30 godina od Srebrenice: Nikada se više ne smije ponoviti, ali bi moglo

Zick ističe da je komemoracija važan ritual, iako je s vremenom postao i rutina – jer „politika i društvo uvelike funkcioniraju na emocijama, a kada s godinama blijede emocije koje su proizlazile iz strahota rata, nasilja i progona, nestaju i kočnice koje sprječavaju da se ponovno zaigra vatrom mržnje i nacionalizma“.

Majke Srebrenice – najvažnije glasnice „Nikad više“

Majke Srebrenice, koje i ovog dana sjećanja javno dijele svoju bol za ubijenim muževima i sinovima, čine veliku uslugu svijetu podsjećajući ga na opasnosti zaborava. One su, piše Zick, najvažnije ambasadorice poruke „Nikad više“.

Prisjećanje na Srebrenicu izaziva ne samo tugu, nego i zaprepaštenje, pa čak i bijes. „Na snimkama iz Memorijalnog centra, svakom tko ima imalo osjećaja okrene se želudac – kada Ratko Mladić, vojni zapovjednik bosanskih Srba, preplašenim ljudima obećava sigurnost, a potom u drugoj sceni svojim ljudima daje znak za pokolj.“

Na tim snimkama vide se i mirovne snage UN-a kako bespomoćno stoje dok bošnjačke muškarce odvode u smrt – više od 8.000 ljudi. U tekstu se opisuje i fotografija na kojoj Ratko Mladić samouvjereno nazdravlja čašicom rakije s uznemirenim nizozemskim zapovjednikom UN-a Thomasom Karremansom.

„U kolektivno međunarodno sjećanje duboko su usađeni osjećaji srama i krivnje“, piše Zick.

Danas isti izazovi: Ukrajina, Gaza, Sudan…

Na mnogim mjestima svijeta, poput Ukrajine, Gaze, Sudana ili istočnog Konga, međunarodna zajednica danas vodi unutarnju borbu s iskrenom željom da spriječi ratne zločine i zločine protiv čovječnosti.

Ipak, upozorava Zick, čak ni u Bosni i Hercegovini svi rizici nisu nestali. „Iako gotovo nitko među običnim ljudima, bez obzira na vjeru i nacionalnost, ne želi novi rat, primjera raspirivanja opasnih emocija ima napretek.“

Zapadni Balkan je smiren, ali ne i izliječen od otrova

„Zapadni Balkan je smiren, ali nije izliječen od otrova“, piše. „Muralima koji Mladića prikazuju kao heroja, nacionalističkim grafitima u istočnoj Bosni, Srbiji ili na sjeveru Kosova, nije teško ući u trag.“

Bosna i Hercegovina je, slikovito rečeno, „mrtvo, a još živo državno tijelo“. Etničke linije razdvajanja koje su ratni huškači devedesetih pokušali iscrtati postale su administrativne granice, unutar kojih živi sve manje ljudi, jer mladi svoju budućnost traže u inozemstvu, navodi Zick.

„Razočaranje, ogorčenost, strah od ponovnog nacionalističkog ludila – osjećaji su koji danas paraliziraju Bosnu i Hercegovinu, ali i cijelu regiju“, piše.

„Vučić uspavljuje Europu, Dodik raspiruje požar“

Zick kritizira i regionalne političare. U Republici Srpskoj, entitetu BiH, „separatistički predsjednik Milorad Dodik vodi grotesknu igru mačke i miša s pravosuđem i međunarodnom zajednicom“.

S druge strane, „s njim povezani predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, već godinama uspješno uspavljuje predstavnike EU i Njemačke svojim uvjeravanjima da je napustio velikosrpski nacionalizam i da želi Srbiju povesti prema europskim vrijednostima“, navodi Zick.

U Srbiji već više od osam mjeseci, posebno studenti, prosvjeduju protiv Vučićeve vlasti, izloženi represiji režima. Oni očekuju jasniju podršku međunarodne zajednice – prije svega Europske unije – te veći pritisak na Vučića da omogući poštene i transparentne izbore i zaustavi nasilje nad mirnim prosvjednicima.

EU treba odlučnije djelovati

Zick zaključuje da bi sve članice EU-a, a ne samo neke, trebale jasno ograničiti prostor za djelovanje „nacionalističkom piromanu“ poput Dodika, primjerice zabranama ulaska i zamrzavanjem imovine.

Također smatra da Bosna i Hercegovina, 30 godina nakon rata i genocida, konačno zaslužuje moderan ustav koji neće biti temeljen na etničkim podjelama. „Sadašnji ustav samo stvara osnovu za toksične emocije. A kamo takve emocije vode – svijet u ovoj regiji već jednom nije na vrijeme prepoznao“, upozorava Tobias Zick na kraju komentara.