Glasine o kraju populizma bile su, čini se, pretjerane - ili bar preuranjene. U SAD-u bi Donald Trump mogao opet postati predsjednik, ako prije toga ne bude osuđen za pokušaj ilegalnog preokreta posljednjih izbora. S ove strane Atlantika, nacionalisti i populisti opet ostvaruju sve veće izborne uspjehe. U Italiji su došli na vlast, u Švedskoj vlada ovisi o njihovoj potpori, a u Njemačkoj su popularniji od vladajućih socijaldemokrata.
Val populističke i ekstremne desnice koji zahvaća Europu nije prvi takav, naravno. Golema izbjeglička kriza s više od milijun ljudi koji su ušli u Europsku uniju 2015. bila je od koristi ne samo za beskrupulozne krijumčare ljudima, već i za nacionalističke i antiimigrantske stranke diljem Europe. Kulturu dobrodošlice i optimistično “Wir schaffen das” (mi to možemo) Angele Merkel ubrzo je zamijenila žilet-žica i ilegalni pushback bez prilike na traženje azila, što se prema brojnim izvještajima događalo i u Hrvatskoj. Kolone migranata koji, također nezakonito, prelaze preko zelene granice, derutni kampovi i još derutniji brodovi prevrnuti nasred Mediterana, uz tisuće nesretnih utopljenika; sve je to postalo “novo normalno” godinama prije onog pandemijskog.
I pandemija je dala novi zamah desnim populistima i radikalima koji su bili itekako prisutni na prosvjedima protiv lockdowna i potvrda o cijepljenju, od Njemačke do Hrvatske. No sa slabljenjem pandemije koronavirusa i ukidanjem covid-mjera, krajnje desne stranke i pokreti izgubili su ovaj mobilizacijski čimbenik.
A onda je lani s novim ratom, ovog puta u Ukrajini, nadošao još veći izbjeglički val. Dobrodošlica za ukrajinske izbjeglice bila je upadljivo čvršća i trajnija od one za Sirijce, Afganistance i Iračane koji su bježali od rata, što je izazvalo brojne kritike za licemjerje, pa i rasizam europskih država. Treba ipak primijetiti da se ovdje velikom većinom radi o ženama i djeci i da je njihov ulazak u EU bio legalan, za razliku od tražitelja azila s Bliskog istoka, Afrike i južne Azije. U svakom slučaju, 4 milijuna Ukrajinaca registrirani su kao izbjeglice u EU, od toga u Njemačkoj i Poljskoj po milijun. Sami brojevi i uz najbolju volju s obje strane predstavljaju ozbiljan Izazov ekonomski i društveni izazov, ali i potencijalni izvor nezadovoljstva koje desnica uvijek može iskoristiti.
Novi razlozi, isti prosvjednici?
U međuvremenu je, zajedno s istomišljenicima s radikalne ljevice, pokrenula prosvjede protiv europske politike sankcija Rusiji, što povezuju s inflacijom i rastom cijena energije. U Češkoj, Njemačkoj i drugim zemljama tako smo mogli vidjeti pozive na izlazak iz NATO-a i EU, prestanak vojne i druge pomoći Ukrajini, pa i otvorenu podršku Rusiji.
Ipak, većina Europljana i dalje podupire zapadnu politiku prema zemlji agresoru i zemlji žrtvi te agresije, najveće na europskom tlu od 1945. “Zima nezadovoljstva”, kojoj se ruski predsjednik Vladimir Putin nadao, izostala je lani kada je energetska kriza zaustavljena ekspresnim pronalaskom alternative ruskom plinu i nafti, ali i jedno i drugo i dalje je moguća ove zime. Skok cijene plina od skoro 40% na glavnoj europskoj burzi plina TTF prošlog tjedna svakako je zabrinjavajući signal.
“Sprečavanje civiliziranog svijeta da se raspadne i omogućavanje svijeta sutrašnjice da se dogodi, to je naša odgovornost i naša misija”, parafrazirao je francuski predsjednik Emmanuel Macron Alberta Camusa nakon prve izborne pobjede 2017. Lani je još jednom pobijedio manje ili više reformiranu krajnju desničarku Marine Le Pen, ali 5 godina na vlasti i niz spornih poteza potamnili su Macronov sjaj kao novog zaštitnika europskog projekta.
