Na zakon o osobnoj asistenciji dugo se čekalo. No, zakonske odradbe mnogima su i dalje nejasne. Predstavnik udruga tetraplegičara i paraplegičara, Siniša Kekić u Newsnightu N1 televizije govorio je o problemima osoba s teškom invalidnošću te se osvrnuo na apsurdnost prijedloga zakona o osobnoj asistenciji.
Podsjetimo, u četvrtak se u Saboru raspravljalo o dugoočekivanom zakonu o osobnoj asistenciji. Ministar rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike Marin Piletić poručio je da uslugu osobne asistencije proširuju na gotovo 2 tisuće osoba s invaliditetom te da bi broj udruga koje pružaju tu uslugu mogao porasti sa 173 na 688.
Dok je oporba neumorno ponavljala zamjerke, HDZ-ovi zastupnici uzvraćali su da je predloženi zakon veliki iskorak i da su žestoki napadi oporbe znak da je dobar. Tvrde i da zakon prihvaća velika većina osoba s invaliditetom (OSI).
Ministar rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike Marin Piletić naveo je kako novim zakonom broj korisnika usluge osobne asistencije povećati će se sa sadašnjih oko 4000 na više od 15 tisuća, povećava se broj sati korisnicima, te broj pružatelja usluga. Povećati će se i broj roditelja njegovatelja čija djeca će imati pravo na osobnog asistenta, sa sadašnjih 570 na više od 2000. Raste i cijena rada osobnih asistenata s 54 na 82 kune sat.
“Ako ovakav zakon stupi na snagu, Hrvatska će biti jedina zemlja u Europi koja će moći duplicirati ovo pravo”, rekao je Piletić. Otklonio je bojazni da će zbog rigorozne procedure u odobravanju osobnih asistenata, mnogi ostati bez njih.
Oporba pak smatra da se dijelu najtežih invalida smanjuju prava te da zakon nije civilizacijski iskorak već zakašnjela reakcija. Također, tijekom rasprave zastupnici su pitali i gdje će se u Hrvatskoj naći 15 tisuća asistenata, koji će proći odgovarajuću obuku – s obzirom na to da je i sad iznimno teško do njih doći.
“Osobna aistencija nije samo pomoć već usluga”
Kekić kaže je jedna od najvažnijih i najproblematičnijih stvari ta da se osobama s najvećim stupnjem invaliditetom po novom zakonu omogućuje osobni asistent maksimalno 352 sata mjesečeno, odnosno nešto više od 11 dana. “Ne možemo govoriti od 16 sati dnevno čak i kad bi to netko uspio ostvariti po novom zakonu, jer se radi samo o radnim danima”, naglašava Kekić i dodaje da bi bilo pravednije to podijeliti po ukupnim danima u mjesecu onda bi došli do broja od 11 sati dnevno.
Kekić kaže kako svaka osoba s invaliditetom ima svoje posebne potrebe. “Moja dijagnoza je tetraplegija spastica, što znači ozlijeda vratne kralježnice i ja sam u ovom stanju već 30 godina. Imam dovoljno iskustva i životne borbe da mogu procijeniti što je meni nužno da bi ja opstao u svakodnevnom životu. Ono što vi možete napraviti ovisi o puno faktora. Koliko imate osoba oko sebe, koliko imate pomagala oko sebe, koliko vam je stan prilagođen, kolike su vam financijske mogućnosti i slično. Ali u pravilu, osobe poput mene, a smatram se jednom od sretnijih osoba u ovom stanju jer pokušavam živjeti što produktivnije mogu. Ali osobe poput mene jako, jako malo. Kad sjednu u kolica, neki od njih, poput mene ako imaju primjerenu čašu, mogu je uzeti i napiti se vode. I to vam se otprilike svodi na to”, objašnjava Kekić probleme tetraplegičara i naglašava da ima i onih koji nemaju ni funkcije ruku pa ne mogu ni to.
Zato, ističe, mnogi su ovisni o usluzi druge osobe, jer to nije samo pomoć već usluga.
Također naglašava i to da su i članovi obitelji izmožreni i opterećeni od načina života uz osobe s teškom invalidnošću.
