moj pogled riječkog srednjoškolca Nike Bravarića.
Kako se nosite s financijama? Mnogo je tu entuzijazma i volonterskog rada, ali to nije dovoljno. susrećete li se s ‘projektivitisom’? Na njega, naime, često upozoravaju organizacije civilnog društva s raznih područja, borbom s brojnim aktivnostima koje treba ‘odraditi’i velikom birokratiziranošću koja ‘pojede’ čovjeka i njegovo vrijeme da se bavi onime što želi u projektu. A i kako na sve reagiraju institucije poput škola, galerija i muzeja?
Vujasinović:Nije lako i jednostavno baviti se svime time utemeljeno samo na entuzijazmu i da, bilo bi potrebno imati odgovornu osobu koja će se baviti samo administracijom, ali nju treba platiti, a sredstava nema dovoljno pa i to obavljam ja kao predsjednica udruge Umrežavanje koristimo kao način da se projekt izvede – koristimo razne mogućnosti različitih aktera i kroz suradnju međusobno rješavamo slabe točke jednih drugima, a i u suradnji s institucijama se međusobno nadograđujemo –projektom stvaramo simbiozu. On jest kompleksan, ali lako je objasniti o čemu je u njemu riječ. Pritom, akteri s nezavisne scene su naučeni djelovati u neizvjesnim okolnostima i odgojno-obrazovne institucije imaju priliku upoznati takav njima često stran način djelovanja.
K tome, izložbenim institucijama ovo je prilika i da popune svoje edukativne programe, ali i da se – o čemu svjedoči posebno dobro iskustvo iz Siska zahvaljujući profesorici Gimnazije Sisak Marijani Milas – sami umreže. A na kraju ih često i iznenadi kvaliteta postava u kojima ravnopravno sudjeluju učenici i studenti te umjetnici. Nama je važna njihova tehnička podrška jer je riječ o dosta tehnike i velikim multimedijskim izložbama – uglavnom je riječ o video radovima, kojih često ima više od 20 i to treba moći i znati postaviti, a čak i kad bude problema – ako je primjerice riječ o manjim gradovima gdje s time nemaju toliko iskustva, uz dobru volju i to se riješi.
Radili ste u nekoliko različitih gradova, zadnji je sekvenca izvedena u Karlovcu – isprepliću li se neke njihove značajke?
Vujasinović:Karakteristično za Hrvatsku, uglavnom se radi o nekad jakim industrijskim gradovima u kojima je ugašena industrija – Karlovac, Rijeka, Sisak, a i Split, s time da Karlovac za razliku od npr. Splita koji je postao turistički grad, ne ulaže niti u konzerviranje svog stanja – naime, Zvijezda je zbog vrlo lošeg stanja u kojem se nalazi praktički svim suradnicima na projektu i umjetnicima koji nisu iz Karlovca bila šok. U Karlovcu osim video radionica na kojima su se sudionici dosta bavili oronulošću grada poput umjetnika Roka Crnića ili Martine Meštrović i njene osnovnoškolske grupe, ali i Karlovcem kao prolaznim gradom održane su i aktivistička i radionica pokreta i plesa u javnom prostoru, nakon koje je bila jako zadovoljna i voditeljica Melita Spahić Bezjak i sudionice – korisnice Učeničkog doma Karlovac – radili su koreografiju na temu odnosa Karlovca prema njegovim rijekama, a održala se na Foginovom kupalištu.
Na radionici urbanog aktivizma pod mentorstvom voditelja platforme 1postozagrad Saše Šimprage u suradnji s udrugom KA-Matrix osnovana je aktivistička grupa Karlovačka pozitiva Kapozitiva formirana od srednjoškolaca i zainteresiranih građana. U sklopu te radionice pokrenute su čak četiri inicijative za poboljšanje javnog prostora Karlovca – postavljanje novih punktova s besplatnom pitkom vodom; postavljanje klupa na trgu između nebodera na Nazorovoj i pothodnika; za imenovanje javne površine u čast povjesničarke Marije Vrbetić; te za obnovu javnog WC-a na Trgu bana Jelačića, a prema najavama iz Grada sve pokrenute inicijative su u procesu realizacije.
Publika je važna, ali čini li se Vama da je u posljednjih par godina previše toga usmjereno prema publici samo u kvantitativnom smislu i da je zanemareno da je publiku potrebno stvarati kao kritičnu, a ne samo kao masu?
Vujasinović:Publiku treba odgajati, a ne joj se dodvoravati. Mi se publikom bavimo i direktno jer djeca i mladi koji sudjeluju su također i buduća publika, koju odgajamo na taj načina, a potencijalna buduća publika su i ljudi koji dolaze na naše izložbe pogledati radove svoje djece, svojih učenika ili prijatelja. Naši radovi se ne dodvoravaju nikome, umjetnici rade s djecom i mladima i prenose im svoje kreativne pristupe, otvoreno im se pristupa i teme su jako otvorene, a proces je eksperimentalan. Pokušavamo ih navesti na promišljanje vlastitog okruženja čime im približavamo suvremenu umjetnost koja je suvremena upravo jer se bavi aktualnim temama.
Nakon što je projekt u Karlovcu završio – što dalje, koji su ciljevi?
Vujasinović:Novu sekvencu radimo u Vrbovcu i paralelno radimo publikaciju koja će pokriti sve što smo dosad radili – u jednu cjelinu sa svim tekstovima koji su pratili pojedine gradove, a dizajn će raditi naš dizajner Ivan Klisurić koji je osmislio cjelokupni vizualni identitet Gn2p projekta i time će i segment dizajna u projektu biti dodatno ojačan. Naime, mlade educiramo na razne načine, ne samo kroz video radionice, nego i predavanja, tematske šetnje i dodatne radionice iz područja vezanih uz urbani kontekst kao što su urbani aktivizam, arhitektura, urbana antropologija … a nastojali smo da i dizajn bude didaktički – upućen na sudionike tako da smo osmislili sustav različitih piktograma koji su samo asocijativno vezani na grad i na djeci je da ih prepoznaju što je također jedan vid edukacije, ovaj put u polju vizualnih komunikacija.
Naime, likovna umjetnost je u školi svedena na jedan sat tjedno, djeca nisu vizualno pismena i čak su manje vješta nego što smo mi bili, već je povući ravnu crtu nekima problem, neki ne znaju držati škare u rukama – gube finu motoriku, osim toga nisu ni medijski pismena. A kvalitetnim likovnim odgojem s većom satnicom u kojoj bi bilo zastupljeno i medijsko opismenjavanje potakla bi se i kreativnost i razmišljanje što je iznimno važno s obzirom na štreberski pristup koji prevladava u našim školama.
Na kraju krajeva, cijelim Grad na drugi pogled projektom nastojimo, jer to smatramo bitnim, kod djece i mladih osvijestiti kako ne samo da mogu, nego i da imaju odgovornost poduzeti ono što mogu kako bi poboljšali vlastito okruženje čime se stvara i razvija svijest o odgovornom građanstvu u demokratskom društvu.
