Odvjetnik Vlaho Hrdalo kaže da je odluka o diskvalifikaciji nadarene maturantice Laure Mikić, kojoj je poništen državni ispit na maturi iz Hrvatskog jezika jer se na esej potpisala punim imenom i prezimenom, zapravo nezakonita i neustavna. Štoviše, Hrdalo predviđa sudski epilog u korist Mikić, no zaključuje da bi takva odluka mogla biti donesena prekasno.

Naime, Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja (NCVVO) odlučio je Lauri Mikić poništiti cjelokupni ispit jer je Mikić potpisom na esej pokazala “nedopušteno ponašanje učenice”, kako stoji u obrazloženju.

Pojam konačnosti ne postoji već četiri godine

Osim činjenice da pravilnik za ovakav prijestup predviđa poništenje dijela ispita, u ovom slučaju eseja, što bi Mikić bilo dovoljno da prođe Hrvatski jezik, odluka NCVVO donesena je bez prava žalbe ili prigovora. Ne ulazeći u sami spor, je li maturantica pogriješila ili nije, odvjetnik Hrdalo problematizira negiranje prava na pravni lijek..

Pravilnik o polaganju državne mature u članku 25, stavak 6 kaže da ravnatelj Centra donosi odluku o poništenju ispita ili dijela ispita i da je ta odluka konačna. Bez prava žalbe ili prigovora.

“Prvotno treba istaknuti da pravilnik sadrži koncept koji hrvatsko zakonodavstvo više ne poznaje. Naime, ‘konačnost’ je pojam uveden saveznim Zakonom o općem upravnom postupku iz 1956. koji je preuzela i Republika Hrvatska 1991. godine”, kaže za portal Index odvjetnik Hrdalo dodajući da je donošenjem hrvatskog Zakona o općem upravnom postupku iz 2009. koncept konačnosti napušten i nema nikakvu pravnu snagu.

“Uopće se riječ ‘konačnost’ u Zakonu iz 2009. ni ne spominje. Začuđuje stoga da se autori pravilnika iz 2013. referiraju na pojam koji u tom trenutku ne postoji već 4 godine. Pravilnik je stoga u tom dijelu nezakonit, a svakako je neustavan jer je korištenje konačnosti u tom kontekstu usmjereno na uskraćivanje prava na izjavljivanje pravnog lijeka protiv odluke ravnatelja Centra”, ističe Hrdalo.

Ustav jamči pravo žalbe

Odvjetnik Hrdalo naglašava da je ključno da članak 18 Ustava RH jamči “pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stupnja pred sudom ili drugim ovlaštenim tijelom”.

“Ustav doduše kaže da pravo na žalbu može biti isključeno, ali samo iznimno i samo u slučajevima određenim zakonom, a i tad samo ako je pravna zaštita osigurana na neki drugi način. Pravilnik, međutim, nije zakon”, naglašava Hrdalo zaključivši da ako ne postoji zakon koji kaže da protiv odluke ravnatelja Centra žalba nije dopuštena, onda je žalba dopuštena neovisno o tome što kaže pravilnik.

“Ustavni sud odlučivao je u jednom slučaju o isključivanju prava na žalbu protiv odluka prvostupanjskih prekršajnih sudova povodom lakših prekršaja. Ustavni sud je prihvatio ograničavanje prava na žalbu uz pojašnjenje da i tu postoji svojevrsni dvostupanjski postupak jer Ustav ne zahtijeva da oba stupnja budu sudska, ali jedan mora biti”, podsjeća Hrdalo dodajući da je Europski sud još u presudi iz 1981. godine u predmetu LeCompte, Van Leuven i De Meyere protiv Belgije izveo zaključak da odredba članka 6, stavka 1 Konvencije ne traži od država da svaki “spor o civilnim pravima i obvezama” podvrgnu postupku čiji bi se svaki stadij odvijao pred sudbenim tijelima.

Loš propis u kombinaciji s još gorim tumačenjem

“Ako se jedan stadij postupka odvija pred nekim drugim tijelom, zahtjevima te odredbe udovoljeno je ako se naknadni stadij odvija pred sudbenim tijelom u sporu pune jurisdikcije”, pojašnjava Hrdalo dodajući da se može dogoditi da u prvom stupnju odlučuje neko tijelo, a u drugome sud, ali, s iznimkom despotskih režima, ne postoji pravni sustav koji poznaje jednostupanjsko odlučivanje o pravima i obvezama građana i još k tome da nije sud taj koji odlučuje, nego jedna osoba koja je čelnik nekog tijela.

“Vrlo je vjerojatno da će maturantica dobiti spor ako ga pokrene, pitanje je samo hoće li odluku dobiti na vrijeme da joj loš propis u kombinaciji s još gorim tumačenjem tog propisa ne oduzme godinu dana života”, zaključuje Hrdalo u izjavi za Index.