O situaciji u Gorskom Karabahu nakon vojne intervencije Azerbajdžana, za Točku na tjedan govorio je veleposlanik Azerbajdžana u Hrvatskoj Anar Imanov.
Koji su bili temelji i opravdanja za pokretanje vojne operacije u Karabahu?
Zapravo se radilo o lokalnim protuterorističkim mjerama, a ne vojnoj operaciji. Znate, kontekst je sljedeći: oko 20 % teritorija Azerbajdžana bilo je okupirano gotovo 30 godina. Vijeće sigurnosti UN-a usvojilo je četiri rezolucije koje su zahtijevale hitno i bezuvjetno povlačenje armenskih snaga s našeg teritorija. Nažalost, to se gotovo 30 godina nije dogodilo, a zatim je 2020. g. Azerbajdžan proveo protuofenzivne operacije kako bi oslobodio svoje teritorije. Bio je to Drugi rat u Gorskom Karabahu nakon kojeg je potpisana zajednička izjava lidera Azerbajdžana, Armenije i Rusije. Drugi je rat u Gorskom Karabahu time je zapravo završen. Na temelju te izjave ruske su mirovne snage trebale ući u područja Karabaha na kojima žive Armenci te je Armenija morala povući svoje oružane snage s tih teritorija.
To je dogovoreno 2020. godine?
Da, to je dogovoreno 2020. godine. Prilično dugo smo to očekivali, ali to se nikad nije dogodilo. Ondje su zadržali oko 10.000 vojnika, dobro opremljenih vojnika koje je financirala armenska vlada. Zapravo, rotirali su vojnike, imali su teško naoružanje, tenkove itd. Dakle, bila je to omanja vojska od 10.000 vojnika.
Jesu li što radili ili su samo bili stacionirani ondje?
Bili su stacionirani ondje. U mnogo su navrata radili provokacije, pucali su, postavljali mine. Na tom smo području našli oko tri tisuće mina proizvedenih u Armeniji 2021. godine. Dakle, nakon uspostave primirja. Dakle, postavili su te mine u Karabah i stotine naših građana, uključujući mnoge civile, poginule su od eksplozija mina. Usput rečeno, jedan od okidača za posljednje protuterorističke mjere bila je činjenica da su dva naša civila poginula od mine. Kada je policija išla provesti istragu, eksplodirala je još jedna mina te su još četiri policajca poginula, a jedan je ranjen. To se dogodilo na cestama koje je naša strana razminirala i već smo ih neko vrijeme koristili. Dakle, bilo je očito da su armenske oružane snage, njihovi predstavnici ili saboterske skupine postavili te mine na područjima koja su već bila razminirana kako bi nam zadali gubitke, a to je i ono što se dogodilo. Stoga je to bio još jedan okidač za protuterorističke mjere i cilj je bio vrlo jasan: Armenija je morala ispuniti svoje obveze i povući oružane snage s našeg teritorija. Ciljali smo isključivo vojne mete i nipošto civile.
Prije početka ove operacije, odnosno protuterorističkih mjera, kako to nazivate, jesu li u tijeku bili ikakvi pregovori?
Pregovori nakon 2020. godine već neko vrijeme traju, Ali vidimo da armenska strana nije baš zainteresirana da osigura mir u našoj regiji. Samo pregovaraju, iznose nove zamisli i različite interpretacije određenih dokumenata itd., ali činjenica je da tri godine nismo vidjeli ozbiljne rezultate tih pregovora. Mislimo da se više radi o simulaciji pregovora, što je problem.
Kakvi su bili stavovi i reakcije UN-a i SAD-a? Jeste li obavijestili te zemlje ili EU prije pokretanja operacije i kakva je bila uloga Rusije? Jeste li obavijestili njih, odnosno mirovne snage, o akciji koja se trebala provesti?
Lokalne protuterorističke mjere Azerbajdžan je proveo na svom suverenom teritoriju. Ne trebate obavijestiti svoje međunarodne partnere ako se borite protiv terorizma na svom teritoriju, niti trebate dobiti dopuštenje za to. Budući da su ruske mirovne snage bile ondje, obavijestili smo ih prije samog Budući da su ruske mirovne snage bile ondje, obavijestili smo ih prije samog početka provođenja mjera te su bili uključeni u premještanje civila kako bi osigurali da se ne nalaze blizu vojnih meta.
Dakle, niste osjećali potrebu obavijestiti EU o onome što kanite učiniti?
O tome da se borimo protiv terorizma na našem suverenom tlu?
A kakva je bila reakcija? Mislim, vidimo javnu reakciju dužnosnika EU-a. No kako su reagirali prema Azerbajdžanu?