Prosvjedi i neredi prvo su prodrmali Francusku sa Žutim prslucima zbog zelenog poreza na gorivo 2018. i 2019., pa zbog covid-potvrdi 2021. i 2022., zatim zbog mirovinske reforme na proljeće, a na kraju u lipnju zbog bezrazložnog policijskog ubojstva Nahela Merzouka, 17-godišnjaka alžirsko-marokanskog podrijetla, pri običnoj prometnoj kontroli.
Uhićene su više od tri tisuće uglavnom imigrantskih prosvjednika, 800 policajaca je ozlijeđeno, tisuće vozila i zgrada su oštećene ili zapaljene, uključujući kuću načelnika u predgrađu Pariza u kojoj su bili njegova žena i dijete. Prizori Francuske koja gori došli su kao zlokoban podsjetnik na kontroverzno pismo umirovljenih generala i aktivnih vojnika iz 2021. u kojem su upozorili da će Izostanak djelovanja protiv “hordi iz predgrađa”, islamista i ostalih skupina koje “preziru našu zemlju, kulturu i tradiciju” dovesti do “građanskog rata” i tisuća smrti. Tada se to činilo kao morbidna desničarska fantazija, danas ne toliko.
Ako je populistički val ikad i prošao, očito se radilo samo o pauzi pred idući. Prošle godine, desnica je pobijedila ili postigla uvjerljiv rezultat:
– u Mađarskoj s Fideszom premijera Viktora Orbana (49% glasova, prvo mjesto i četvrti uzastopni mandat)
– u Italiji s Braćom Italije predvođenom sadašnjom premijerkom Georgijom Meloni (26%, prvo mjesto) koja je formirala vladu uz koalicijske partnere Ligu i Forza Italia
– u Švedskoj s Jimmiem Åkessonom i njegovim Švedskim demokratima (17% glasova, treće mjesto)
– u Francuskoj s Marine Le Pen (41% u drugom krugu predsjedničkih izbora, 19% i treće mjesto na parlamentarnim)
Ove godine nastavljen je isti trend, pa je desnica trijumfirala:
– U Finskoj u travnju sa Strankom Finaca, bivšim Pravim Fincima, koje predvodi Riikka Purra (17% glasova, drugo mjesto po glasovima, ali treće po osvojenim mjestima – dva manje od Stranke nacionalne koalicije s kojom je formirala vladu, a čiji vođa Petteri Orpo je postao premijer)
– u Španjolskoj u srpnju, s Voxom Santiaga Abascala kao trećom najjačom strankom (12% glasova) i dijelom desne koalicije koja je ostala potpuno izjednačena s onom lijevom
Premijer Pedro Sanchez iz Socijalističke radničke partije ovog je tjedna ipak uspio osigurati većinu u parlamentu, uz ograničenu podršku katalonskih separatista, ali formiranje nove vlade i dalje je upitno. Poljska će imati izbore u listopadu, a vladajući PiS i dalje ima postojanu prednost prema predizbornim anketama, iako mu je oporbena lijevo-liberalna Građanska koalicija sve bliže.
Nizozemska glasa u studenom, a njihova antiimigrantska i antiislamska Stranka za slobodu, predvođena populistom Geertom Wildersom, po anketama kotira na nekih 11%. Nije sjajno, nije grozno, reklo bi se, s obzirom da stranka stagnira na ovoj točki već desetak godina. U Belgiji, koja ima izbore dogodine, prema anketama trenutno vodi Flamanski interes (Vlaams Belang). Ova etnonacionalistička stranka ima za cilj odcjepljenje Flandrije, sjeverne regije u kojoj se govori nizozemski.
Ako dobije izbore, predsjednik VB-a Tom Van Grieken već je dao do znanja da namjerava provesti razvod “prisilnog braka” između Flandrije i frankofone Valonije, bilo dogovorom ili “unilateralno”. Dakle, zemlja u čijem glavnom gradu Bruxellesu se nalaze sjedišta EU i NATO-a mogla bi nestati s karte. No to nije primarni razlog njihove popularnosti.
“Vlaams Belang dominira temom migracije, koja je vrlo važna za mnoge flamanske birače. To je glavni razlog njihovog uspjeha”, objasnio je za Politico Nicolas Bouteca, izvanredni profesor na Sveučilištu u Gentu.
Demokratski deficit EU i pitanje suvereniteta
Disfunkcionalnost u upravljanju, demokratski deficit i preuzimanje upitnih ovlasti u Bruxellesu svakako nije pomoglo u suzbijanju popularnosti euroskeptične desnice. Nakon izbora za Europski parlament 2019., kada je prema uvriježenom modelu zvanom Spitzenkandidaten čelnik najvećeg izabranog stranačkog bloka trebao postati predsjednik Europske komisije, vodeći političari su umjesto toga odabrali tadašnju njemačku ministricu obrane Ursulu von der Leyen koja se nije uopće kandidirala.
Ista ta Von Der Leyen je lani zaprijetila Italiji “alatima” u slučaju da nakon izbora “stvari odu u teškom smjeru”. Pritom je aludirala na Poljsku i Mađarsku, koje su se već našle na meti takvih mjera i “alata” Bruxellesa, odnosno uskraćivanja sredstava iz fondova EU, zbog narušavanja vladavine prava. Matteo Salvini, aktualni zamjenik premijerke Meloni, nazvao je prijetnju šefice EU “sramotnom arogancijom”, tražeći od nje da poštuje “slobodno, demokratsko i suvereno glasanje talijanskog naroda”.
Salvini i Meloni su dobar primjer razjedinjenosti europske desnice u pogledu Rusije i Ukrajine. Dok je Salvini i sam meta kritika zbog svojeg donedavnog veličanja Putina i protivljenju sankcijama koje, kako je lani rekao, “bacaju Europu i Italiju na koljena”, Meloni odlučno podržava Ukrajinu. U proukrajinskom taboru je čvrsto i poljska vladajuća desno-populistička stranka Pravo i pravda (PiS), dok je u proruskom Alternativa za Njemačku (AfD) na čelu s Tinom Chrupallom i Alice Weidel.
Spor između Bruxellesa i Budimpešte ili Varšave dublji je od pravosuđa i u suštini se vrti oko suvereniteta – podliježu li države članice, uz brojne povlastice koje uživaju, odlukama nadnacionalnih institucija poput Europskog suda za ljudska prava. S tim je usko povezan i kulturni rat između liberalnog Bruxellesa i ovakvih konzervativnih članica oko odnosa prema imigrantima, LGBT osobama i drugim manjinama – odnosno oko toga što je nedopustiva diskriminacija, a što suverena odluka u skladu s voljom glasača.
Najpoznatiji primjer je Orbanova zabrana školskih i televizijskih sadržaja koji bi maloljetnicima “promicali” LGBT orijentaciju i rodnu tranziciju, a sve u sklopu tobožnje zaštite od pedofila i po uzoru na sličan zakon u Rusiji. EK je zbog ovog zakona pokrenula postupak pred Europskim sudom pravde koji još traje.
Poljska vlada odlučila je pak zaratiti s Bruxellesom oko nove, zajedničke politike azila koja predviđa obavezne kvote azilanata za sve članice. Premijer Mateusz Morawiecki najavio je referendum, paralelno s izborima, na kojem će se Poljake pitati “podržavaju li primanje tisuća ilegalnih imigranata s Bliskog istoka i iz Afrike po mehanizmu obveznog prijema koji nameće europska birokracija”.
Upravo je kontrola granica ključni aspekt suvereniteta i duboki izvor ogorčenosti i tjeskobe koja hrani desnicu. Imigracija je drastično izmijenila demografsku i kulturološku kartu Europe, a neželjene posljedice neuspjele integracije sve je teže poreći. Terorizam i islamistički ekstremizam posljednjih su godina pali u drugi plan, ali zamijenili su ih opterećenost socijalne države i infrastrukture, organizirani kriminal i nasilni prosvjedi besperpektivnih mladih imigranata, bijesnih na državu u kojoj su se rodili i na policiju koju doživljavaju skoro kao okupatorsku vojsku.
Unatoč tome, reakcija srednjostrujaških političara i medija na ovu temu i dalje se često svodi na zgražanje nad glasačima desnice zbog rasizma i islamofobije, bez previše pokušaja razumijevanja njihove zabrinutosti koju predstavljaju isključivo kao produkt predrasuda i dezinformacija. No kao što istraživač populizma Anthony Constantini ističe u članku za Politico, “ako Bruxelles ne pokuša poslušati glasače i shvatiti zašto se događa drugi populistički val, nema pojma što bi gotovo neizbježni treći val mogao donijeti”.
