Mađarski poučak

Svi koji su ovih dana govorili u javnosti o izborima koje je dobio donedavni član Fidesza i svojedobni Orbánov fan Péter Magyar sa svojom mladom strankom TISZA, spomenuli su da te pobjede ne bi bilo, barem ne tako premoćne, bez ogromnog odaziva birača.

Osamdesetpostotna izlaznost naprosto daje silan legitimitet Magyarovoj pobjedi i budućoj vladi, ali - što nije nevažno u daljnjem postizbornom slijedu događaja - i Orbánu i Fideszu daje, nazovimo to tako, legitimitet izbornog poraza. Taj postotak izlaznosti, naime, ne ostavlja mjesta gubitničkim sumnjama niti relativiziranju vlastitog poraza.

S druge strane, Fidesz je dobio nemalih, za gubitnika također ogromnih 2,1 milijun glasova, a tomu što nisu bili pretočeni u više od pedesetak dobivenih mandata razlog leži u izbornom inženjeringu kakvog je projektirao sam Fidesz da bi iz elektorskog minimuma izvukao maksimum mandata. Pa iako sada biva jasno da im je poraz u srazu s Magyarom i TISZA-om bio neminovan, Viktor Orbán i njegova stranka pali su, takoreći, pokošeni vlastitim oružjem.

Sitna, a silna gesta

No na prvom mjestu presudila im je rekordno visoka izlaznost i opća mobilizacija građana spremnih da to koliko im je dozlogrdila Orbánova demokratura i korumpirana vlast Fidesza ne iskažu apatijom i apstinencijom, nego kružnim potezom olovkom po glasačkom listiću iza paravana, tim tihim, ali ubojitim oruđem demokracije.

U demokraciji svi mogu konzumirati tu jedinstvenu građansku moć koju imaju u rukama, a fizički ne teži više od desetak grama kemijske olovke. Potrebno je samo izaći na biralište, što je naizgled sitna, a u stvari silna gesta.

No visoka izlaznost u današnje vrijeme i u zemljama bez obveze glasovanja obično je eksces, iznimka od niskopostotnog pravila. U Mađarskoj je više od 70 posto građana izašlo na birališta jedino još 2002. godine, kada su Orbán i Fidesz prvi puta izgubili. U Hrvatskoj je najveća izlaznost još uvijek ona iz 1990. godine, s prvih višestranačkih izbora, kada je glasovalo 84,5 posto građana. Godine 2000. kada je prvi put pao HDZ, izlaznost je bila 74,5 posto i otada se neprestano smanjivala došavši do najnižih 46,9 posto na izborima 2020. godine koji su, doduše, bili održani usred ljeta i u vrijeme pandemije covida. Tek na prošlima, 2024. godine, izlaznost je porasla do 62 posto. Brojkom rečeno - milijun i 300 tisuća birača ostalo je doma.

Kako opstati na nevelikoj izlaznosti

Visoka izlaznost jednom u deset ili dvadeset godina u zemljama poput Hrvatske ili Mađarske znak je potpune dotrajalosti postojeće vlasti i gubitka njene uvjerljivosti. Demokratski režimi, demokrature mekše ili tvrđe, opstaju na nevelikoj izlaznosti. Njima treba samo kalibriran izborni sustav i disciplinirana (stranačka) vojska glasača, a ostatak biračkog tijela, ako ga nema tko probuditi, ostaje prepušten cjelonedjeljnoj apstinentskoj snohvatici.

A svaka izabrana vlast trebala bi biti zahvalna na što većem odazivu birača, najmanje osamdesetpostotnome. Gubitnici izbora također - i oni koji nakon glasanja idu u oporbene klupe i oni koji ostaju izvan parlamenta jer u tom slučaju barem znaju da nisu tako završili jer su nečime bili zakinuti. Mađari su prošle nedjelje pokazali kako to ide. Njihov primjer valja shvatiti kao poučak.

'Najezda' birača

Orbánova demokratura održavala se na relativno visokoj izbornoj apstinenciji i pažljivo podešenom izbornom modelu s precizno skrojenim izbornim jedinicama. Takav je sustav funkcionirao dok je 30 do 40 posto birača ostajalo kod kuće. No čim je većina ugasila televizore i otvorila hladnjake - da parafraziram ovotjednu često citiranu, a šire primjenjivu doskočicu o mađarskim izborima - promjena je bila neminovna.

Gerimandering funkcionira na kontroliranoj izlaznosti, a propagandne strategije vladajućih usmjerene na obeshrabrivanje birača naprosto se slome pred 'najezdom' birača. S druge strane ostaje bezvoljno kaučarenje kod kuće sažeto u refren "uzmem kokice i gledam iz fotelje".

Pritom nemajmo iluzija jer ni svaki izbor, koliko god masovan bio, ne znači da je dobar. Ali to se ne zna unaprijed i zato su izbori svake četiri godine, što je dovoljno vremena da se biračko tijelo suoči sa svojim odlukama. Ako se ne zavali dublje u fotelju.