Kao što ste rekli, na vijestima je objavljena izjava. Koliko shvaćam, nisu bili sretni zbog naših protuterorističkih mjera, no izrazili su podršku teritorijalnoj cjelovitosti Azerbajdžana.
Dakle, ne mislite da razmatraju određene posljedice? Vidimo da se sankcije EU-a spominju u Europskom parlamentu.
Nadam se da se to neće dogoditi. Ono što se događa u azerbajdžanskoj regiji Karabah treba staviti u kontekst. Iza nas je 30 godina okupacije naše zemlje, imamo oko milijun izbjeglica. Provedeno je etničko čišćenje, bili su prisiljeni napustiti svoju zemlju i već gotovo 30 godina žive kao interno raseljene osobe i izbjeglice. Sela i gradovi na tom području sasvim su uništeni. Masakr i genocid provedeni su tijekom tog rata i okrutno su ubijene stotine naših sunarodnjaka. Zatim smo oslobodili ta područja, ali napadali smo isključivo armensku vojsku, a ne civile. Ni na koji način nismo utjecali na odluku tih civila o tome žele li otići s tih područja ili ne. Zapravo, čak i tijekom rata armenska je strana bombardirala nekoliko azerbajdžanskih gradova koji se nalaze daleko od ratne zone, no mi nismo uzvratili istom mjerom. Naš je stav bio vrlo jasan: borimo se protiv okupatorske vojske kako bismo je natjerali da ode s našeg područja. Govorimo o osiguravanju suverenosti i teritorijalne cjelovitosti Azerbajdžana. Regija Karabah dio je Azerbajdžana, priznala ju je cijela međunarodna zajednica, spominje se u rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a. Nastojimo se pobrinuti da nikakve vojne snage, formacije, odnosno oružane snage koje nas izazivaju ne ostanu na našem teritoriju. Nakon što su te protuterorističke mjere završene i nakon što su armenske oružane snage i separatističke formacije predale oružje, moglo se vidjeti da se radi o stotinama tenkova i komada teškoga naoružanja. Borimo se protiv vojske, a ne civila i tako dalje.
G. Imanov, shvaćam što želite reći, ali ne možete ignorirati činjenicu da je 100.000 ljudi napustilo svoje domove zbog protuterorističkih mjera.
Šteta što su napustili domove jer smo od samog početka jasno rekli da će Azerbajdžan učiniti sve što je potrebno kako bi reintegrirao naše armenske građane u naše društvo. Azerbajdžan Armence koji žive u Karabahu smatra građanima Azerbajdžana. Njihova prava, slobode i njihovu sigurnost jamče naš ustav, zakoni i uredbe.
Ali oni iz nekog razloga nisu u to vjerovali.
Upravo zato trebamo dijalog i iz tog smo razloga i ponudili dijalog. Nakon Drugog rata u Gorskom Karabahu 2020. godine azerbajdžanska vlada im je nekoliko puta ponudila održavanje sastanaka na kojima bismo razgovarali o reintegraciji, našim ponudama i prijedlozima, ali održan je samo jedan sastanak. Nakon toga su se odbijali sastati, odbijali su razgovarati o reintegraciji. Doista odvojeno gledamo na mirne građane, Armence koji žive na našem tlu, i separatiste, teroriste i separatiste koje je Armenija dovela u Karabah gdje su uspostavili marionetski režim. Smatrali smo da taj režim te građane drži kao taoce. Sada više nema marionetskog režima i otvoreni smo za suradnju s našom armenskom Upravo zato trebamo dijalog i iz tog smo razloga i ponudili dijalog. Nakon Drugog rata u Gorskom Karabahu 2020. godine azerbajdžanska vlada im je nekoliko puta ponudila održavanje sastanaka na kojima bismo razgovarali o reintegraciji, našim ponudama i prijedlozima, ali održan je samo jedan sastanak. Nakon toga su se odbijali sastati, odbijali su razgovarati o reintegraciji. Doista odvojeno gledamo na mirne građane, Armence koji žive na našem tlu, i separatiste, teroriste i separatiste koje je Armenija dovela u Karabah gdje su uspostavili marionetski režim. Smatrali smo da taj režim te građane drži kao taoce. Sada više nema marionetskog režima i otvoreni smo za suradnju s našom armenskom nacionalnom manjinom kako bismo osigurali sve što im je potrebno kako bi sretno živjeli kao i druge nacionalne manjine u Azerbajdžanu. Multinacionalna smo zemlja u kojoj ljudi različitih vjera i nacionalnosti žive u mirnom suživotu. Sigurni smo da će isto vrijediti i za Armence te smo spremni s njima raditi na tome.
