Pet godina je prošlo otkako je Hrvatska postala članica europske obitelji, no vrlo brzo nakon što je nestalo i "batine i mrkve", stvari su krenule nizbrdo, a i sama Europska unija, čiji smo dio, bori se sa svojim demonima. Ocjenu stanja i pogled u budućnost u 'Intervjuu za 5' potražili smo kod sociologa, filozofa i politologa Srđana Dvornika.
Vladavina prava, kvaliteta demokracije, zaštita ljudskih te građanskih prava i javnih dobara, suočavanje s prošlošću, borba protiv korupcije … sve su to elementi bez kojih nije moguć socio-ekonomski razvoj pri čemu je važno graditi odgovornu ekonomiju utemeljenu na načelima održivog razvoja – gdje je Hrvatska danas u odnosu na vrijeme prije ulaska u Europsku uniju?
VEZANE VIJESTI
Dvornik: Vladavina prava je vjerojatno najbolja polazna točka za ocjenjivanje djelovanja članstva Hrvatske u EU. Već sámo pridržavanje zakona je novum u ovim krajevima jer kroz dugu povijest zakoni nisu ograničavali nositelje i institucije vlasti, nego samo građane-podanike. To se počelo mijenjati već u procesu pridruživanja, kada nije donesen samo niz važnih zakona o slobodi i sigurnosti poslovanja, sprečavanju diskriminacije, pravnoj sigurnosti građana … nego je ova država došla pod nadzor koji je pratio kvalitetu provođenja propisa. Danas sigurno imamo i kvalitetnije propise i nešto više discipline državnih i javnih institucija u njihovom provođenju.
No sve to ima svoja ograničenja jer puno poštovanje propisa se ipak može postići samo iznutra, pritiskom samog društva. K tome, kada se glavni oslonac vladavine prava nalazi izvan same zemlje, ono što je dobro za vladavinu prava nije dobro za demokraciju. U mnogim se stvarima vlasti čak ‘vade’ na to da neke stvari ‘zahtijeva Evropa’, kako bi izbjegle sadržajnu javnu raspravu i zamaglile vlastitu odgovornost. K tome, demokratski zrelo društvo nije moguće ako sámo ne zna nametnuti kvalitetniju regulativu, javne programe i mjere, i njihovu odgovornu provedbu. Uostalom, i politički autoritet Evropske unije je samo još jedna vlast, i spram nje treba biti kritičan i demokratski aktivan. U mnogim stvarima mogli bismo zahtijevati i bolje propise od onih koje donosi Unija.
Koje retrogradne procese u proteklih pet godina i zašto smatrate posebno štetnima za hrvatsko društvo i njegovu budućnost?
Dvornik: U odnosu na retrogradne procese, prvo je pitanje jesu li stvarno retrogradni ili samo izbija na vidjelo ono što je u ovom društvu bilo sve vrijeme prisutno, ali je u stanovitim okolnostima bilo potisnuto. Po mojem sudu, radi se upravo o tome – da su nakon razdoblja u kojem su se vlasti nastojale prilagoditi zahtjevima uključivanja u Evropsku uniju, pa su od retorike do zakonodavstva i donekle provedbe usvojile civiliziraniji pristup, ulaskom u EU te inhibicije prestale djelovati. Ne treba zaboraviti da su u 90-ima i državne institucije i vodstvo HDZ-a koje ih je držalo pod potpunom kontrolom otvoreno zastupale politiku hrvatske etničke supremacije, diskriminacije Srba, političke kontrole nad privredom, medijima, kulturom.
Stvoren je jedan konglomerat političkih moćnika, ratnih veterana (također pod kontrolom odozgo), kontroliranih medija, nacionalističkih intelektualaca i umjetnika, koji je zahvaljujući općeusvojenom nacionalizmu uspostavio ideologijsku hegemoniju. Dva kratka interregnuma ne-hdzovskih vlasti od po nepune četiri godine na tome nisu ništa promijenila, a tadašnjim čelnicima vlasti iz SDP-a i umjereno nacionalističkih stranaka nije padalo ni na pamet da u to uopće diraju. Bili su ranih 2000-ih u potpunoj defanzivi spram militantnih grupa koje su se protivile ikakvoj suradnji s Međunarodnim tribunalom za ratne zločine, kao što su sredinom ovog decenija bile u defenzivi spram istih skupina, ovaj put kao ‘šatoraša’, okupljenih da skinu s vlasti ne-hadezeovsku garnituru.
Osim što je dominacija takvih ideologija i skupina štetna jer održava netrpeljivost u društvu, kao i potencijal diskriminacije etničkih, seksualnih i drugih manjina, ona je dugoročno štetna i za razvoj kvalitete života i izvlačenje iz siromaštva. Jer njen je osnovni cilj da vlast – samo ako je ‘nacionalno osviještena’ – drži iznad svake odgovornosti za kvalitetu upravljanja. Vlast koja se legitimira nacionalizmom odnosi se spram društva paternalistički, kao da je ono stalno u maloljetnoj dobi pa ne može demokratski zastupati svoje pluralne interese. Povežemo li to s činjenicom da država direktno ili indirektno kontrolira značajan dio privrede (o kulturi i obrazovanju da ne govorimo), vidimo kako je ogroman i doista po razvoj štetan deficit demokratske inicijative i pritiska odozdo u korist upravljanja u kojem je društvo emancipirano od države i ideologije kolektivizma i zajedništva. To nije pitanje ove ili one grupe koja u nekom času ima direktan utjecaj u vladi, to je dugoročni strukturni deficit.
Bi li situacija bila drugačija da je i nakon ulaska postojao nadzorni mehanizam u Saboru poput Nacionalnog vijeća za praćenje suzbijanja korupcije, vladavinu prava i temeljna prava, za koje se zalagao dio šire i stručne javnosti? Ili bi se aktualna situacija razvila i bez obzira na slične faktore?
Dvornik: Sigurno bi s takvom institucijom bilo nešto bolje jer ako ima više institucija koje međusobno neovisno djeluju i jedna drugu horizontalno kontroliraju, to smanjuje mogućnost samovolje i povećava šanse da razne loše stvari dođu do javnosti. A možda i da se protiv njih pokrene pravne postupke. Ali ostaje pitanje koliko bi i djelovanje takvog Nacionalnog vijeća bilo neovisno. Ne samo što bi ga trebalo konstituirati tako da se u njega ne preslikava vladajuća distribucija moći, nego bi njegove članice i članovi morale djelovati vrlo angažirano, a moralo bi imati i djelotvorne instrumente sprečavanja štetnih postupaka. Bojim se, malo predobro da bi u ovom društvu bilo uistinu moguće. Pa vidimo kako vladajući sklop uspješno ograničava utjecaj građanskog nadzora nad represivnim aparatom, pravobraniteljica, povjerenice za pristup informacijama … a o tradicionalnom stupu neovisne kontrole, pravosuđu, da i ne govorimo. Ali to ne znači da sa svim oblicima neovisne kontrole vlasti ne treba pokušavati i dalje. Što bi uostalom bila alternativa?
Tko je zakazao – vlasti, oporba, organizacije civilnog društva, građani, akademska zajednica … ili svi ( i u kojem dijelu) snosimo dio odgovornosti? I kako se na sve to reflektira činjenica da se cijela EU nosi, ili bolje je reći – ne nosi se – s nizom problema? A možda ona nikada nije ni bila ‘rješenje’ ili barem važan problem nije bio dovoljno osviješten – pri čemu ne smjeram na razinu površne argumentacije kao što to čine neke protestne stranke, nego ključan problem da “načelna jednakost građana Unije zamagljuje evidentnu neravnotežu moći”?
Dvornik:Da je vlast zakazala – nije; njoj je i posao da grabi što više utjecaja i moći, a izbjegava svaku odgovornost ako joj nasuprot ne svoji demokratski osviješteno društvo, participativna kultura i javnost aktivnih građanki i građana. Što duže promatramo te pojave, mora nam biti sve jasnije da ovo društvo sa sobom nosi i reproducira nasljeđe u kojem društva nije ni bilo, jer ni otvoreno komuniciranje ni horizontalno pluralističko organiziranje nisu bili mogući. Nije to samo baština socijalizma; tako je bilo i mnogo ranije, a pod dominacijom nacionalizma se i nastavilo nakon formalne demokratizacije.
Uostalom, zbog čega su se u zapadnoj Evropi i sjevernoj Americi razvili sistemi vladavine prava? Ne zbog toga što ih je nešto odozgo prosvijetlilo, nego što su snažne interesne skupine u društvu – industrijalci, sindikati, agrobiznis, trgovinski poduzetnici, neovisni mediji itd. – sve vrijeme pružali otpor nekontroliranoj vlasti i njenoj samovolji. E, a mi takvih neovisnih snažnih interesnih grupacija nemamo. Naši poslodavci krotko nastoje udobrovoljiti vlast da malo popusti i dade im daha, sindikati jedva brane neka osnovna prava, o nezaposlenima i siromašnima nitko ni ne brine, mediji su uglavnom ovisni koliko i poslodavci, crkva nije uz običan puk nego uz vlastite povlastice i svjetovnu vlast koja joj te povlastice priznaje … Ono malo organiziranih građanskih skupina koje su se sve ovo vrijeme zalagale i za fer izbore, i slobodu javne riječi, i zaštitu ljudskih prava … one su ionako (u)činile što su mogle. I mogu jedino tako nastaviti, u nadi da će i drugi mogući društveni akteri ipak pokazati veću snagu i agilnost.
U tome nam EU ne bi mogla pomoći čak ni kad ne bi imala poteškoća koje pogađaju i najbogatije države i najrazvijenije demokracije. A te poteškoće proizlaze iz nedovršenog posla razvoja same Unije. Ona je počela i dugo je postojala kao konfederacija – savez nacionalnih država koje na okup dovode zajednički ekonomski interesi (slobodno tržište kapitala, roba i usluga i radne snage ekonomičnije je i funkcionalnije) i potreba da se preventivno isključi bilo kakav oružani sukob. Nije imala potrebe da se bavi socijalnim pravima, demokracijom, zaštitom niza bitnih sloboda, jer su je sačinjavale države koje su to već same činile.
No, problem je s konfederacijama da po svojoj biti nikada ne mogu biti demokratske – jer su savez država, a ne i građanki i građana – pa niti institucije poput Evropskog parlamenta ne mogu mnogo protiv dominantnog utjecaja nacionalnih vlada koje djeluju kroz Evropsko vijeće. Istodobno, odnosi među tim društvima su s vremenom postali mnogo ‘gušći’, što se najjače manifestiralo kada je usvojena zajednička valuta, tako da i upravljanje Unijom u mnogome već mora regulirati i ono što je dugo bilo ekskluzivna domena nacionalnog suvereniteta.
No, programi i mjere koje donosi Evropska komisija, te monetarna politika koju vodi Evropska monetarna unija i Evropska centralna banka, ne mogu biti pod demokratskom kontrolom jer institucije i mehanizmi takve kontrole naprosto ne postoje. Umjesto toga, postoji samo proces neprekidnog pregovaranja, izvlačenja i davanja ustupaka, postizanja kompromisa ili inata i ucjenjivanja … Nije to nikakva konjunkturna slabost Evropske unije, nego njen strukturni problem. I nije to uopće propust Unije kao nekog kompaktnog odgovornog aktera, nego upravo rezultat želja svih onih nacionalnih vlada koje na Uniju svaljuju krivnju zbog nefunkcionalnosti.
Gdje je potrebno i kako je moguće napraviti iskorake da bismo umjesto atmosfere hajke i isključivosti imali dijalog i stvarne pomake, pogotovo kada su u pitanju buduće generacije? Jesmo li na putu prema dolje ili postoji snaga za konstruktivnu kritiku i razvoj inovativnih socijalnih i ekonomskih modela?
Dvornik: Hajke i isključivost nužna su popratna pojava politike koja se sastoji u potvrđivanju i osporavanju nekih apsolutnih simbola, kao što je ‘nacionalni identitet’, ‘domovina’, ‘naše tradicionalne vrijednosti’ i tome slični. Ako se političko svrstavanje i opredjeljivanje orijentira prema takvim simbolima, politika naprosto ne zna za mogućnost kompromisa, dogovora, nalaženje zajedničkog terena, odustajanje od nekih interesa da bi se dobilo na drugim područjima … Dakle, sve ono što čini pluralističku politiku u pluralističkom društvu, u kojem se priznaje da postoje različiti interesi, ali i da treba naći okvir za sve – sve je to u ovakvim društvima strano tijelo.
Jedine vrijednosti na kojima treba inzistirati jesu da svi imaju jednako pravo zalagati se za vlastite interese i da se nikoga ne smije eliminirati iz društvenog života (recimo time da ga se proglašava stranim tijelom, odrodom ili izdajnikom, u čemu ne oskudijevamo). One pak vrijednosti koje opravdavaju podjelu na ispravne i neispravne, domoljube i izdajnike i slično, neprijateljske su i spram slobode i spram demokracije. Nije teško odrediti kojim grupacijama odgovaraju takve podjele, ali je teško izvući šutljivu većinu iz pasivne predaje pred takvima. Nema praktičnog recepta, nema drugog ‘alata’ osim neprestane obrane i prakticiranja slobode i pluralizma, kritike vlasti i premoćnih ideologija. S vremenom – ako se izbjegne masovno nasilje – to više odgovara svima.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter |Facebook | Instagram.
