Sve smo bliže ponovnom uvođenju obveznog vojnog roka koji je suspendiran od 2008. godine kada je izgubio smisao jer je broj mladih koji su zbog prigovora savjesti odrađivali rok u civilnoj službi postao veći od broja ročnika koji su služili obvezni vojni rok.
Ministarstvo obrane i Glavni stožer Oružanih snaga predložili su model obvezne vojne obuke, a na Vladi i Hrvatskom saboru je da donesu odluku o tome. Zvalo bi se to temeljnim vojnim osposobljavanjem, trajalo bi tri mjeseca i bilo bi obvezno za sve mladiće s napunjenih 18 godina. Djevojke bi na osposbljavanje išle dragovoljno.
U ta tri mjeseca ročnike bi se obučavalo za rukovanje pješačkim vatrenim pružjem. Obuka bi se provodila u četiri vojarne – Požegi, Sinju, Puli i Bjelovaru, a prema prijedlogu trebalo bi barem još dvije vojarne osposobiti da budu obučni centri. Obuku bi vodilo oko 650 instruktora, a ročnici bi primali i mjesečnu nakandu u iznosu od 700 eura. Procjena je da bi godišnje oko 15 tisuća mladića ulazilo u sustav temeljnog vojnog osposobjavanja, dok se za oko dvije tisuće pretpostavlja da bi se pozvali na prigovor savjesti i odbili držati oružje u rukama.
“Odbor za obranu nitko nije ništa pitao”
Time se u samo nekoliko mjeseci opet zakotrljala priča da Hrvatska treba odmrznuti obvezni vojni rok, ali i iskristalizirao prijedlog.
“Praktički smo u dva mjeseca od premijerove izjave da ne uvodimo obvezni vojni rok došli do toga da ga takoreći uvodimo sutra”, kazao nam je tim povodom predsjednik saborskog odbora za obranu Franko Vidović, koji smatra da je riječ o predizbornom potezu HDZ-a i odluci koja se donosi “lomeći preko koljena”.
“Tko u dva mjeseca može uopće analizirati učinke toga, što to znači za materijalna prava i koliki će biti ukupan materijalni trošak”, pita se Vidović.
Povrh svega, kaže, zaobiđen je i saborski Odbor za obranu.
“Nitko nas nije kontaktirao oko ovog prijedloga. Imamo godinu dana za napraviti najbolji model koji bi pozitivno djelovao na Oružane snage i na motivaciju građana da se uključe u to, ali HDZ lomi preko koljena i vraća priču tamo gdje je nekad bila, a znamo kakvi su tada bili rezultati”, napominje Vidović.
Prigovor savjesti i dalje je zajamčen Ustavom
On smatra da je oko tog prijedloga trebalo konzultirati ne samo saborski Odbor za obranu, nego i zainteresiranu javnost.
“U početku sam pohvalio ministra obrane da je otvorio javnu raspravu o toj temi, ali to se sada pretvorilo u prah. Osobno nisam ni protiv ni za, samo tražim argumente. Jeste li u ovoj kakofoniji čuli da je itko rekao što Oružane snage time dobivaju i što to dugoročno znači za njih? Pa mi time mijenjamo strategiju Oružanih snaga”, upozorava.
Vidović se pita i na temelju čega se očekuje da će 17 tisuća mladih ljudi godišnje pristupiti temeljnoj vojnoj obuci, a ne 1300 kao sada. Problem bi, naime, opet mogao nastati zbog prigovora savjesti koji je zajamčen Ustavom.
“Nemojmo to podcjenjivati. Nije problem prigovor savjesti koji imaš ili nemaš – ja ga nikad nisam imao, ali ne podcjenujem ljude koji ga imaju i razumijem ih – nego što je to ustavna kategorija. Legalan je i legitiman, a kako stvari stoje, Ustav nećemo mijenjati u dogledno vrijeme. Zato bi bilo dobro da se sjedne, razgovara i postigne konsenzus prije donošenja odluke, samo da ne lomimo preko koljena. Ovako imam dojam da je to opet nekakva utakmica premijera i predsjednika države”, smatra Vidović.
“Tko smo mi da odlučujemo o nečijem odgoju?”
Upozorava i na argument koji se često čuje raspravama često čuje argument za obveni vojni rok potreban radi “preodgoja mladih”.
“Živimo u demokraciji, hvala Bogu, ne u nekom istočnom modelu. Tko smo mi da odlučujemo što je mjera nečijeg odgoja ako se on ponaša u granicama zakona? Tko smo mi da odlučujemo mora li netko s 18 godina moći napraviti 50 sklekova i istrčati 10 kilometara? Ako mu se to radi, napravit će, ako mu se ne radi – neće. To ne znači da je loše odgojen i da ga treba preodgajati”, poručio je Vidović.
Vojni analitičar Marinko Ogorec, inače predavač i autor niza stručnih radova te nekoliko knjiga, među kojima i one pod naslovom “Pješaštvo”, isključivo sa stručnog stajališta smatra da su tri mjeseca dovoljna za temeljnu obuku ročnika.
“Govorimo li o tome da se svaki vojnik u ta tri mjeseca može obučiti za strijelca, to je dovoljno.U ta tri mjeseca prolaze se temeljna načela upotrebe naoružanja i ponašanja na bojnom polju”, kaže.
S obzirom na moguće otpore, Ogoreca smo pitali bi li dio te osnovne obuke – bez oružja, naravno – mogao provesti u školama, kroz obrazovni sustav.
“Opsanosti postoje, ne možemo biti kao nojevi”
“Škola nije vojni rok, ali jedan dio bi bilo moguće provesti poput upoznavanja sa sadržajima samozaštite, ali ne i onoga čemu vojni rok primarno služi. U tom smislu, vojni rok ne može zamijeniti ikakav oblik školskog osposobljavanja”, kaže.
Usto je pitanje koliko je organizacijski i financijski zahtjevno pokrenuti čitav sustav koji je bio “zamrznut” čak 16 godina. Ogorec smatra da je, bez obzira na sve, dobro što ulazi u taj proces.
“Ne možemo kao nojevi gurati glavu u pijesak i tvrditi da opasnosti po mir i sigurnost ne postoje. One postoje i treba biti spreman za neželjene situacije. Stoga je bolje biti pripremljen, nego ih dočekati. A da zato treba dosta materijalnih i financijskih sredstava – treba. Praktički krećemo ispočetka. Treba obnoviti infrastrukutru, nabaviti nove sustave i osposobiti ljude koji će voditi obuku. Puno je organizacijskog posla i važno je da se ništa ne radi na brzinu. Treba to dobro osmisliti i pripremiti. Bude li organizacija dobra, proces obuke bit će kvalitetan”, mišljenja je vojni analitičar Ogorec.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare