Oglas

PSIHIJATRICA MARIJANA BRAŠ

Reakcije na snimku iz Svetog Ivana: "To je raščovječenost i zlo. Pacijenti mi dolaze u strahu da će se i njima dogoditi isto"

author
Katarina Plantak
17. stu. 2026. 09:53

Dok se Vukovar priprema za Kolonu sjećanja, u kojoj će ove godine posebno mjesto imati medicinski djelatnici ratne vukovarske bolnice, psihijatrica Marijana Braš upozorava da je hrvatsko zdravstvo suočeno s ozbiljnim pitanjem čovječnosti.

Oglas

Autorica knjige „Čuvarice čovječnosti”, koja donosi svjedočanstva medicinskih sestara iz Domovinskog rata, u razgovoru s reporterkom N1 Katarinom Plantak govorila je o ratnim traumama, ljudima koji su spašavali živote u najtežim okolnostima, ali i o uznemirujućim snimkama iz Klinike za psihijatriju Sveti Ivan. Otkrila je da su joj posljednjih dana dolazili brojni prijatelji pokojnog Kristiana Periša, ali i psihijatrijski pacijenti koji se sada boje ponovnog odlaska u bolnicu.

Marijana Braš, psihijatrica KBC-a Zagreb i profesorica Medicinskog fakulteta, prošle je godine sudjelovala u vukovarskoj Koloni sjećanja. Upravo su je tada razgovori s medicinskim djelatnicima, braniteljima i mladima dodatno potaknuli da zabilježi ratna svjedočanstva koja, smatra, ne smiju biti zaboravljena.

„Ja sam prošle godine bila isto u Koloni sjećanja, nadahnuta zapravo pričama sa svojim studentima, s mladima. Rekla sam da moramo zapisati mnoga njihova svjedočanstva, koja će buduće generacije studenata čitati, da se vidi zapravo koliko su naši djelatnici bili etični”, ispričala je.

Ističe da je važno sačuvati iskustva ljudi koji su tijekom Domovinskog rata, unatoč osobnim traumama i opasnostima, ostali predani brizi za druge.

„Kad vidite ženu koja je prošla sav kaos ratnog Vukovara, osjećate se krhko i ponizno”

Na pitanje koje joj se svjedočanstvo najviše urezalo u pamćenje, Braš se prisjetila susreta sa Senkom Vuković, zdravstvenom djelatnicom koja je prošla ratne strahote Vukovara.

Pitala ju je kako nakon svega što je proživjela pronalazi smisao i snagu za život.

„Najviše mi se urezalo kada sam pitala gospođu Senku Vuković ima li život smisla i odakle joj tolika snaga. A ona mi kaže: 'Kako se pitaš? Pa ja imam još toliko dana za život, toliko da svaki dan ujutro moram otići i zapaliti svijeću za one kojih više nema'.”

Posebno ju je pogodila činjenica da je Senka Vuković, nakon svega što je proživjela, snagu pronašla upravo u sjećanju na druge.

„Znate, kad vidite jednu inženjerku radiologije koja je prošla sav kaos ratnog Vukovara, koja je među posljednjima izašla iz bolnice, i da je njezin smisao i snaga u tome, onda se ja osjećam tako krhko i tako zapravo ponizno.”

Braš smatra da sjećanje na zdravstvene djelatnike koji su tijekom rata ubijeni, uključujući one odvedene na Ovčaru, mora ostati trajno sačuvano.

„Najpotresnije je bilo slušati što su te žene proživjele”

U svojoj knjizi „Čuvarice čovječnosti” prikupila je iskustva medicinskih sestara iz ratne vukovarske bolnice. Priznaje da ju je posebno pogodilo slušanje svjedočanstava žena koje su istodobno morale brinuti o ranjenicima i nositi se s vlastitim strahovima i traumama.

„Najpotresnije je zapravo bilo slušati što su te žene prolazile tijekom Domovinskog rata, kako su se nosile s raznim traumatskim iskustvima.”

No, među najvažnijim porukama koje je iz tih razgovora izdvojila bila je zahvalnost branitelja prema medicinskom osoblju.

„Bilo mi je na neki način jako lijepo čuti koliko su branitelji bili zahvalni medicinskim djelatnicima, koliko su im oni bili potrebni. Branitelji i zatočenici govorili su da su se osjećali sigurnije kada bi u blizini vidjeli medicinske sestre i liječnice.”

Upravo su takva iskustva, smatra Braš, dokaz koliko su odnos prema pacijentu, empatija i osjećaj sigurnosti važni čak i u najtežim okolnostima.

„To je raščovječenost. To je zlo i mora biti maksimalno sankcionirano”

Govoreći o humanosti medicinskog osoblja tijekom Domovinskog rata, razgovor se okrenuo i događajima iz zagrebačke Klinike za psihijatriju Sveti Ivan, nakon što su objavljene uznemirujuće snimke postupanja prema Kristijanu Perišu.

Na pitanje kako je doživjela snimku, Braš nije skrivala ogorčenje.

„Kao psihijatrica osjećam se razočarano, bijedno, tužno. To je raščovječenost i to je zlo. Tu se nema puno što komentirati. To je zlo i treba biti maksimalno sankcionirano da se nikada ne ponovi.”

Prisjetila se i Nürnberškog procesa nakon Drugog svjetskog rata te priče o psihijatrijskim procjenama nacističkih zločinaca.

„Podsjeća me na suđenje na Nürnberškom procesu, kada je psihijatar koji je procjenjivao zločince u Drugom svjetskom ratu shvatio da nitko nije imao nikakvu psihičku bolest, a tražio je nekakav gen za zlo. Kad ga nije našao, sam se ubio.”

Tom je usporedbom željela naglasiti da se nasilje i zlo ne smiju automatski povezivati s psihičkom bolešću, niti se postupci pojedinaca smiju pripisivati cijeloj struci.

„Ne smijemo miješati struku s ljudima koji su činili zlo. Ima jako puno dobrih liječnika i sestara.”

Smatra da svi uključeni moraju preispitati vlastitu odgovornost te da je nužno spriječiti ponavljanje takvih događaja.

„Nebrojeno puta sam se rasplakala s Kristijanovim prijateljima”

Braš je priznala da nikada nije vjerovala kako bi se takvo postupanje prema pacijentu moglo dogoditi u hrvatskoj zdravstvenoj ustanovi.

„Nisam vjerovala da se tako nešto može dogoditi i sram me. Zadnjih tjedan dana imala sam kontakt s ljudima koji su bliski Kristijanu. Osjećam se bijedno.” Otkrila je da su joj se nakon Perišove smrti obraćali brojni ljudi koji su ga osobno poznavali, među njima prijatelji, suradnici i osobe s kojima se školovao.

„Došli su kod mene ti ljudi i zadnjih tjedan dana sam se nebrojeno puta rasplakala s njima i posramila. Jako mi ih je teško slušati i osjećam da trebamo svi zajedno nešto napraviti da se to nikada više ne ponovi.”

Dodaje da su joj bliski ljudi pokojnog Periša pokazivali njegove poruke te prepričavali posljednje susrete s njim.

„Ja sam zadnjih dana to gledala baš osobno jer mi je došlo nevjerojatno puno njegovih bliskih ljudi s porukama koje im je slao, ljudi s kojima je jeo nekoliko sati prije smrti.”

Istaknula je da takvi razgovori ostavljaju snažan dojam i na nju kao liječnicu.

„Moramo spriječiti da se tako nešto ponovi ne samo u zdravstvu nego u bilo kojem sektoru u državi, niti prema starijima niti prema djeci. Zlo i nasilje nemaju opravdanje”, poručila je.

„Ne znam kako se ti ljudi mogu pogledati u oči”

Na pitanje o postupcima koji su uslijedili nakon Perišove smrti, Braš je istaknula da očekuje odlučnije i jasnije reakcije nadležnih institucija.

„Znam da je sve to svježe, ali treba biti rezolutniji, jasniji i smatram da svi koji su na bilo koji način odgovorni trebaju snositi sankcije.”

Posebno ju je uznemirila informacija da su pojedine osobe koje su se pojavile na snimci nastavile raditi.

„Ja zaista ne znam kako si te osobe mogu pogledati u oči i kako se moglo dogoditi da ovako nešto čine znajući da ih se snima. Naravno, nikada se to ne smije činiti.”

Otkrila je i koliko ju je osobno pogodilo gledanje snimke.

„Kad sam pogledala snimku, skoro sam povraćala. Nisam spavala cijelu noć. Nedopustivo je.”

Upozorila je da se nasilje ne smije normalizirati niti relativizirati.

„Kulturu nasilja moramo apsolutno zaustaviti jer što ako ovako krene dalje, gdje to ide? Svako nasilje i relativiziranje stvari koje imaju puno i jasno ime – čovjek je mučki ubijen.”

„Pacijenti su mi dolazili u strahu da će se i njima dogoditi isto”

Posebno je upozorila na posljedice koje su objavljene snimke ostavile na psihijatrijske pacijente. Prema njezinim riječima, brojni pacijenti nakon gledanja snimke osjećaju strah od ponovnog odlaska u zdravstvenu ustanovu.