“Što vi u ovom stanju pokušavate aktivnije i produktivnije živjeti, to vaša obitelj više trpi uz vas. Više je pod pritiskom, više je vezana uz vas, nema svoj život. A to govorim o obiteljima koje su požrtvovane i žele pomoći svojim članovima obitelji”, kaže Kekić i dodaje da ima i onih koji ne žele pomoći ili im nisu dužni pomoći ako nisu u dobrim odnosima i slično.
“Apsurdne” odredbe zakone
Naglasio je da upravo zato što u potpunosti ovise isključivo o pomoći obitelji ne mogu dopustiti da ti članovi obitelji skapavaju uz nas. “Ne možemo dopustiti da umiru nepotrebno prije vremena, da plaču da su stalno u depresiji u psihičkim poteškoćama upravo zato što država sve prebacuje na njih”, rekao je Kekić.
Govorio je o Barthelovom indeksu, instrumentu procjene u obliku ljestvice koji omogućuje procjenu postojanja fizičkog ili neurološkog invaliditeta koja pretpostavlja poteškoće za obavljanje i realizaciju temeljnih zadaća u danu osobe s teškom invalidnošću.
Kaže da po tom indeksu ne postoji osoba koja može funkcionirati i živjeti sama. Upravo ta odredba zakona da osobnog asistenta može dobiti samo osoba koja živi sama je, malo je reći, apsurdna.
Plastično je, na svom primjeru, objasnio da malo tko može znati kako žive i koje su potrebe osobe s teškom invalidnošću.
“Sit gladnome ne vjeruje. Koliko god su te osobe, koje su radile te zakone, okružene osobama s invaliditetom već desetljećima i tvrde da poznaju njihove probleme i njihovu problematiku, ali vjerujte mi ne poznaju ih. Dok nisu doživjele da ih cijelu noć svrbe leđa, a ne mogu se počešati, dok nisu doživjele da satima leže u ekstremnoj žeđi ne mogu si dohvatiti čašu vode, dok nisu doživjele da imaju napade disrefleksije od kojeg mogu doživjeti moždani udar i aneurizmu, a nema im tko pomoći. Dok to nisu doživjele onda ne mogu govoriti kako je ovisiti o nečijoj pomoći i nečijoj usluzi”, rekao je Kekić.
Na pitanje kako je moguće da zakonodavci mogu zanemariti činjenicu da ljudi poput njega trebaju asistenta cijeli dan, Kekić odgovara: “Postoji jedan psihološki moment u našoj zemlji, a to je da se osobe s invaliditetom i dalje doživljava kao socijalni slučaj. To je najveća predrasuda i najveći problem”.
“Obično ljudi koji donose takve propise misle ‘evo dali smo im kruha, zašto žele i pogaču’. Zato što se oni stavljaju u poziciju moći, kontrole i odlučuju o našoj sudbini umjesto da mi odlučujemo o našoj sudbini. I danas ćete na ulici kad čekate člana obitelji na ulici ispred trgovine u koju ne možete ući zbog stepenice, netko prići na ulici i ponuditi novac jer mislite da prosjačite. I to je to naše poimanje osoba s invaliditetom, a vjerujte mi da taj osjećaj superiornosti, svjestan ili ne, u osobama koje donose propise, je zaslužan za ovakvo stanje u državi”. kaže Kekić.
“Vlast baca spin”
Kaže da je onima koji trebaju izglasati ovaj zakon sve već poručeno.
“Oni bacaju spin, okreću na to da oni nama čine uslugu”, kaže Kekić. Smatra da je rasprava o ovom zakonu bila jedna od jedinstvenih situacija gdje su dobili uvid u pravo stanje stvari upravo od osoba s invaliditetom koji su svoje stanje obrazložili svim saborskim klubovima kako bi oni, s ljevice i desnice, urigirali kod vlasti da donesu pravedan zakon.
“Oni su se oglušli na sve to skupa i dalje se ponašaju s pozicije nekog vladara i u biti ne procjenjuju na terenu pravo stanje stvari”, kaže Kekić. Smatra da će roditelji njegovatelji sad imati i manje prilike predahnuti jer će po novom zakonu imati pravo na manje sati na osobnog asistenta mjesečno.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!