Kako predatori navode djecu da im vjeruju? Istraživanje otkrilo zabrinjavajuće obrasce

Walliams je odbacio optužbe, no one otvaraju neka poznata pitanja koja se često postavljaju u slučajevima seksualnog vrbovanja i manipulacije (groominga): Zašto je otišla? Zašto nije rekla ne? Zašto nikome nije rekla?

Nakon pravne bitke ITV News i The Guardian objavili su rezultate trogodišnje istrage o Walliamsu, izvijestivši o optužbama koje sežu do 2003. godine.

U ovom, kao i u drugim slučajevima, uvijek će biti ljudi koji se neće usredotočiti na same optužbe, nego na mladu osobu i ono što je trebala učiniti drukčije. Lingvistička istraživanja o tome kako grooming zapravo funkcionira upućuju na to da je upravo takva reakcija ono što se groomingom nastoji postići.

Mnogi ljudi zamišljaju seksualno vrbovanje kao prepoznatljiv proces koji se odvija u jasno određenim fazama. Najprije se gradi prijateljstvo, zatim povjerenje, a potom tajnovitost – sve kako bi počinitelj ostvario svoj krajnji cilj, seksualno zadovoljstvo. No kada bi to doista bilo tako, žrtve bi mogle prepoznati pojedine korake i prekinuti kontakt.

"Zajedno s kolegom provela sam lingvističku analizu stvarnih razgovora u internetskim sobama za razgovor između osuđenih počinitelja i odraslih volontera koji su se predstavljali kao djevojčice u dobi od 12 do 14 godina. Razgovore je javno objavila danas ugašena organizacija Perverted Justice, čije su aktivnosti dovele do uhićenja i osude počinitelja. U našoj analizi nismo pronašli prethodno opisani obrazac.

Identificirali smo 14 obrazaca postupanja koji se ponavljaju, odnosno dijelova jezika kojim su se počinitelji koristili, a koji imaju određene funkcije. Među njima su uspostavljanje bliskosti, primjerice dijeljenjem osobnih priča, procjenjivanje rizika provjeravanjem rasporeda roditelja ili postojanja dečka, postupno uvođenje seksualnih tema te planiranje susreta uživo. No ti su se obrasci preklapali i ponavljali, a nije se pojavljivala nikakva tipična struktura", piše forenzička lingvističarka Emily Chiang za The Conversation.

Umjesto toga, činilo se da počinitelji prilagođavaju svoje načine vrbovanja, možda ovisno o vlastitim ciljevima i o tome s kim su mislili da razgovaraju.

Povjerenje i bliskost

Ono što je bilo zajedničko svim slučajevima bila je velika količina komunikacije usmjerene na uspostavljanje bliskosti, koja se često protezala kroz cijeli razgovor. Istraživanja groominga redovito pokazuju da su uspostavljanje bliskosti i razvijanje povjerenja ključni mehanizmi kojima se počinitelji koriste kako bi uvjeravali druge i manipulirali njima.

To se može postići komplimentima, dijeljenjem osobnih informacija i izražavanjem povjerenja. Strategije groominga osmišljene su kako bi razvile osjećaj bliskosti i povjerenja, izolirale žrtvu i uklonile znakove upozorenja koji bi je mogli upozoriti na manipulativnu prirodu razgovora. Razvijanje povjerenja znatno otežava žrtvama prepoznavanje prikrivenih namjera – ne postoji očit trenutak u kojem mlada osoba nije uspjela primijetiti nešto što je bilo jasno vidljivo.

Počinitelji iz istraživanja velik su dio razgovora provodili procjenjujući osobe koje su odabrali kao mete. Pokušavali su utvrditi koliko je vjerojatno da će osoba pristati na komunikaciju, odgovara li njihovim sklonostima, koliko im je dostupna i kolika je vjerojatnost da će ih razotkriti. To su istraživači nazvali „procjenom omjera rizika i koristi”, odnosno procjenom isplati li se uložiti trud u određenu osobu.

