Zašto je živa u Sisku toliko opasna? Razara tijelo, a na posebnom udaru su trudnice

Neslužbene informacije o izmjerenim koncentracijama žive koje navodno i do tisuću puta premašuju zakonski dopuštene granice zvuče zastrašujuće, prenosi Dnevnik.hr. No kako bi se razumjelo zašto je pojava žive na gradilištu razlog za momentalno zatvaranje terena i policijski očevid, potrebno je vratiti se nekoliko desetljeća unatrag – u vrijeme kada se u Sisku nalazila jedna od najvećih tvornica pesticida u ovom dijelu Europe.

Što je proizvodila Radonja?

Prije nego što je postala Herbos, tvornica osnovana 1946. nosila je ime Radonja. Tijekom pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, Radonja se razvila u vodećeg proizvođača agrokemikalija u regiji. Proizvodili su stotine tona kemijskih sredstava za poljoprivredu, a među njima su bila i dva iznimno toksična preparata: Radosan i Radocid.

Radosan je bio nadaleko poznat fungicid za takozvano "suho zaprašivanje" sjemena pšenice i drugih žitarica kako bi ih se zaštitilo od biljnih bolesti. Glavna aktivna tvar u njemu bila je metoksietil-živa – izrazito opasan organoživin spoj.

Sličnu je namjenu imao i Radocid, kombinirani preparat za zaštitu usjeva. Osim njih Radonja je od 1973. imala golemi pogon za sintezu atrazina i simazina, teških herbicida koji su desetljećima poslije zabranjeni u Europskoj uniji jer dokazano zagađuju podzemne vode i djeluju kao hormonski disruptori.

Upotreba žive u poljoprivredi u Europi je zabranjena upravo zato što se živa u prirodi nikada ne razgrađuje. Ona samo mijenja oblik i kruži ekosustavom.

Zašto je živa pod zemljom najopasnija?

Odgovor leži u dva procesa - kemijskoj transformaciji pod zemljom i mehaničkom iskopu.

Kada se ambalaža s ostacima fungicida ili tehnološki otpad zakopaju u vlažnu zemlju i glinu (kakve ima napretek u bivšim grabama ciglana), tlo ostaje bez kisika. U takvim uvjetima tlo ne "miruje". Autohtone bakterije koje žive u mulju i glini pretvaraju anorgansku živu u metil-živu.

Metil-živa je jedan od najjačih organskih neurotoksina poznatih znanosti. Prema podacima Američkog geološkog zavoda (USGS), za razliku od obične žive, metil-živa je topiva u mastima, munjevito ulazi u hranidbeni lanac (kroz alge, vodene organizme i ribe) te se u organizmima nakuplja – procesom biomagnifikacije njezina koncentracija u grabežljivcima može biti i milijun puta veća nego u vodi. S obzirom na to da se gradilište nalazi tik uz Ciglarsku baru i aluvijalni tok Save, procjeđivanje u podzemne vode predstavlja prvorazredni ekološki rizik.

Drugi problem nastaje onog trenutka kada bageri zarežu zemlju. Izlaganjem zraku spojevi žive mogu se reducirati u elementarnu živu koja isparava već na sobnoj temperaturi (iznad 15 °C).

Živine pare nemaju ni miris ni boju. Prilikom udisanja, čak 80 posto para kroz plućne mjehuriće ulazi izravno u krvotok, zbog čega su građevinski radnici koji su kopali tlo bez posebne zaštitne opreme prvi bili izloženi izravnoj opasnosti.

Kako napada ljudsko tijelo?

Metil-živa ima sposobnost nesmetanog prolaska kroz krvno-moždanu barijeru i potom razara tijelo. U mozgu napada neurone, što dovodi do neuroloških ispada, tremora, gubitka koordinacije, problema s vidom i sluhom, a u težim slučajevima do trajnih oštećenja mozga.

Posebno je opasna za trudnice jer slobodno prolazi kroz posteljicu u fetus. Mozak u razvoju višestruko je osjetljiviji na živu nego mozak odrasle osobe, što može izazvati teške razvojne i motoričke poremećaje, objašnjava WHO.

Živa se veže na bjelančevine i blokira ključne enzime, osobito one koji reguliraju hormone štitnjače. Upravo su problemi sa štitnjačom i endokrinim sustavom jedna od najčešćih zdravstvenih tegoba na koje se godinama žale stanovnici industrijskih zona u Sisku.

Netopljivi spojevi žive filtriraju se kroz bubrege, gdje se talože i mogu izazvati akutno ili kronično zatajenje bubrega.

Što zakon kaže o koncentracijama?

Prema hrvatskim propisima i europskim standardima za zaštitu tla, maksimalno dopuštena koncentracija (MDK) žive u tlu iznosi između 1,0 i 1,5 miligrama po kilogramu suhe tvari (ovisno o namjeni i tipu zemljišta).

Ako su preliminarne analize na gradilištu doista pokazale vrijednosti stotinama ili tisuću puta veće od dopuštenih, kako neslužbeno tvrde upućeni izvori, riječ je o koncentracijama koje se u struci tretiraju kao opasni industrijski otpad visoke kategorije.

Takav materijal ne smije se jednostavno premiještati, zatrpavati niti odlagati na standardna odlagališta, već zahtijeva specijalnu remedijaciju terena: hermetičko pakiranje, odvoz u postrojenja za zbrinjavanje opasnog otpada (kakvih u Hrvatskoj gotovo da i nema, pa se otpad najčešće izvozi u specijalizirane spalionice u inozemstvu) te dugotrajni monitoring podzemnih voda.

Upravo zato reakcija institucija na gradilištu Jodnog lječilišta nije bila rutinska. Angažman kriminalističke policije i inspekcije zaštite okoliša jasno govori da se više ne radi samo o zaustavljenom građevinskom projektu vrijednom 15 milijuna eura nego i o potencijalnom kaznenom djelu ugrožavanja okoliša čije posljedice Siščani osjećaju desetljećima.