Ovaj čovjek mogao bi imati najviše koristi od promjene režima u Iranu

U ponedjeljak je Reza Pahlavi — sin posljednjeg iranskog šaha — održao govor u kojem je proglasio da je kraj Islamske Republike blizu. "Ovo je naš trenutak Berlinskog zida", izjavio je Pahlavi. Bio je odjeven u bijelu košulju, plavu kravatu i uredno ispeglano odijelo s bedžom u obliku Irana. Budućnost je, rekao je, svijetla. Zajedno će Iranci izgraditi bolju zemlju, oslobođenu tiranije. “Zamislite novi Iran”, rekao je. “Slobodan i demokratski Iran, u miru sa svojim susjedima, motor rasta i prilika.”

Ako Pahlavi zvuči kao predsjednički kandidat koji drži govor u kampanji, to je zato što, na neki način, i jest: Reza Pahlavi želi biti sljedeći iranski vođa. Bivši prijestolonasljednik kritizira islamistički autoritarizam u zemlji još od odlaska u egzil prije gotovo pet desetljeća. No posljednjih godina sve je glasniji — i sve odlučniji u tvrdnji da upravo on treba voditi tranziciju. “Istupam kako bih vodio ovu nacionalnu tranziciju”, rekao je. “Imam jasan plan.”

Razlog je jasan

Razlog zbog kojeg je Pahlavi izabrao ovaj tjedan za snažnu promociju svoje kandidature lako je razumjeti. U posljednjih 12 dana, Izrael je bombardirao iranske vojne, energetske i političke objekte u najvećem napadu na zemlju od 1980-ih. U subotu su se Sjedinjene Američke Države pridružile, gađajući tri iranska nuklearna postrojenja. Prema predsjedniku SAD-a Donaldu Trumpu, strane su se potom dogovorile o prekidu vatre. No tenzije su i dalje visoke, a trajni mir neizvjestan. Trump je, primjerice, dao naslutiti da je otvoren za svrgavanje cijelog režima. “[Ako] trenutačni iranski režim ne može UČINITI IRAN VELIKIM PONOVNO, zašto ne bi došlo do promjene režima??? MIGA!!!” napisao je u nedjelju na društvenim mrežama. Nije, međutim, precizirao kako bi želio da do promjene dođe — američkom vojnom intervencijom ili spontanim ustankom nezadovoljnih Iranaca, piše Politico.

Stari poredak

Tijekom boravka u inozemstvu, Pahlavi je stekao znatnu podršku u iranskoj dijaspori. Njegovi pristaše vjeruju da je, ako režim padne, bivši prijestolonasljednik savršeno pozicioniran da preuzme vodstvo. “On je vrlo snažan lider kojem se vjeruje, koji je vrlo popularan i čiji su principi duboko poštovani među Irancima”, rekla je Maryam Aslany, sociologinja s Yalea i Pahlavijeva pristaša. Pohvalno je govorila o njegovoj privrženosti demokraciji i osobnom karakteru. Također se s nostalgijom prisjećala vladavine njegova oca i djeda, smatrajući da bi Pahlavi mogao vratiti stari poredak. Zahvaljujući napadima Izraela i SAD-a, ovih je dana osobito puna nade: “Samo je pitanje vremena kada će režim pasti”, rekla je Aslany.

No iranska dijaspora, poput samog Irana, izrazito je raznolika i podijeljena. Ima mnogo kritičara Pahlavija, posebno među analitičarima koji proučavaju Iran i koji ga vide, u najboljem slučaju, kao slabog oportunista. “On je potpuno odvojen od stvarnosti na terenu”, rekla je Sanam Vakil, direktorica programa za Bliski istok i sjevernu Afriku pri Chatham Houseu. Podsjetila je da Pahlavi nije bio u Iranu otkako je otišao. Većinu posljednjih 50 godina proveo je u SAD-u, a posljednje izjave dao je iz Pariza. Kad je 2023. pokušao okupiti dijasporu u opozicijsku koaliciju tijekom vala proturežimskih prosvjeda, pokušaj je brzo propao. U međuvremenu, istraživanja javnog mnijenja unutar Irana su rijetka i nepouzdana. Iako je njegovo ime poznato kao sin bivšeg šaha, Iran je policijska država, a ankete se provode eksperimentalnim metodama. “Ne vjerujem da ima sposobnost okupiti ljude”, rekla je Vakil.

Unatoč sumnjama, Pahlavi i njegovi pristaše nastavljaju vjerovati da on može voditi zemlju. Njegova kampanja, međutim, izaziva zabrinutost da bi mogla dodatno destabilizirati Iran. Mnogi analitičari strahuju da bi rezultat bombardiranja mogao biti ne slobodan Teheran, već nuklearni, još represivniji ili teritorijalno razjedinjeni Iran. Iako Pahlavi nije izravno podržao napade, bio je jedan od najistaknutijih Iranaca koji su tvrdili da oni otvaraju put prema demokraciji.

“Iran neće potonuti u građanski rat"

Pahlavi je tu tvrdnju iznosio opetovano — na američkoj i međunarodnoj televiziji te pred brojnim političkim čelnicima. “Ne bojte se dana nakon pada Islamske Republike,” rekao je 17. lipnja. “Iran neće potonuti u građanski rat ili nestabilnost.”

Ako je Pahlavi u pravu, mogao bi ostati upamćen kao čovjek koji je pomogao osloboditi Iran od islamskih vođa. Mogao bi postati junak kakvim se želi prikazati. Ali ako nije, mogao bi ostati upamćen u daleko nepovoljnijem svjetlu — kao čovjek koji je pomogao stvoriti još opasniji Teheran, kako za iranski narod, tako i za regiju.

Od samog početka, dinastija Pahlavi u određenoj se mjeri oslanjala na stranu potporu. Kad je Reza Khan Pahlavi — djed Reze Pahlavija — 1921. umarširao u Teheran sa svojom vojskom, imao je britansku potporu. Vladao je do 1941., kada su Britanija i Sovjetski Savez izvršili invaziju na Iran i svrgnuli ga, postavivši za šaha njegova sina, Mohammada Pahlavija. Isprva je novi šah vladao uz demokratski parlament. No kada je parlament nacionalizirao naftnu industriju, Ujedinjeno Kraljevstvo je opet interveniralo — ovaj put uz pomoć Washingtona. Zajedno su srušili iranskog premijera i ojačali vlast šaha.

Pobjegao u inozemstvo

Oba režima, i Reze Khana i Mohammada Reze, ostavila su kompleksno nasljeđe. Izgradili su modernu državu i gospodarstvo, ali su istodobno bili autoritarni. Uhićivali su protivnike, zabranjivali političke stranke, a Mohammad je imao zloglasnu tajnu policiju. Taj je represivni aparat bio jedan od razloga zašto su milijuni Iranaca 1970-ih ustali i svrgnuli ga. Nakon njegova pada, glavni politički protivnik, ajatolah Ruhollah Khomeini, vratio se i preuzeo vlast, proglasivši Islamsku Republiku Iran. Mohammad je pobjegao u inozemstvo, piše Politico.

Reza Pahlavi — šahov sin— već je bio u inozemstvu tijekom revolucije 1979., na obuci s američkom vojskom. Pad njegova oca spriječio ga je da se vrati. Ostao je u SAD-u, gdje je ubrzo postao glasni kritičar islamskog režima. Kad god bi iranska vlast počinila osobito težak oblik represije, Pahlavi bi objavio osupujuće izjave i videe. “Bio je dosljedan,” rekao je Saeed Ghasseminejad, viši savjetnik za Iran i financijska tržišta pri Zakladi za obranu demokracija i Pahlavijev pristaša. “Neprestano je naglašavao da ne zagovara ni monarhiju ni republiku — to je odluka za iranski narod.”

Ipak, mnogi Pahlavijevi pristaše preferiraju povratak monarhije. S nostalgijom gledaju na doba njegove obitelji, čak i ako ga osobno nisu iskusili. “Dinastija Pahlavi bila je daleko bolja od onoga što imamo sada,” rekao je Aidin Panahi, docent kemijskog inženjerstva na Worcester Polytechnic Institutu. Autoritarna, da, ali sekularna. Ghasseminejad je pak hvalio uspjeh obližnjih kraljevskih država: “Iranci gledaju na UAE, Saudijsku Arabiju, Katar, Kuvajt i kako su ih nadmašili.” Vjeruje da bi Iran pod Pahlavijem mogao dosegnuti slično bogatstvo.

Panahi i Ghasseminejad uključeni su u Iran Prosperity Project — pokušaj niza stručnjaka da osmisle političke, energetske, sigurnosne i gospodarske smjernice za Iran nakon pada Islamske Republike. Projekt je objavio niz dokumenata i organizirao više događaja. Pahlavi nije formalno zaposlen u projektu, ali je ključna figura. Projekt je, prema službenoj web stranici, “inspiriran vizijom princa Reze Pahlavija”. U ožujku je Pahlavi napisao predgovor za jedan od dokumenata, o kojem je govorio u govoru u Parizu.

Međutim, gotovo svi članovi projekta dolaze iz dijaspore — ili iz stranih zemalja. Nitko naveden na stranici ne živi u Iranu. Iako bi sudjelovanje Iranaca iznutra bilo iznimno opasno, to i dalje otvara pitanje može li Pahlavi uopće voditi zemlju ako su njegov politički projekt i glavni pristaše izvan nje?

Kada je Ghasseminejad upitan o tome rekao je: “Nije riječ o dijaspori,” rekao je. Pahlavijevo ime, kaže, često se čuje na prosvjedima i masovnim okupljanjima. Iranci u Iranu pozivaju na njega. Prema Ghasseminejadu, zbog svoje prepoznatljivosti, Pahlavi nije samo najbolji kandidat opozicije — on je jedini. “Nema nikog drugog tko ima podršku.”

Pristaše u Iranu

Doista, postoje pristaše Pahlavija unutar Irana. Na video snimkama snimljenima u zemlji ljudi izgovaraju njegovo ime, kao i imena njegova oca i djeda. Prema mišljenju i njegovih pristaša i njegovih protivnika, ta podrška dijelom proizlazi i iz same Islamske Republike. “Toliko je loša i represivna da čak i represivni režim poput šahova sada izgleda prihvatljiv,” rekao je Majid Zamani, iranski oporbenjak koji je napustio zemlju 2022. godine — i Pahlavijev kritičar.

No većina stručnjaka bila je skeptična prema ideji da Pahlavi ima veliku bazu podrške u zemlji. “Ne postoji naoružani ni nenasilni građanski pokret otpora koji ga podržava unutar Irana,” rekao je Shervin Malekzadeh, politolog sa sveučilišta Pitzer koji proučava iransku povijest. Drugi su analitičari ponovili kritike Malekzadeha i Vakil, ali su odbili govoriti javno, pozivajući se na uznemiravanje na internetu od strane Pahlavijevih pristaša. “Volim svoj vrat,” rekao je jedan stručnjak kada je upitan zašto želi ostati anoniman. Uzvici podrške Pahlaviju, kaže Malekzadeh, bili su rijetki i pojedinačni. Na drugim proturežimskim prosvjedima ljudi su skandirali protiv i šaha i vrhovnog vođe. Nasuprot tome, 1979. milijuni Iranaca izašli su na ulice u podršci Khomeiniju. Čitali su njegove knjige i švercali snimke njegovih govora u zemlju.

Primarna baza podrške - dijaspora

Na kraju, Zamani, Vakil i Malekzadeh zaključuju da je Pahlavijeva primarna baza podrške zapravo dijaspora — što i ima smisla, jer je i on njezin dio. Iako razgovara s Irancima unutar zemlje i tvrdi da su mu se potencijalni prebjegli dužnosnici javili, nakon 46 godina života u inozemstvu njegovi su ključni politički kontakti u Sjedinjenim Državama i Europi. Dana 18. lipnja održao je virtualni govor američkim kongresnicima i njihovim suradnicima, u kojem je ustvrdio da se režim raspada i da su mu “milijuni Iranaca, unutar i izvan zemlje, povjerili da pomogne u tranziciji.” Posjetio je europske prijestolnice i pojavljivao se na ABC-u, BBC-u i Fox Newsu. U tim nastupima izbjegavao je pozivati SAD na vojnu intervenciju, ali je u Parizu dao naslutiti da Washington nije učinio dovoljno. “Uništenje nuklearnih postrojenja režima samo po sebi neće donijeti mir,” rekao je.

Pahlavi je čak uspostavio veze s Izraelom. U travnju 2023. bivši je prijestolonasljednik otputovao u Izrael, gdje se sastao s premijerom Benjaminom Netanyahuom, predsjednikom Isaacom Herzogom, ministricom obavještajnih poslova Gilom Gamliel i drugim visokim dužnosnicima. Izrazio je toplinu prema izraelskoj vladi, a njegova supruga podršku izraelskoj vojsci. Izrael to nije zaboravio. Dana 13. lipnja, nakon početka bombardiranja, izraelski ministar za dijasporu Amichai Chikli objavio je fotografiju kako se rukuje s Pahlavijem. “Uskoro u Teheranu,” napisao je Chikli, piše Politico.

"Režim je na izmaku snaga"

Pahlavijev posjet Izraelu izazvao je mnogo kontroverzi u dijaspori. Stručnjaci smatraju da su i taj posjet i njegovo odbijanje da osudi bombardiranje SAD-a i Izraela gotovo sigurno potkopali njegov ugled unutar Irana. No to malo znači Izraelcima ili Amerikancima koji se nadaju da su napadi destabilizirali iranski režim — ili se nadaju da će u budućnosti napasti Iran. U tom kontekstu, Pahlavijeva poruka je vrlo zgodna: ako su bombardiranja Islamske Republike postavila temelje za demokratsku revoluciju, tada rat ima minimalne rizike i potencijalno ogromne koristi. “Pouzdani izvori ukazuju da obitelj Alija Khameneija — kao i obitelji viših dužnosnika režima — pripremaju bijeg iz Irana,” rekao je Pahlavi u govoru u ponedjeljak. “Režim je na izmaku snaga.”

Ali postoje razlozi za sumnju u Pahlavijevu procjenu. Zračne kampanje rijetko same po sebi ruše režime. Ako ovaj preživi posljedice posljednjih tjedana, imat će snažan poticaj da se domogne nuklearnog oružja što je brže moguće — neovisno o tome hoće li ga i dalje voditi Khamenei. Nuklearna bomba sada je najbolji način da Islamska Republika odvrati napade. A čak i ako režim padne, Iran je duboko podijeljena zemlja — uključujući i etnički — i mogao bi se suočiti s pobunama za neovisnost. Neki analitičari smatraju da su oba scenarija moguća. Režim bi mogao biti dovoljno oslabljen da se pojave pobunjenici i teroristi, ali dovoljno snažan da nastavi razvijati nuklearno oružje i brutalno kontrolirati većinu teritorija. Ono što dolazi poslije, moglo bi biti i gore.

"Što će se dogoditi s iranskim raketnim i nuklearnim programima?"

“Što bi značila Libija ili Sirija ili Jemen, višestruko veći, koji se nalazi na Perzijskom zaljevu?” pitao je Vali Nasr, profesor međunarodnih odnosa i bliskoistočnih studija na Sveučilištu Johns Hopkins. “Što će se dogoditi s IRGC-om, iranskim raketnim i nuklearnim programima? Iran bi mogao postati toliki problem da će zahtijevati stalni američki nadzor, ako ne i prisutnost vojske.”

Monarhisti su svjesni tih zabrinutosti. No uvjereni su da će režim pasti i da, s povratkom Pahlavija, neće doći do raspada države. “Iran neće potonuti u kaos kao što smo vidjeli nakon pada Iraka,” rekla je Aslany. Pahlavi je, prema njezinu mišljenju, previše popularan, previše jak i previše spreman da bi dopustio takav rasplet.

No kad su SAD krenule u operaciju Iračka sloboda, njihovi jastrebovi također su se pozivali na jednog čovjeka iz dijaspore kao dokaz da će, na kraju, Irak biti siguran: Ahmeda Chalabija. Potomak ugledne iračke obitelji protjerane nakon pada monarhije, Chalabi je desetljećima pokušavao organizirati opoziciju i zagovarao svrgavanje Sadama Husseina. Nakon što je George W. Bush postao predsjednik i okupio savjetnike bliske Chalabiju, uspjelo mu je.

Postoje, naravno, razlike između Chalabija i Pahlavija. Chalabi je bio daleko odvažniji od bivšeg prijestolonasljednika — putovao je u Irak još 1990-ih i pomagao u organiziranju tajnih aktivnosti protiv Sadama Husseina. Također je imao uže veze s američkim dužnosnicima. No paralele je teško zanemariti. Obojica su napustili svoje domovine kao tinejdžeri. Obojica potječu iz političkih dinastija: Chalabijev otac bio je predsjednik iračkog Senata i najbogatiji čovjek u zemlji. Obojica su osnovala oporbene skupine koje su, prema tvrdnjama njihovih pristaša, mogle poslužiti kao prijelazne vlasti — Iran Prosperity Project za Pahlavija i Irački nacionalni kongres za Chalabija. Obojica su tvrdila da su u kontaktu s prebjeglim dužnosnicima. Obojica su se redovito pojavljivala na televiziji kako bi zagovarala promjenu režima. Obojica su se predstavljala kao borci za demokraciju i ljudska prava. I obojica su se smatrali najboljima da vode svoju domovinu nakon pada postojećeg režima.

Chalabi je dobio priliku dokazati da je u pravu. Nakon što su SAD svrgnule Sadama, imenovan je u Iračko upravno vijeće — prijelaznu vlast zemlje. Čak je i predsjedavao vijećem tijekom rujna te godine. No nikada nije postao liberalni, prozapadni državnik kakvim se prikazivao. Umjesto toga, Chalabi i njegova stranka radili su na tome da iz politike izbace sunitske političare. Godine 2004. američke su snage izvršile raciju na njegov dom, optužujući ga za dijeljenje informacija o američkim trupama s Iranom. I premda je ostao igrač na iračkoj političkoj sceni godinama, njegova oporbena skupina imala je vrlo malu podršku unutar zemlje. Na parlamentarnim izborima u prosincu 2005., Irački nacionalni kongres osvojio je svega 30.000 od 12 milijuna glasova.

"Taj sustav preživio je desetljeća kriza"

U međuvremenu, Irak je postao upravo onakav kaos kakav je Chalabi tvrdio da neće biti. Zemlja se raspala po sektama. Američke trupe godinama su se borile protiv pobunjenika i suočavale s terorističkim napadima. Washington i danas ima više od 2.000 vojnika stacioniranih u zemlji. Bagdad je i dalje duboko disfunkcionalan.

Prošlost, naravno, nije uvijek mjerilo za budućnost. Ako iranski režim doista padne, prijelaz bi mogao proći daleko mirnije nego u Iraku. Iran, uostalom, ima dugu i ponosnu povijest državnosti. Također, svijet možda još uvijek nije blizu trenutka kolapsa režima. Taj sustav preživio je desetljeća kriza. Ni Izrael ni SAD zasad nisu predložili invaziju. Čak i da to učine, nema jamstva da bi Pahlavi odlučio “uletjeti” u zemlju na krilima američkih borbenih zrakoplova.

No nakon desetljeća vanjskih intervencija, domaćih prosvjeda i represije, trenutna rasprava uznemiruje mnoge Irance jednako koliko ih ispunjava nadom — uključujući i kad je riječ o Pahlaviju.

“Otvorena strana podrška jako je omražena u Iranu,” rekao je Zamani, misleći na bivšeg prijestolonasljednika i njegove saveznike. “Nikada u našoj povijesti strana invazija nije donijela demokraciju. Poznajemo svoju povijest — i ne želimo je ponoviti.”

Tijek događaja pratimo OVDJE.