"U drugom istraživanju proučavali smo slučaj počinitelja koji je primjenjivao pristup masovnog kontaktiranja, pri čemu je ciljao gotovo 1000 potencijalnih maloljetnih žrtava. Taj je pojedinac strateški izmjenjivao niz lažnih internetskih identiteta kako bi otkrio koji će najvjerojatnije privući njegovu metu. Velika većina ignorirala je ili odbila njegov prvi pokušaj uspostavljanja kontakta, nakon čega bi od njih odustao. No upravo je to smisao takvog pristupa: Mali postotak osoba, obično onih najranjivijih, odgovorit će.

Naše je istraživanje također pokazalo kako počinitelji upravljaju rizikom od otkrivanja. Za mnoge koje smo proučavali ključna je strategija bila upotreba jezika kojim se odgovornost prebacuje na osobu koju su odabrali kao metu", piše dalje Chiang.

Pitanja su često bila oblikovana tako da potaknu seksualno eksplicitan sadržaj, pri čemu se osobu kojoj su upućena prikazivalo kao onu koja ima kontrolu. Osoba koja provodi grooming mogla bi, primjerice, reći: „Koliko daleko želiš ići?” ili „Reci mi što želiš raditi.” Takve formulacije istodobno pretpostavljaju zainteresiranost i otežavaju odbijanje, a ujedno stvaraju temelj za kasniju tvrdnju da je mlada osoba bila ta koja je usmjeravala razgovor.

Još jedna značajka bila je ono što su nazvali „ublažavajućim lol-om”. Primjerice, poruka bi mogla glasiti: „Trebala bi mi poslati svoju golu snimku lol.” Time se ublažava ozbiljnost seksualnog zahtjeva jer se stvara dojam da je riječ o šali. To također može poslužiti kao potpora kasnijim tvrdnjama da zahtjev nije bio ozbiljan, što bi mogla biti korisna taktika tijekom suđenja. O svrsi takvog postupanja možemo samo zaključivati, ali ono upućuje na istu strategiju stvaranja mogućnosti za poricanje vlastitih namjera, piše Chiang.

"Ne mogu izravno govoriti o optužbama protiv Walliamsa, ali kada je riječ o slavnim osobama općenito, uspostavljanje povjerenja i bliskosti moglo bi biti znatno lakše. Žrtve već imaju osjećaj da poznaju slavnu osobu, a činjenica da im se ona obratila daje im osjećaj posebnosti. Također je lako zamisliti kako pogodnosti koje donosi slava mogu same po sebi imati snažan učinak uvjeravanja", piše.

Široko prihvaćena definicija groominga u lingvistici i psihologiji opisuje ga kao pripremanje djeteta, njemu važnih odraslih osoba i šireg okruženja za zlostavljanje. Pristanak na postupanje prema zahtjevima počinitelja i čuvanje tajne izričiti su ciljevi. Oni nisu dokaz karaktera žrtve.

Stoga, kada ljudi pitaju „zašto su nastavili odgovarati?” ili „zašto su otišli u tu kuću?”, zapravo pitaju zašto je tehnika osmišljena kako bi potaknula osobu na sudjelovanje doista uspjela zadržati njezinu uključenost. Kada pitamo „zašto nikome nisu rekli?”, dovodimo u pitanje zašto je strategija osmišljena za poticanje šutnje postigla upravo taj rezultat.

Grooming uključuje složenu mrežu strategija. No znamo da problem nikada nije u ponašanju mlade osobe. „Savršena žrtva”, koja se odupire svakom pokušaju približavanja i upozorava druge u svakoj prilici, mit je.

Bolje razumijevanje tih strategija može pomoći roditeljima i drugim skrbnicima, nastavnicima i djeci da ranije prepoznaju grooming. Ono bi također trebalo oblikovati način na koji razgovaramo sa žrtvama nakon što se zlostavljanje dogodi.