Švedska, talijanska i francuska desnica sve umjerenija, njemačka baš i ne
I Braća Italije i Švedski demokrati imaju svoje korijene u postfašističkim, odnosno neonacističkim pokretima i strankama tih zemalja, ali su se u međuvremenu reformirali, izbacili najekstremnije elemente i ublažili svoje ideološke pozicije i imidž, baš kao i francuski Nacionalni front koji je Le Pen pročistila nakon što je preuzela čelo stranke od oca i potom rebrandirala pod imenom Nacionalni skup.
Uspon AfD-a ipak se prati najpozornije, iz očitog razloga. U Njemačkoj od kraja 2. svjetskog rata vlada tabu o dolasku ekstremne desnice na vlast, otkad su monstruozne ideje Adolfa Hitlera o rasnoj čistoći i “podljudima” gotovo uništile i Njemačku i Europu i gotovo istrijebile Židove na Starom kontinentu. Ali taj tabu pomalo puca.
AFD je u anketama prestigao vladajuću Socijaldemokratsku partiju (SPD) i bilježi rekordnih 21% podrške – dvostruko više nego na posljednjim nacionalnim izborima 2021. – čime je postao druga najjača stranka iza oporbene Kršćansko-demokratske unije (CDU) Usto je u lipnju po prvi put osvojio vlast u nekom okrugu. Konkretno, u Sonnenbergu u pokrajini Tiringiji, nekadašnjem dijelu komunističke Istočne Njemačke, gdje je najpopularniji. Samo tjedan kasnije u pokrajini Saska-Anhalt, dobili su svog gradonačelnika u gradiću Raguhn-Jeßnitz.
“Tvrđava Europa” i odbacivanje “kulture krivnje”
Za razliku od srodnih stranaka koje su s vremenom postale umjerenije, kod AfD-a je, kako za Deutsche Welle konstatirao sociolog i stručnjak za radikalnu desnicu David Begrich, s vremenom “prevladalo etničko-nacionalističko i ekstremno desno krilo”.Vodstvo stranke tako traži značajno slabljenje EU ili čak izlazak Njemačke, gotovo potpuno zaustavljanje imigracije i masovnu deportaciju tražitelja azila, uspostavu antiimigrantske “Tvrđave Europe” i odbacivanje multikulturalizma i “kulture krivnje i srama” za povijesne zločine europskih sila.
Bivši vođa AfD-a Jörg Meuthen lani je dao ostavku i napustio stranku jer je priznao da je otišla “vrlo daleko udesno” uz “totalitarne odjeke” te da se dobrim dijelom više ne temelji na liberalno-demokratskom temeljnom poretku, što je fundamentalni koncept u njemačkom ustavnom pravu. I Savezni ured za zaštitu ustavnog poretka (BfV) već godinama ima pod prismotrom neke stranačke ogranke i frakciju zvanu Der Flügel iz istog razloga. Iako su vođu Flügela, Björna Höckea, optuživali za antisemitske i pronacističke stavove i unutar i van stranke, on je za razliku od Meuthena i danas visokopozicionirani član AfD-a.
Šef BfV-a Thomas Haldenwang nedavno je javno upozorio da je stranački kongres u Magdeburgu u srpnju “potvrdio našu ocjenu da unutar stranke postoje jake protuustavne struje, čiji utjecaj raste”, te da njeni kandidati iznose rasističku teoriju zavjere o “Velikoj zamjeni”, prema kojoj zapadne političke elite namjerno žele zamijeniti domicilno stanovništvo nebjelačkim imigrantima. Naravno, za tu “zamjenu” postoji mnogo prozaičnije objašnjenje – europske zemlje zbog niskog nataliteta nemaju više dovoljno domaće radne snage, pa ju nadoknađuju useljavanjem iz nerazvijenih zemalja s visokim natalitetom i mladom populacijom. Istočna Europe desetljećima je bila bazen jeftine, a lako integrirane radne snage za zapadnu, ali taj je bazen također presušio.
Švedski demokrati nisu u vladi, ali je podupiru
Unatoč ekstremizmu AfD-a, predsjednik CDU-a Friedrich Merz je u intervjuu prošlog mjeseca prvo sugerirao, a zatim nakon negativnih reakcija iz stranke i javnosti demantirao da je otvoren za suradnju s njima na lokalnoj razini. Takva bi suradnja bila u suprotnosti s odlukom vodstva CDU-a donesenom 2018., kao i s Merzovom izjavom 2022. da će s njim na čelu stranke “biti uspostavljen protupožarni zid prema AfD-u”.