„Prošli tjedan sam imala toliko ljudi kojima je bilo loše i koji su se uplašili, a jesu naši pacijenti, da ponovno odu u neku bolnicu.”

Opisala je i reakcije pacijenata kod kojih se, kaže, pojavio izrazit strah da bi se i njima moglo dogoditi isto.

„Toliko njih mi je došlo čak i u nekom poluparanoidnom stanju da će se i njima isto dogoditi, da se jednostavno bojim da neki ljudi kojima je potrebna pomoć neće je otići potražiti.”

Za Braš je upravo to jedna od najopasnijih posljedica cijelog slučaja – mogućnost da ljudi kojima je liječenje potrebno zbog straha izgube povjerenje u psihijatrijske ustanove.

„Osjećala sam se posramljeno, kao da svi misle da sam i ja takva”

Govoreći o tome kako se osjeća kao pripadnica psihijatrijske struke, Braš je priznala da je slučaj teško pogodio i njezin profesionalni identitet.

„Bačena je ljaga na psihijatriju, uključujući i mene.”

Svoj je osjećaj usporedila s reakcijama koje je u javnosti izazivao film „Let iznad kukavičjeg gnijezda”.

„Osjećam se slično kao što su se nekad ljudi osjećali gledajući 'Let iznad kukavičjeg gnijezda', pa se sramili što su psihijatri. Osjećala sam se posramljeno, kao da svi, kad ja hodam gradom, misle da sam ja takva.”

Još jednom je naglasila da većina liječnika i medicinskih sestara svoj posao obavlja savjesno te da se cijela struka ne smije poistovjećivati s postupcima onih koji su sudjelovali u spornom događaju.

Je li snimka trebala biti objavljena? „Možda ne svih osam minuta”

Reporterka N1 Katarina Plantak upitala ju je i je li snimka trebala biti prikazana javnosti , s obzirom na to da je kod brojnih ljudi izazvala uznemirenost i ponovno proživljavanje trauma.

Braš priznaje da nema jednostavan odgovor.

„Jako teško pitanje. I sama sam imala reakciju, a psihijatar sam. Možda ne cijela, ne svih osam minuta. Nemam na to jasan odgovor.”

Ponovno je upozorila na strah pacijenata, među kojima su i osobe koje zbog svojih zdravstvenih teškoća već osjećaju nesigurnost pri odlasku na liječenje.

Smatra da bi javnost morala razgovarati o tome kako istodobno osigurati transparentnost postupanja u zdravstvenim ustanovama i zaštititi ranjive osobe od dodatnog traumatiziranja.

„Hrvatska debelo zaostaje u reformi psihijatrije”

Braš smatra da događaji u Jankomiru moraju biti povod i za ozbiljne promjene sustava psihijatrijske skrbi.

„Nisam nikakav kreator zdravstvenih politika, ali mislim da je Hrvatskoj potrebna velika reforma jer svijet više ne poznaje velike psihijatrijske bolnice nego centre za mentalno zdravlje u zajednici.”

Ističe da Hrvatska ima dugu tradiciju razvoja javnog zdravstva i psihijatrije u zajednici.

„Mi smo domovina Andrije Štampara i Hudolina. Naš profesor je izveo psihijatriju van. Mi smo iz Hrvatske učili svijet o izvaninstitucionalnoj psihijatriji i klubovima za mentalno zdravlje.”

Kao primjer navela je Bosnu i Hercegovinu, za koju kaže da ima više od 75 centara za mentalno zdravlje.

„Debelo u Hrvatskoj zaostajemo u toj reformi psihijatrije.”

Smatra da se zdravstveni sustav mora ozbiljno zapitati o načinu na koji skrbi o pacijentima, sigurnosti i dostojanstvu osoba s duševnim smetnjama te dostupnosti pomoći izvan velikih institucija.

„Raščovječenost ima svoje ime – zlo”

Na kraju razgovora Braš je ponovno povezala iskustva medicinskih sestara ratnog Vukovara s porukom koju, smatra, hrvatsko društvo mora izvući iz događaja u Jankomiru.

Podsjetila je na tisuće mladih koji svake godine dostojanstveno hodaju u vukovarskoj Koloni sjećanja i odaju počast žrtvama.

„Kad vidimo te silne tisuće mladih koji hodaju u koloni dostojanstveno, klanjaju se žrtvi, zapravo tako širimo empatiju I poštovanje.”

Smatra da se upravo takve vrijednosti moraju prenositi budućim generacijama, osobito onima koje se odlučuju za zdravstvena zanimanja.

„Raščovječenost ima svoje ime – zlo. I to moramo iskorijeniti do temelja”, zaključila je.

Teme

Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?

Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare

Pratite nas na društvenim mrežama