Samo da razjasnimo, je li u ovom trenutku moguća ikakva autonomija ili samo jamčite prava manjina?
Naš je stav vrlo jasan… Zapravo, najavili smo svoj plan za reintegraciju, a na temelju tog plana ponudili smo im slobodnu uporabu njihova jezika, njegovanje kulture i tradicije, mogućnost da u školi uče armenski jezik. Isto tako, imat će pravo organizirati općinske izbore. Zapravo, to jest samouprava kakvu imaju druge manjine u Azerbajdžanu. Imamo škole u kojima se provodi nastava na gruzijskom jeziku i škole s nastavom na ruskom za našu rusku i gruzijsku nacionalnu manjinu. Isto se može primijeniti…
A izabrani predstavnici?
Biraju predstavnike na lokalnim izborima i rješavaju lokalna pitanja. To će vrijediti i za njih. Tijekom općinskih izbora biraju svoje predstavnike i prema našem zakonu mogu organizirati samoupravu.
U ovom je trenu to teško zamislivo s obzirom na to da je toliko ljudi otišlo, no očekujete li da će se vratiti?
Znate, ponudili smo im da se vrate. Više smo im puta ponovili da nisu u opasnosti, da se mogu vratiti i, kao što sam spomenuo, da ćemo im jamčiti prava i slobode u skladu s azerbajdžanskim zakonima te da smo spremni surađivati na provedbi procesa reintegracije. No poštujemo i pravo svakog pojedinca da odluči gdje će živjeti. Ako netko ne želi živjeti pod azerbajdžanskom zastavom zato što mrzi Azerbajdžan ili azerbajdžansku zastavu, onda je na njemu odluka o tome gdje želi živjeti. Kao nacionalna manjina koja je tijekom Sovjetskog Saveza živjela unutar granica sovjetskog Azerbajdžana, sada na isti način mogu živjeti unutar granica nezavisnog Azerbajdžana, a mi im nudimo sve mogućnosti za to.
Jeste li spremni dopustiti dolazak međunarodnih mirovnih snaga?
Surađujemo sa svojim međunarodnim partnerima. Nedavno su u našoj zemlji bili predstavnici UN-a i različitih UN-ovih tijela. S UN-ovom rezidentnom koordinatoricom u Azerbajdžanu posjetili su Gorski Karabah…
Vidjela sam izvješće o tome, bilo je vrlo pozitivno za vašu zemlju.
Bilo je pozitivno jer je sve to istina! Navodi kako nema nikakvih naznaka prijetnji Armencima s naše strane. I što je vrlo važno, tijekom naših 24-satnih antiterorističkih mjera nije uništen ni ciljan nijedan objekt civilne infrastrukture. Dakle, nijedna škola ili bolnica. Kao što smo spomenuli, ciljali smo samo naoružane formacije, terorističke formacije.
Više sam mislila na neku vrstu mirovnih snaga koje će osigurati povratak armenske zajednice. Mislite li da bi to bilo nužno ili pak dobra gesta?
U ponuđenom planu reintegracije jasno smo naveli da će sigurnost osigurati azerbajdžanske policijske snage kojima može pristupiti i lokalno stanovništvo. Dakle, lokalni stanovnici mogu osigurati vlastitu sigurnost kao pripadnici policije i mislim da to mogu učiniti na kvalitetan način. Neće trebati da im netko drugi dođe kako bi to učinio. Radi se o našem suverenom tlu, a na našem suverenom tlu jamčimo sigurnost svim građanima pa tako i nacionalnim manjinama i, dakako, armenskoj nacionalnoj manjini.
Moram vas pitati… Međunarodna je zajednica zabrinuta zbog izjava g. Alijeva o azerbajdžanskom polaganju prava na Zapadni Azerbajdžan. Ima li vaša vlada u ovom trenu neke druge planove i je li spremna na druge antiterorističke operacije? Pitam i za planove za Nahičevansku Autonomnu Republiku i koridor Zangezur.
Nahičevanska Autonomna Republika već je dugi niz godina dio Azerbajdžana. Postala je autonomna jer je u vrijeme Sovjetskog Saveza Moskva odlučila Armeniji dati teritorij Zapadnog Zangezura, koji je pripadao Azerbajdžanu. Zato više nije bilo kopnene poveznice između Nahičevana i ostatka Azerbajdžana i zato je proglašen autonomnom republikom. Taj dio koji je Moskva za vrijeme SSSR-a dala Armeniji sada je dio neovisne Armenije. Nekoliko smo puta rekli da Azerbajdžan priznaje teritorijalnu cjelovitost Armenije dok god Armenija priznaje teritorijalnu cjelovitost Azerbajdžana. Koridor Zangezur samo je transportni koridor koji osigurava neprekinutu vezu između Azerbajdžana i Nahičevana. U izjavi potpisanoj 2020. g. nakon Drugog rata u Karabahu jasno je navedeno da će Armenija osigurati neprekinutu vezu između zapadnih regija Azerbajdžana i regije Nahičevan. Taj transportni koridor, ponavljam, na temelju spomenute izjave, bio bi pod zaštitom, recimo to tako, ruskih nadležnih tijela, vjerojatno snaga za zaštitu granice. Tako je dogovoreno. Usput rečeno, dugi niz godina, a čak i danas, armensku državnu granicu s Turskom i Iranom ne štiti armenska, nego ruska vojska. Vjerojatno su se vodili tom logikom, u Armeniji imaju stalnu rusku vojnu bazu. Dakle, tako je dogovoreno. Nažalost, Armenija nije izvršila preuzete obveze. To je potpisano i dogovoreno, a oni govore o polaganju prava na teritorij, suverenosti itd. No to otpočetka nikad nije bilo upitno jer se u zajedničkoj izjavi jasno navodi otvaranje svih gospodarskih…
Dakle, samo tražite otvoreni koridor?
Naravno!
No što se sada tamo zbiva? Je li prekinut?
Ne, nema koridora. Govorimo o suverenom armenskom teritoriju. Na tom suverenom teritoriju moraju izgraditi infrastrukturu. Primjerice, željeznica je još bila dostupna u vrijeme Sovjetskog Saveza, a zatim je uništena. Dogovorili smo se da ćemo izgraditi autocestu i željeznicu do granice s Armenijom, a oni moraju izgraditi svoj dio željeznice i autoceste na armenskoj strani te ćemo zatim biti spojeni s našom regijom Nahičevan, to je sve. To je samo transportna ruta. Nikad nije bilo govora o polaganju prava na nečiji teritorij. No pitanje je bilo kako će osigurati neometani promet na toj ruti. Jer, koliko smo shvatili, neometani promet znači da automobili i vlakovi iz Azerbajdžana mogu preko armenskog teritorija izravno ići u Nahičevan bez zaustavljanja. Oni traže granične i carinske kontrole itd.
No očekujte li da će ondje doći do eskalacije zbog tog pitanja?
Eskalacije zbog čega?
Zbog mogućih djelovanja s vaše strane.
Naš je predsjednik prije nekoliko dana jasno rekao da Azerbajdžan priznaje teritorijalnu cjelovitost Armenije. Napokon želimo da u našoj regiji zavlada mir i s Armenijom želimo surađivati kako bismo finalizirali sve što smo dogovorili. Samo želim spomenuti sljedeće: nakon Drugog rata u Gorskom Karabahu, usprkos razaranju i patnji koju smo pretrpjeli, Azerbajdžan je ponudio potpisivanje mirovnog sporazuma na temelju uzajamnog priznavanja teritorijalne cjelovitosti, upravo one teritorijalne Naš je predsjednik prije nekoliko dana jasno rekao da Azerbajdžan priznaje teritorijalnu cjelovitost Armenije. Napokon želimo da u našoj regiji zavlada mir i s Armenijom želimo surađivati kako bismo finalizirali sve što smo dogovorili. Samo želim spomenuti sljedeće: nakon Drugog rata u Gorskom Karabahu, usprkos razaranju i patnji koju smo pretrpjeli, Azerbajdžan je ponudio potpisivanje mirovnog sporazuma na temelju uzajamnog priznavanja teritorijalne cjelovitosti, upravo one teritorijalne cjelovitosti o kojoj me pitate. Želimo ići dalje i finalizirati delimitaciju granice, što, dakako, moramo učiniti da sklopimo mirovni sporazum.
Obje strane moraju obaviti mnogo posla. Zato i pitam očekujete li eskalaciju nakon ove situacije i prepreke na tom putu. No želim zaključiti razgovor jer nam nije ostalo puno vremena. Osjećate li odgovornost za ono što se dogodilo u Karabahu u smislu egzodusa armenskog naroda i njegove izbjegličke sudbine?
Osjećam odgovornost Armenije za ono što se sada dogodilo. Osjećam i odgovornost separatista, onih koji su vodili taj separatistički entitet koji je Armenija uspostavila na našem suverenom teritoriju. Nadamo se da će se naši građani armenskog podrijetla moći vratiti. Nudimo im reintegraciju i razinu kvalitete života u regiji Karabah veću nego što su je prije imali. Jamčimo im sva prava koja uživaju nacionalne manjine propisane našim, ali i međunarodnim zakonom. Dakle, ako se žele vratili, bilo bi nam drago i rado bismo surađivali s njima.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!