Vlada Olafa Scholza, sa Zelenima kao koalicijskim partnerom, poklonila je AfD-u još jedan adut svojim inzistiranjem da slijedi Merkel u zatvaranja svih nuklearnih elektrana, unatoč energetskoj krizi zbog koje su bili prisiljeni ponovo se okrenuti ugljenu, najprljavijem od svih energenata. Tu je i novi zakon o energetici koji predviđa zabranu nove instalacije grijanja na fosilna goriva od 2024. Njemačkoj prijeti i stagflacija, budući da je od svibnja službeno i u recesiji, pa nije ni čudno da je Scholzovom vladom u nedavnoj anketi bilo nezadovoljno čak 70% Nijemaca.
Švedska manjinska vlada na čelu s predsjednikom Umjerene stranke, Ulfom Kristerssonom, ovisi o dogovorenoj potpori Švedskih demokrata (SD). Politička elita godinama je inzistirala da nikad neće surađivati s ekstremnim desničarima, ali sve primjetniji gubitak monopola švedske države na nasilje, uz paralelna društva i ulične bande van kontrole, srušio je taj zid.
Kriminal je prema anketama bila najveća briga za glasače pred prošlogodišnje izbore, a zemlja je 2022. imala rekordnu 391 pucnjavu sa 62 ubijenih. Samo 10 godina ranije imala je 17 ubijenih, a prema istraživanju njenog Vijeća za prevenciju kriminala (BRA), od 22 zemlje s usporedivim podacima samo je u Hrvatskoj bilo više ubojstava po broju stanovnika, i nijedna druga zemlja nije imala veći porast ubojstava od Švedske u zadnjih deset godina. Tu su i sve češći bombaški napadi koji podsjećaju na meksičke narkokartele, a sigurnosna služba ovih dana podiže uzbunu zbog opasnosti od terorizma na drugu najvišu razinu, u jeku muslimanskih prosvjeda zbog desničarskih performansa paljenja primjeraka Kurana.
I bivša premijerka, socijaldemokratkinja Magdalena Andersson, lani je priznala da integracija u Švedskoj nije uspjela jer su “resursi policije i socijalne službe bili preslabi”. Mit o skandinavskoj humanitarnoj supersili i multikulturalnoj utopiji odletio je u zrak poput bombi u nekad mirnim švedskim predgrađima. Prema istraživanju Görana Adamsona i Tina Sanandaji objavljenom 2020., nekih 58% osumnjičenih kriminalaca i 73% osumnjičenih za ubojstva i pokušaje ubojstva su imigranti prve ili druge generacije, koji čine otprilike 28% od 10 milijuna stanovnika zemlje.
U isto vrijeme, neki analitičari upozoravaju da upravo izdašna socijalna davanja poput dječjeg doplatka od 120 eura mjesečno po djetetu, pospješuju socijalnu isključenost useljenika, pogotovo žena. Stopa zaposlenosti je lani bila 19% niža za žene rođene u inozemstvu (64% prema 83% kod žena rođenih u Švedskoj), a 11% niža za muškarce (76% prema 87% za rođene Šveđane).
“Najvažnije je spriječiti ljude da dolaze u Švedsku. Trebale su nam generacije da izgradimo državu poput Švedske, a u nekoliko desetljeća puno je stvari krenulo krivim putem”, sumirao je tajnik SD-a Richard Jomshof njihovu predizbornu poruku prošlog rujna. SD je potporu vladi uvjetovao dalekosežnim reformamam sustava imigracije azila (sa smanjenjem godišnje kvote na 900), socijalne države i kaznenog pravosuđa, uz strože kazne i lakšu deportaciju za članove bandi.
Nova europska desnica svakako je kapitalizirala na problemima vezanima uz masovno useljavanje i multikulturalizam. Paradoks leži u tome što su se ovi problemi godinama gurali pod tapet pod izlikom da će njihovo uvažavanje ojačati desni ekstremizam. Europski establišment je svojim nedjelovanjem potaknuo upravo ono što je htio spriječiti. Kritičari s ljevice će ovaj trend možda nazvati normalizacijom desnog ekstremizma i fašizma, ali strategija ignoriranja, cenzure i demoniziranja evidentno je propala.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
PROČITAJTE JOŠ
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare