Kada je Vladimir Putin poslao 200.000 vojnika u Ukrajinu 24. veljače prošle godine, pogrešno je pretpostavio da će u tek par dana zauzeti Kijev i srušiti tamošnju vladu.
Nakon niza sramotnih poraza, očito je da je njegov prvotni plan invazije propao, no možda nije sve izgubljeno za Rusiju u ovom ratu, piše BBC u analizi.
Što je bio Putinov originalni cilj?
Čak i sada, ruski vođa najveću invaziju u Europi još od kraja Drugog svjetskog rata opisuje kao “specijalnu vojnu operaciju”. Ne govori o totalnom ratu u kojem se granatira civile diljem Ukrajine, u kojem je preko 13 milijuna Ukrajinaca ili pobjeglo iz zemlje ili moralo napustiti svoje domove i otići u drugi kraj Ukrajine.
Njegov cilj na početku rata bio je “demilitarizirati i denacificirati” Ukrajinu, a ne okupirati ju silom. To je izjavio samo nekoliko dana nakon što je podržao neovisnost istočnoukrajinskih teritorija koje su još od 2014. pod okupacijom skupina koje podržava Rusija.
Obećao je zaštititi ljude od osam godina ukrajinskog nasilja i genocida – što je ruska tvrdnja potpuno neutemeljena u stvarnosti. Govorio je o tome da će spriječiti NATO u širenju utjecaja u Ukrajini, a potom dodao i drugi cilj: osiguravanje neutralnog statusa Ukrajine.
Predsjednik Putin nikada to nije izgovorio, ali jedan od glavnih ciljeva bilo je i rušenje demokratski izabranog ukrajinskog predsjednika. “Neprijatelj me proglasio metom broj jedan; moja obitelj je meta broj dva,” rekao je prošle godine Volodimir Zelenski. Ruske trupe dvaput su pokušale juriš na predsjednički kompleks, izjavio je njegov savjetnik.
Ruske tvrdnje o “ukrajinskim nacistima” koji su počinili genocid nikada nisu imale smisla, no ruska državna agencija Ria Novosti objasnila je da je “denacifikacija neizbježno i de-ukrajinizacija” – drugim riječima, brisanje moderne ukrajinske države s karte svijeta.
Već godinama ruski predsjednik negira ukrajinsku državnost. U odužem eseju iz 2021. godine, napisao je da su “Rusi i Ukrajinci jedan narod” s korijenima u 9. stoljeću.
Kako je Putin promijenio ciljeve
Mjesec dana nakon početka invazije, ruski ciljevi dramatično su smanjeni nakon što se vojska morala povući iz Kijeva i Černihiva. Glavni cilj postalo je “oslobođenje Donbasa”, dvije regije na istoku zemlje.
Rusi nisu promijenili te ciljeve kada su primorani na povlačenje iz Harkiva na sjeveroistoku i Hersona na jugu, ali nemaju uspjeha u njihovom ostvarivanju.
Ruski vođa je u rujnu prošle godine, nakon serije neuspjeha na fronti, anektirao četiri ukrajinske provincije: Luhansk i Donjeck na istoku, Herson i Zaporižje. Rusi nisu uspostavili punu kontrolu ni na jednom od tih teritorija.
Putin je bio primoran pokrenuti mobilizaciju u Rusiji po prvi put nakon Drugog svjetskog rata, iako je ona bila djelomična i ograničena na oko 300.000 rezervista. Sada traje rat iscrpljivanja na fronti dugoj 850 kilometara, a ruske pobjede su rijetke i malene. Ono što je trebala biti brza operacija pretvorila se u dugi rat, a čelnici zemalja Zapada odlučni su da taj rat mora dobiti Ukrajina. Bilo kakvi realni izgledi za ukrajinsku neutralnost potpuno su isparili.
Putin je u prosincu upozorio da bi rat mogao biti “dugi proces”, no potom je dodao i da cilj Rusije nije “nastaviti sa sukobom”, već ga završiti.
Što je postigao?
Najveći uspjeh kojim se Putin može pohvaliti je uspostava kopnene rute od ruske granice do Krima koji je ilegalno anektirao 2014.
O okupaciji ovog teritorija, koji uključuje gradove Mariupolj i Melitopol, kao “značajnom rezultatu za Rusiju.” Azovsko more postalo je “unutarnje more Rusije,” izjavio je, naglašavajući da to nije uspjelo čak ni ruskom caru Petru Velikom.
Je li ovo neuspjeh?
Ako izuzmemo teritorijalni koridor do Krima, ruski krvavi i ničim izazvani rat potpuna je katastrofa i za Rusiju i za Ukrajinu. Malo toga je postignuto, osim što se jasno ogolila brutalnost i nesposobnost ruske vojske.
Gradovi poput Mariupolja sravnjeni su sa zemljom, a detalji o ratnim zločinima počinjenim nad civilima u Buči, blizu Kijeva, rezultirali su nezavisnim izvještajem u kojem se Rusiju optužuje za poticanje na genocid, odobreno od strane vlasti.
No upravo vojni neuspjesi pokazali su najslabiju stranu Rusije:
Povlačenje 30.000 trupa preko rijeke Dnjipro iz Hersona bio je strateški promašaj
Naoružani konvoj dug 64 kilometara koji je na početku rata zapeo blizu Kijeva bio je logistički promašaj
Smrt ogromnog broja nedavno mobiliziranih trupa u ukrajinskom napadu na Makiivku bio je obavještajni promašaj
Potapanje Moskve, zapovjednog bojnog broda na Crnom moru, bio je obrambeni promašaj, isto kao i oštećenje Krimskog mosta u spektakularnom napadu u listopadu 2022.
Zapad je potpuno ignorirao ruska upozorenja da prestane naoružavati Ukrajinu, a čelnici zemalja Zapada obećavaju podršku “koliko god to bude potrebno.”
Ukrajinsku artiljeriju osnažila je opskrba superiornim projektilima Himars, ali i obećanje njemačkih tenkova Leopard 2.
No rat nije gotov. Borba za Donbas nastavlja se. Rusija je ove godine okupirala grad Soledar, a nada se da će preuzeti kontrolu i nad Bahmutom na ruti prema ključnim gradovima na zapadu, kao i da će ponovno okupirati teritorij koji je izgubila prošle jeseni.
Promatrači Putina vjeruju da će on pokušati povećati kontrolu nad sve četiri regije koje je anektirao, ne samo u Donbasu, već i na jugu u Zaporižju.
Ako bude bilo potrebno, Putin može proširiti naredbu za mobilizaciju i još oduljiti rat. Rusija je nuklearna velesila koja je već signalizirala da je spremna, ako bude bilo potrebno, upotrijebiti nuklearno oružje kako bi zaštitila Rusiju i zadržala kontrolu nad okupiranim ukrajinskim teritorijima. “Sigurno ćemo iskoristiti sve oružje koje nam je dostupno. Ovo nije blef,” upozoravao je Putin.
Kijev vjeruje da Rusija također pokušava s vlasti srušiti proeuropsku vladu u Moldaviji, gdje su ruske trupe stacionirane u odcijepljenoj regiji Pridnjestrovlje na granici s Ukrajinom.
Je li Putin pretrpio štetu?
Predsjednik Putin pokušao se distancirati od neuspjeha na fronti, ali njegov autoritet izvan Rusije potpuno je uništen, a on uglavnom više ne putuje u inozemstvo.
Što se stanja u zemlji tiče, na površini se čini da je rusko gospodarstvo uspjelo preživjeti niz sankcija koje im je uveo Zapad, iako im je državni dug odletio u nebo, a zarada od prodaje plina i nafte dramatično pala.
Teško je procijeniti koliko je Putin zaista popularan.
Vrlo je riskantno u Rusiji izraziti neslaganje s režimom, a itko tko “širi lažne vijesti” o ruskoj vojsci riskira zatvor. Oni koji se protive ruskom vodstvu ili su pobjegli iz zemlje ili su bačeni u zatvor kao vođa oporbe Aleksej Navaljni.
Ukrajinski okret prema Zapadu
Korijeni ovog rata sežu u 2013., kada je Moskva uvjerila tadašnjeg proruskog ukrajinskog predsjednika da odustane od planiranog pakta s Europskom unijom. To je dovelo do prosvjeda kojima je predsjednik svrgnut s vlasti, a Rusija je potom anektirala Krim i okupirala teritorije na istoku.
Četiri mjeseca nakon početka invazije 2022., EU je Ukrajini odobrio status kandidata, a Kijev želi biti primljen što je prije moguće.
Ruski vođa očajnički želi spriječiti ulazak Ukrajine u NATO, ali njegov pokušaj da ovaj savez okrivi za rat potpuno je promašen.
Ne samo da se Ukrajina prije rata dogovorila s Rusijom da neće ulaziti u NATO, već je u ožujku predsjednik Zelenski izjavio da je spreman zadržati status Ukrajine kao neutralne, ne-nuklearne zemlje: “To je istina i to mora biti prepoznato.”
Je li NATO odgovoran za rat?
Zemlje članice NATO-a Ukrajini šalju sve više sustava protuzračne obrane kako bi zaštitili njihove gradove, ali i raketne sustave, artiljeriju i dronove koji pomažu Ukrajini okrenuti tijek rata u svoju korist.
Ipak, NATO nije odgovoran za rat. Proširenje NATO-a događa se kao odgovor na rusku prijetnju – Švedska i Finska aplicirale su za članstvo isključivo zbog invazije.
Okrivljavanje NATO-ve ekspanzije za sukob ruski je narativ koji je našao temelj u nekim dijelovima Europe. Predsjednik Putin je prije rata zahtijevao da se NATO vrati u granice koje su postojale prije 1997. i da povuče svoje snage i vojnu infrastrukturu iz središnje i istočne Europe, kao i s Baltika.
Putin vjeruje da je Zapad 1990. obećao da se NATO neće širiti “ni centimetra na istok”, ali da je to svejedno učinio. Ipak, to je bilo prije pada Sovjetskog saveza, i obećanje se odnosilo na istočnu Njemačku u kontekstu ponovno sjedinjene Njemačke.
Tadašnji čelnik Sovjetskog saveza bio je Mikhail Gorbačov, koji je kasnije izjavio da u to vrijeme “nitko nije raspravljao o temi širenja NATO-a.”
NATO tvrdi da nikada nije namjeravao poslati trupe na istočnu granicu, sve dok Rusija nije ilegalno anektirala Krim 2014.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!