Pobuna odreda Wagner je, čini se, završila, a za to je zaslužan dogovor koji je isposlovao bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko.
Zapovjednik i vlasnik privatnog vojnog odreda Wagner, Jevgenij Prigožin, obećao je da će vratiti svoje vojnike natrag na granicu s Ukrajinom, a on sam će navodno otići u egzil u Bjelorusiju, piše Politico.
Ono što je Prigožin nazvao “maršem za pravdu” vjerojatno će ostati zapamćeno ne toliko po samom kretanju vojske, koliko po svemu što je otkrilo o Rusiji. Ova 48-satna pobuna na vidjelo je iznijela mutnu unutrašnjost Putinova režima, uključujući podjele u vojsci, ispraznost narodne podrške režimu i njegovu poljuljanu legitimnost. Slike koje su iz Rusije pristizale preko vikenda – Putina u obraćanju naciji rano u subotu ujutro, ruskih helikoptera oštećenih u napadima Wagnera, stanovnika Rostova na Donu kako se izruguju lokalnoj policiji nakon završetka pobune – loš su znak za Kremlj.
Prigožin već mjesecima pomiče granice. Ipak, sve donedavno njegove vulgarne tirade na Telegramu bile su upućene ministru obrane Sergeju Šojguu i načelniku stožera Valeriju Gerasimovu. U petak je Prigožin drastično podigao ljestvicu, odbacivši ruske razloge za invaziju na Ukrajinu kao izmišljotine. Putin je govorio da je “specijalna vojna operacija” pokrenuta kako bi se spriječila navodna agresija NATO-a, kao i zaštitili stanovnici Donbasa od navodno nemilosrdnog ukrajinskog granatiranja. Prigožin je optužio Šojgua da je lagao Putinu i nije spomenuo ruskog predsjednika imenom, no svima je bilo jasno da su kritike na kraju upućene upravo predsjedniku.
Putin je odlučio napokon stati na kraj dugoj svađi između Prigožina s jedne, a Šojgua i Gerasimova s druge strane. Šef Wagnera odbio je potpisati “ugovor” kojim njegove trupe ulaze pod zapovjedništvo ministarstva obrane, što je značilo da je kriv za neposluh, a vojni vođe dobili su odriješene ruke. Bez obzira na to jesu li naredili raketne napade na kamp Wagnera, kao što je Prigožin tvrdio, čini se da je vlasnik Wagnera odlučio poginuti kao vojnik u bitci protiv Šojgua i Gerasimova, umjesto da se suoči sa streljačkim vodom nakon optužbe za izdaju.
Naglo se pojavio i treći put – ponuda egzila u Bjelorusiji pod uvjetom da zaustavi kretanje prema Moskvi. Prigožin je vjerojatno zaključio da u dogovoru s Lukašenkom ima dovoljno garancija da će ostati živ, iako Lukašenko, kao Putinov lutak, nije baš u poziciji da zaštiti odmetnutog Prigožina od Putinove osvete.
Ustanci su komplicirana stvar za autoritarne vođe. Ako se prebrzo obratite naciji, izgledat će kao da ste se uspaničili. Ako predugo čekate, izgledat će kao da ste neodlučni. Putin je pričekao 24 sata. Sada je jasno i zašto: jednom kada nešto nazovete “izdajom”, a pobunjenicima zaprijetite “čvrstom” i “neminovnom” kaznom, bolje vam je da to i ispunite. Putin je vjerojatno oklijevao jer nije bio siguran da će njegove snage slijediti takve naredbe, a on bi tada izgledao nemoćno.
Bio je u pravu. Regularne trupe su se, čini se, u tišini raspršile pred Wagnerovim snagama. Nije bilo otpora čak ni u Rostovu na Donu, sjedištu južnog vojnog okruga. Osim nekoliko helikoptera koje su Wagnerovci srušili, nitko nije napao “muzikante”, kako Wagnerovci sami sebe vole nazivati. Gdje su bili piloti koji su mogli napasti kolone iz zraka dok su kretali s ukrajinske granice do Rostova na Donu?
Značajna reakcija građana
Dugoročno je još značajnija reakcija civila. Ishodi ustanaka i revolucija ne ovise o tome koliko ljudi napadne sjedišta moći, već o tome koliko ljudi ta sjedišta moći brani. Indiferentnost pomaže pobunjenicima. Posljednji redak Puškinove tragedije “Boris Godunov” jasno oslikava glavni uvjet uspješne pobune: Ljudi šute.
Istina je da su se stvari rasplele još gore po Putina. Stanovnici Rostova bili su sve samo ne tihi. Umjesto da osude okupaciju Wagnera, u videosnimcima ih se moglo vidjeti kako oduševljeno dočekuju njegove snage. Umjesto da mašu Putinovim portretima i ruskim zastavama, pobunjenicima su donosili vodu i slatkiše.
Putin je strastveni (i besramno lažljivi) obožavatelj povijesti koji žali za padom i ruskog carstva i Sovjetskog saveza. U svom obraćanju naciji, zamijenio je svoj omiljeni motiv invazije nacista iz 1941. s boljševičkom revolucijom 1917. i taj događaj pretvorio u onu glavnu opasnost od koje brani svoju naciju. Mnogo je izrečeno u toj promjeni motiva. Boljševici su vladu – koja je izgubila podršku i Petrograda i trupa petrogradskog vojnog okruga – smijenili samo s dvije pukovnije i dva automobila s oružjem. Je li to trenutak od kojeg se pokušao zaštititi u svom obraćanju naciji?
Prisjećanje na taj trenutak u ruskoj povijesti bilo je sve samo ne bez temelja. Ni vojni vrh ni premijer, kao ni vođe stranaka u ruskoj Dumi, pa čak ni moskovski gradonačelnik, nisu Putina javno podržali. Pukotine u podršci bile su jasne i među samim Rusima koji su u najbolju ruku izgledali kao da ih uopće ne zanima kako će pobuna završiti. U gorem scenariju, aktivno su ju podržavali – poput stanovnika Rostova.
U poznatoj sovjetskoj satiri, “Dvanaest stolica”, šarmantni junak predosjeća da će ga sreća uskoro pomaziti i u tom trenutku uzvikne: “Led puca!”
Pobunu je završio isti čovjek koji ju je i pokrenuo. Led se nije slomio, no svi vide pukotine.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare