Europske probleme s ovisnošću o ruskim energentima spoznali smo na najgori mogući način, nakon agresije na Ukrajinu i eksplozije cijena zbog čega su sve države morale na ovaj ili onaj način reagirati i uvesti subvencije građanima i gospodarstvu. Činimo li sada istu grešku s kineskom tehnologijom? Kupujemo jeftino i postajemo ovisni? Zanimljiv razgovor na ovu temu, ali i o pitanjima slobode religijskog izražavanja danas u svijetu i žaristima ugnjetavanja i nejednakosti, Mila Moralic vodila je za TNT s predsjednikom Komisije za vjerske slobode iz SAD-a Nuryjem Turkelom.
Kao prvo, možete li nam reći koja je svrha vašeg posjeta Hrvatskoj, je li dio posjeta široj regiji i kakve ste sastanke ovdje održali?
Putovao sam po Europi u posljednjih nekoliko mjeseci iz sljedećih razloga… Kao prvo, htio sam oglasiti alarm i educirati širu javnost o vrlo ozbiljnom problemu s kojim se međunarodna zajednica nije bavila još od vremena holokausta: kineskom kolektivnom kažnjavanju Ujgura, zatvaranju milijuna ljudi u suvremene koncentracijske logore i otvorenom provođenju genocida. I, ono što uznemirava, prolaze nekažnjeno. Ta priča, posebice u Europi, a u svjetlu njezine povijesti, počevši s Mussolinijem pa preko Hitlera, Miloševića, a sada i s Putinom, rezonira u umovima ljudi. To je jedan aspekt, a drugi je podići razinu svijesti među donositeljima politika i poticati ih na djelovanje u određenim područjima. Prvo: poticati vlade da ispune obveze koje su preuzele u okviru Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida. Prema članku 1, države potpisnice moraju ukazivati na genocid, sprječavati i kažnjavati ga. Do danas je to učinilo samo desetak država i parlamenata. Dakle, većina država Europe nije ispunilo svoje obveze. Druge teme kojima se bavim su konkurentnost, gospodarski, trgovinski i tehnološki aspekti problema s kojima se međunarodna zajednica danas suočava, a to se odnosi na digitalni autoritarizam.
Možete li objasniti taj koncept?
Možemo to nazvati i digitalnim kolonijalizmom koji se koristi kako bi se promicali interesi Kine u Europi, bez obzira na metodu. Putem ekonomske prisile, diplomatskim maltretiranjem ili samo kupovanjem naše šutnje. Dakle, digitalni autoritarizam nešto je što međunarodna zajednica nije vidjela ni doživjela u prošlosti, ali čak i nije spremna uhvatiti se ukoštac s njime. Kina je u zadnjih 20-ak godina razvila najsofisticiranije tehnike nadzora kako bi pratila, nadzirala i kaznila pojedince koji ne žive životom kao oni niti prate određenu političku doktrinu ili narativ te žele da ih se ostavi na miru i da budu slobodni. Dakle, Kina je rano razvila i testirala ovu metodu nadzora pod krinkom sustava društvenog rejtinga građana u gradovima kontinentalne Kine, a u posljednjih šest-sedam godina izvezla je tu metodu kako bi inicijalno pripremila teren i zatim provodila genocid nad Ujgurima. Kao da to samo po sebi nije dovoljno, sada su te metode i tehnike izvezene u više od 80 zemalja. Na neki način, kineske tehnike nadzora, koje nazivam digitalnim autoritarizmom, metastaziraju. Kamo god da odete u Europi, srednjoj Aziji, sjevernoj Africi, jugoistočnoj Aziji i Latinskoj Americi, naći ćete kamere tvrtke koju sponzorira kineska vlada, Hikvision, da budem konkretan.
Dakle, svi smo mete?
Nismo mete, nego smo ugroženi. Naša je privatnost ugrožena, odrekli smo se svoje suverenosti, a naši su interesi nacionalne sigurnosti narušeni. Kad u svom kućanstvu imate kinesku opremu, u principu otvarate vrata nadzoru i prikupljanju podataka. U današnjem svijetu osobni su podaci važni gotovo kao i nafta. Pozvao bih vaše gledatelje da pogledaju jedan divan dokumentarac pod nazivom “The Age of AI”, možete ga pronaći na YouTubeu, a i osobno sam se imao priliku pojaviti u njemu. Na početku dokumentarca jedan od najuglednijih stručnjaka za umjetnu inteligenciju rekao je da je Kina nova Saudijska Arabija kad su osobni podaci posrijedi. Posjedovanje osobnih podataka ne pomaže vam samo da ih rabite iz političkih razloga: za kažnjavanje i odmazdu, nego i omogućavate vladama, poput one u Kini, da koriste te osobne podatke za usavršavanje umjetne inteligencije. Dakle, bez osobnih podataka ne možete provoditi tu vrstu tehnološkog istraživanja i razvoja. Europske zemlje moraju znati da ono s čime danas imaju posla izgleda kao relativno jeftinija alternativa, u slučaju 5G-a, nadzornih kamera, ručnih uređaja, baznih stanica… Ali dugoročno je posrijedi jedan od najgorih scenarija. Građani Europe, EU-a, predaju svoju privatnost kineskoj državi i ugrožavaju šire nacionalne sigurnosne interese.
A je li Europa svjesna toga, konkretno Hrvatska, gdje ste, vjerujem, također vodili neke razgovore? Jer ovo što ste spomenuli veoma je slično priči koju sad slušamo i može se usporediti s ruskim izvorima energenata, koje je Europa dugo koristila jer su bili jeftiniji, a pogledajte u kakvoj smo sada situaciji.
Istaknuli ste nešto vrlo važno: trajnu ovisnost o ključnoj opskrbi, što dovodi do štetnog ishoda, vrlo je opasno. Lako je reći da smo izvukli pouku, ali trebate nešto poduzeti nakon što izvučete pouku. Zajednica europskih država odaje dojam da je izvukla pouku nakon što je postala uvelike ovisna o energentima i režimima poput onoga u Moskvi pod Putinovim vodstvom. Sada se poteže pitanje jeste li što poduzeli u vezi s ključnom opskrbom i potražili druge izvore osim plina kako biste se mogli zimi grijati, jeste li što poduzeli po pitanju poluvodiča, po pitanju dobave lijekova, bolničke opreme… Ne vidim da su europske zemlje pokrenule opipljive aktivnosti. Zemlje poput Njemačke, vodeće industrijske zemlje i gospodarske velesile, trebale bi učiniti više osim retorike i objašnjenja kancelara Scholza. Dok se to događa, njemačke tvrtke ulažu u kineske tvrtke ili Kinu. Primjerice, BASF je navodno nedavno uložio 10 milijardi dolara. Dakle, neki se ljudi, primjerice, opiru tom ekonomskom razdvajanju i to je stvarnost s kojom se moramo uhvatiti ukoštac. Prvo, moramo razviti vlastite sposobnosti. Kao što se to događa u SAD-u, i europske države moraju uložiti u vlastito istraživanje i razvoj. Europa ima talente koji nisu sasvim iskorišteni. Trebamo i strateški pristup za borbu s postojećim problemima. Primjerice, kinesko zagađivanje globalnog opskrbnog lanca kontaminiranim proizvodima, što uključuje osobnu zaštitnu opremu, što je ključna opskrba. Solarni paneli također, baterije za električne automobile, respiratori koje koristimo u bolnicama… Sve povezano s interesima naše nacionalne sigurnosti treba ponovno razmotriti i u to treba ulagati kako bismo ravnopravno mogli konkurirati na tržištu Dakle, to je nešto što treba uzeti u obzir, ali, ruku na srce, mislim da dolazi do buđenja, konvergencije u raznim europskim državama glede toga da Kina predstavlja hitan izazov s kojim se trebamo pozabaviti na individualnoj i kolektivnoj razini.
Budući da smo razgovor započeli s digitalnom transformacijom, odnosno digitalnim autoritarizmom, kako to nazivate, željela bih vam postaviti još jedno pitanje… Što je s društvenim mrežama, prije svega TikTokom, i kako to utječe na ljude? Znamo da je to trenutačno najpopularnija mreža na svijetu.
Dva su ozbiljna izvora zabrinutosti u pogledu kineskih društvenih mreža. Kineske platforme, posebno WeChat i TikTok, neki stručnjaci za politike, vladini dužnosnici i zakonodavci u SAD-u opisuju kao izvor ozbiljne zabrinutosti za roditelje, obitelji, donositelje politika i zakonodavce zato što izazivaju ovisnost. Brendan Carr, član Savezne komisije za komunikacije (FCC), i kongresnik Mike Gallagher, koji je nedavno imenovan predsjednikom Odbora za Kinu u novom sazivu Kongresa, TikTok opisuju kao digitalni fentanil. Izaziva ovisnost, može vas stajati života. Ovo nije preuveličavanje. Vaša sestrinska mreža jučer je izvijestila da TikTok uzrokuje problem s ovisnošću za generaciju Z, starije pojedince. Kako to rade? Svaki dan postajete ovisni, redovito gledate kratke videe. Iskreno, većina ih uopće ne izgleda privlačno, neki naprosto izgledaju kao smeće. Ali kad ste ovisni, to nije važno, baš kao i u slučaju droge i drugih štetnih supstancija. I ne smijemo umanjiti štetu koju uzrokuje tinejdžerima, osobito djevojkama. Slušamo o samoubojstvima, problemima s predodžbom o vlastitu tijelu, depresiji, problemima s mentalnim zdravljem… A zatim je tu i nešto vezano za širu društvenu zabrinutost, platforme poput TikToka postaju najsnažniji alat za dezinformacije. Dezinformacije su štetne na više načina. U najmanju ruku, u demokratskim društvima poput hrvatskog morate imati na umu da dezinformacije koje se šire platformama poput TikToka mogu naštetiti demokratskom sustavu za koji su se vaš narod i zemlja toliko dugo borili. Dakle, u najmanju ruku dezinformacije će odvratiti pozornost javnosti s pristojnog političkog kandidata pa ćete glasati za pogrešnoga. Vidjeli smo što se dogodilo s uplitanjem u američke izbore 2016. A vaš ne tako dalek susjed, Rusija, s kojom ova zemlja ima povijest, majstor je u širenju dezinformacija. Isto tako, tradicionalne medije to čini ako ne irelevantnima, onda slabima. Zbog ovih platformi lokalne novine i mediji u SAD-u gotovo da i ne postoje, što je opasno. Slobodni mediji jedna su od važnih komponenti demokratskoga društva. Moramo biti sposobni promicati i očuvati slobodne medije i objektivno novinarstvo. A ako najveća svjetska medijska tvrtka, TikTok, koja ulaže milijardu dolara samo kako bi projicirala “meki” imidž prije negoli je lansirana, čak ima i to ime, TikTok, za istu platformu koja je poznata pod drugim imenom u Kini… Sve je kreirano sa svrhom da utječe na naše mišljenje i način života. A ironično je to što je TikTok u Kini zabranjen. Zašto? Jer imaju vlastitu verziju. Izvršni direktor i osnivač TikToka odan je Komunističkoj partiji. Isto vrijedi i za tvrtku Tencent, koja je vlasnik WeChata, i druge. Sve visokotehnološke tvrtke u Kini imaju ogranak Komunističke partije. Samo zamislite da bilo koja od privatnih tvrtki u Hrvatskoj ima izravnu vezu s vladajućom strankom. Znam da sad možda miješam kruške i jabuke, ali ilustrira koliko je to čudno. Ali u Kini postoji 2000-3000 tih izravnih veza s vodstvom Komunističke partije. Kad ljudi vama ili hrvatskoj javnosti kažu da su te tehnološke tvrtke privatne, ne govore istinu.
Spomenuli ste mnoge vrlo važne teme i čini se da će trebati malo više vremena da to osvijestimo. Koja su trenutačno najveća žarišta u svijetu kad su posrijedi vjerske slobode, uskraćivanje vjerskih sloboda i posljedice s kojima se ljudi suočavaju zbog različitih vjeroispovijesti?
U okviru svoje uloge zagovaram vjerske slobode za one koji žele prakticirati svoju vjeru ili pak ne žele prakticirati ikakvu vjeru. Isto tako, čvrsto vjerujem da se državna politika ne smije uplitati u vjeru i obrnuto. Čvrsto vjerujem i u vjersku toleranciju na razini društva, pojedinca i države. Kada se ignoriraju vjerske slobode u svijetu i ako na to ne reagirate kad vidite rane znakove upozorenja, u zadnjih 50 godina opetovano smo vidjeli da se to pretvara u genocid, ratne zločine ili humanitarne krize. Isto tako, kad miješate politiku i vjeru, ne samo da dopuštate politici da zlorabi svoj utjecaj kako bi kontrolirala vjerske skupine nego i mijenjate istinsko značenje te vjere. Ili ako vjerska uvjerenja uvodite u politiku i namećete ih. Dakle, snažno vjerujem u odvajanje politike i vjere. I posljednje, kada trošite previše vremena, novca, energije i resursa na to da vaša policija nadzire vjerske prakse ljudi, znači da imate ozbiljan problem i da ste na pogrešnom putu. Kad pogledate sva ta žarišta: Iran, Kinu, Sjevernu Koreju, Nigeriju, čak i Indiju, Egipat te Saudijsku Arabiju, svi oni troše previše resursa i novca na policiju. I troše previše novca, energije i resursa na vjersku represiju. Ako se to čini na obrnut način, taj cilj postizanja stabilnosti može se prirodno ostvariti. Prema istraživanju provedenom na ovu temu, društvo koje je tolerantno ili dopušta ljudima da slobodno prakticiraju svoju vjeru, prirodno postaje prosperitetno i stabilno društvo. A što vlast postaje opresivnija i što više resursa troši na vjerski progon, time zemlja ne samo da postaje predmet međunarodne kritike nego to može i posijati sjeme nasilja, primjerice terorizma. Zemlje koje sam upravo naveo pod povećalom su. Uzmimo primjer Kine… Od 1999. godine izaziva zabrinutost zbog teškog kršenja vjerskih sloboda. Umjesto da dolazi do pomaka nabolje, pretvorili su domovinu Ujgura, regiju Xinjiang odnosno Istočni Turkestan, u zatvor na otvorenom te provode genocid i zločine protiv čovječnosti. No postoje i zemlje u kojima je došlo do poboljšanja. Sve zemlje liberalne demokracije imaju probleme, ali cijene raznolikost i poštuju pravo pojedinca da prakticira ili ne prakticira bilo koju vjeru. Pokazalo se da su te zemlje mnogo stabilnije. I to bi trebao biti model koji bi ti represivni režimi i čelnici trebali pokušati uvesti.
Kad govorimo o temi ujgurskih logora u Kini, koja je trenutačna brojka, tri do četiri milijuna, kao što kažu procjene? Kako dobivate informacije odande i što svijet poduzima u vezi s time?
Što se tiče brojki, u ovom trenu gotovo da i nije važno radi li se o milijunu, tri ili 10 milijuna. Ono što je važno jest to da svijet već šest godina dopušta ovaj genocid. Za mene je to vrlo uznemirujuće. Govorimo o 800.000 do milijun ujgurske djece koja su odvojena od obitelji. Izvor iz kineske vlade javno nam govori da su uspjeli smanjiti prirodan rast populacije Ujgura za 64 % u dvije godine. Sada znamo da su barem 83 globalne tvrtke upletene u prakse prisilnog rada. Mislim da je reakcija bila nedostatna i to je omogućilo da se ovaj genocid nastavi. Ali prema američkom ministarstvu obrane, dva do tri milijuna Ujgura poslano je u logore. Ali prema vlastitom priznanju kineskih vlasti u bijeloj knjizi koju su objavile, 1,3 milijuna Ujgura podvrgnuto je programu preodgoja tijekom gotovo pet godina. Zbrojimo li sve, dolazimo do zapanjujuće brojke. Međunarodna je zajednica poduzela nešto s time u vezi, uključujući koordinirane sankcije koje su najavili EU, UK, Kanada i SAD početkom 2021. Neki su dužnosnici javno izrazili zabrinutost. Vlasti SAD-a mnogo su učinile, donijele su zakone, uključujući Zakon o sprječavanju prisilnog rada Ujgura, koji je na snazi od lipnja prošle godine. Uvedeno je više od stotinu kaznenih sankcija protiv kineskih pojedinaca, dužnosnika i pravnih osoba koje sudjeluju u tom genocidu. Ali Sjedinjene Države ovo ne mogu same. Kad dođemo do saznanja o kolektivnom kažnjavanju, moramo reagirati kolektivnim naporom. Vratit ću se na vaše ranije pitanje, što Europa poduzima u vezi s time?
Jeste li razočarani manjkom reakcije muslimanskih zemalja ili ako to nije slučaj, kakva je reakcija muslimanskih zemalja?
To zahtijeva malo više konteksta, ali manjkava europska reakcija više ima veze s kineskim diplomatskim maltretiranjem i ekonomskom prisilom, što se mora promijeniti. Moramo povući crtu i reći: “Što je previše, previše je! Ovo se ne smije događati pred mojim očima i u moje ime.” Svijet dopušta da se ovaj genocid nastavi, i dalje traje. Isto tako, Kina sve nas, Europljane i Amerikance, čini sudionicima u ovom zločinu tako što i dalje koristimo proizvode i ključne potrepštine koji su rezultat prisilnoga rada. Dakle, ovo je trenutak kad se europske države trebaju trgnuti, trenutak preispitivanja za donositelje politika kad se treba zapitati činimo li dovoljno za budućnost i što ćemo reći svojoj djeci za pet godina kad situacija izmakne kontroli, kad nas pitaju što smo učinili u toj situaciji. U ovom trenu ne morate činiti ništa za Ujgure ni za narod Hong Konga, koji je mnogo pretrpio kad su Kinezi uništili demokraciju u Hong Kongu. Kao što glasi naslov moje knjige – “No Escape”, nitko ne može pobjeći od ove okrutne stvarnosti. Tu se radi o budućnosti. Kinezi su mi ukrali vrijeme s obitelji, svoju majku nisam vidio od 2004. godine, 19 godina. Mislim da mi nitko ne može reći da se ovo ponašanje može tolerirati. Vrijeme s obitelji koje sam izgubio nikada mi se ne može vratiti. Patnja, muka i bol koje su Kinezi nanijeli brojnim ljudima nikada se ne mogu poništiti. No možemo poduzeti nešto da zaustavimo ovaj genocid kako bi se sljedeći mogao spriječiti. Sudioništvo zbog šutnje muslimanskih zemalja nerazumno je i trebali bismo ga osuditi, a treba im i primjerom pokazati kako se to radi. Dakle, teško je zemljama poput Njemačke i Italije osuđivati druge zato što ne zauzimaju stav dok one plešu oko ove važne teme. Dakle, tu je nedostatak liderstva. I drugi razlog, ove zemlje koje su u kineskom džepu nisu jeffersonske demokracije. I one imaju vlastite probleme pa nisu u položaju kritizirati Kinu dok se služe istim metodama i stilom upravljanja kako bi ugnjetavale vlastiti narod. Tu su i diplomatski te ekonomski razlozi. U diplomatskoj areni nije izvršen pritisak, primjerice u UN-u. Za izvješće Vijeća za ljudska prava UN-a nismo mogli skupiti ni 19 glasova kao zapadne liberalne demokracije. Mi smo skupili 17, oni 19. Čak su uspjeli postići da zemlje poput Indije ostanu suzdržane. Dakle, vrlo učinkovito kupuju šutnju u međunarodnim organizacijama. I naposljetku, čine to kroz inicijativu Jedan pojas, jedan put. Velik broj zemalja globalnoga juga, svijeta u razvoju, u džepu je Kineza, postale su klijentelističke države. Ako pogledate euroazijsku kartu, značajan broj zemalja, uključujući i neke zapadnoeuropske, pridružile su se projektu Jedan pojas, jedan put. To znači da su infrastruktura, luke, bolnice, ceste i komunikacijski sustavi dobili značajnu potporu od Kine. Kina će im onda reći: “Približava se vaš dan naplate, morate početi plaćati, i dalje pomažemo. Zapad vam uništava život, ali mi vam pomažemo da ga obnovite. Dakle, na čijoj ste strani?” Ta poruka i pritisak ne idu nam u korist. Stoga možemo obaviti bolji posao ako budemo vodili primjerom. Ako učinimo ono što možemo i cijena postane viša za loše aktere, drugi će nas slijediti. Moramo biti odvažni, koherentni i iskreni. Donositelji politika diljem svijeta nisu iskreni u vezi s ovim izazovom. Oni znaju, ali pretvaraju se da ne znaju.
Jesu li krajnji ciljevi Rusije i Kine usklađeni? Mislite li da to čine zajedno?
Opisuju ih kao čudne partnere. Radi se o vrlo kompliciranom odnosu. Za početak, imaju zajedničkog neprijatelja – SAD. A i kinesko vodstvo, što vrijedi i za rusko vodstvo pod Putinom, misli da je za njih bolje da Zapad pod vodstvom SAD-a ima što više problema jer to stvara odvraćanje pozornosti, troši resurse, dovodi do podjela u javnosti. Dakle, to je nešto što im ide u prilog. I ne samo to, šteti nam reputaciji kad činimo pogreške poput one s povlačenjem iz Afganistana, kao što se sjećate, u ljeto 2022. godine.
A položaj Irana, koji otvoreno oprema rusku vojsku u Ukrajini… Sada vidimo da malo toga dolazi iz te zemlje, ali ono što vidimo pokazuje nam da se ovi prosvjedi neće zaustaviti.
Da, ljudi su digli glas. Upravo zato iskreno vjerujem da moramo pružiti podršku ljudima koji dižu glas, bez obzira na političku cijenu koju bismo u konačnici mogli platiti. Čak je i predsjednik Obama priznao da je bila pogreška ne podržati prosvjede 2009. godine. Danas bismo možda imali drukčiji Iran. Zbog političkih, diplomatskih i ekonomskih izazova s kojima se suočavaju, države ne dižu glas. Isto vrijedi i za genocid nad Ujgurima. Dakle, imamo problem kao društvo i civilizacija. Ljudska prava, vjerske slobode i građanska prava često tretiramo kao sporedno pitanje u našem diplomatskom radu, što je pogrešan pristup zato što je to naša jača strana, ono što nas razlikuje od ostatka svijeta. Osnažuje nas kada dižemo glas u obranu demokratskih sloboda, ljudskih prava, vjerskih sloboda, slobodnih medija i slobode govora. Kada izbjegavamo isticati loše aktere, autoritarne diktature i figure, to se može shvatiti kao slabost jer ako jasno i koherentno ne progovaramo o tome, druga strana to shvaća kao slabost, suglasnost. Stoga to moramo prestati raditi. Isto tako, šaljemo dvojake poruke disidentskoj zajednici. Ne možemo dopustiti da misle da određene demokracije dižu glas kada im je to politički svrsishodno i da će ih napustiti u suprotnom slučaju. Taj krivi dojam opetovano dajemo disidentskoj zajednici. Pa kad god se nešto takvo dogodi… Iranske žene zaslužuju velike zasluge. Prisustvovao sam ceremoniji proglašenja osobe godine časopisa Time u Washingtonu kada je predsjedniku Zelenskom pripala ta čast. No časopis Time odao je priznanje i iranskim ženama. Takvo isticanje na društvenoj razini i redovito prepoznavanje njihove žrtve apsolutno je neophodno. Većina ljudi, osobito mi koji živimo u liberalnim slobodnim društvima, ne shvaća da je dizanje glasa protiv autoritarnih režima samoubilačka misija, a iranske žene pokazale su tu hrabrost i spremnost da žrtvuju svoje živote, za što im nismo pružili nužnu potporu. Stoga pozivam vaše gledatelje, hrvatsku javnost… A i ovo je ženski pokret, gdje su feministički aktivisti diljem svijeta? Cijeli svijet bi trebao osuđivati što se događa i na ulicama izražavati podršku iranskim ženama.
Moje je posljednje pitanje vezano za nešto što se trenutačno zbiva u Hrvatskoj, a što povlači brojna pitanja i dovodi do rasprava u društvu… Nedavno su organizirane javne molitve pod vodstvom katoličkih svećenika. Nekoliko stotina muškaraca molilo se za to da budu veći autoriteti u obitelji, da stave žene na svoje mjesto, da se žene ponašaju i odijevaju čednije jer to stvara probleme za tradicionalne obitelji i slabi ulogu muškaraca. Stoga je moje pitanje vezano za odnos između molitve za određenu stvar i slobode da to činite i jednakosti određenog dijela društva, u ovom slučaju – žena.
Trebao bih doznati nešto više o ovoj konkretnoj skupini, ali prema onom što ste mi rekli, moja je prva reakcija da su muškarci i žene jednaki i nijedna vjerska skupina ne smije koristiti religiju za uzdizanje svog statusa na temelju rodne pripadnosti. Mislim da to nije ni pošteno tretiranje drugih ljudskih bića. Isto tako, takve obiteljske vrijednosti kojima je u središtu muškarac možemo vidjeti i u drugim vjerskim praksama, što zapravo nanosi štetu toj religiji. Kad god pojedinac ili skupina promiče vlastite interese, to je loš način za promicanje religije. Čvrsto vjerujem u to da ljude treba ostaviti na miru te da politika i osobni stavovi moraju ostati izvan religije, neka religija bude religija, držimo se religijskih tekstova. Isto tako, čvrsto vjerujem u odbacivanje onih pojedinaca koji se pretvaraju da su religiozni kako bi promicali osobne interese ili si pokušali podići društveni status. Mislim da je bolje držati se religijskih tekstova nego slijediti pojedince koji vam nastoje objasniti tu religiju.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
PROČITAJTE JOŠ
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!