Nakon višemjesečne napetosti i niza traumatičnih trenutaka sa različitim uzrocima, srpsko-bošnjački odnosi ušli su - najviše zahvaljujući premijeru Srbije, Aleksandru Vučiću - u novu, obućarsku fazu.

Postolar Aca je u Mostaru, na sastanku takozvanih regionalnih lidera, iznio revolucionaran prijedlog za dugotrajno razumijevanje dvije nacije: „Bošnjaci u srpske cipele, Srbi u bošnjačke cipele ne bi li se bolje razumjeli i zajednički gledati u budućnost… 

Srbi i Bošnjaci izvjesno imaju zajedničku budućnost tamo gdje su vijekovima živjeli“. Bakir Izetbegović, prema izvještajima sa Međunarodnog sajma privrede na kojem su se sreli, nije imao ništa protiv. Na fotografijama nastalim u Hercegovini, vidljivo je da njih dva imaju vrlo sličan ukus kada je obuća u pitanju.

Kako se prvi ministar Srbije izrazio, tako je narod, očekivano, kenuo sa sveopćom šegom i šalom. Al’ šta da se radi: narod k’o narod, tačnije narodi k’o narodi, Srbi i Bošnjaci su vazda imali problem u usklađivanju brzine i koordinaciji jezika i pameti.

Uozbiljimo se, ipak, vrijeme je majku mu, zamijenimo tene, cipele, kroksice, japanke, papuče, sandale i gojzerice, pa pogledajmo oko sebe. Šta bi, dakle, Bošnjaci u srpskoj obući, ti, nazovimo ih, Bošnjakosrbi ili Srbobošnjaci, vidjeli iz jedne, sasvim drugačije pozicije? U najkraćem, svašta. U nešto širem, dosta toga nimalo lijepog:

– vidjeli bi, da, Republiku Srpsku, u čijem istočnom dijelu živi manje, zantno manje ljudi nego što ima Bošnjaka u Sarajevu

– vidjeli bi Posavinu, opustošenu i zapuštenu, na čije postojanje podsjećaju elementarne nepogode, poput onih biblijskih poplava od prije nekog vremena

-vidjeli bi Istočnu Hercegovinu u kojoj znake života daje Trebinje, najčešće kada narod iz Dubrovnika, od domaćeg svijeta do stranih vlasnika vikendica, dođe kupiti ulje, brašno, šećer, kafu i maslac po nižim cijenama nego u Hrvatskoj

-vidjeli bi da u Mostaru ima toliko Srba da ni sami sebe ne mogu ozbiljno shvatiti

-vidjeli bi kako je sve para što još ima u RS-u oko Banja Luke i, naročito, Laktaša

-vidjeli bi da tamo odakle su Vučići porijeklom, u Srednjoj Bosni, danas manje ljudi živi, nego što je prije rata radilo

-vidjeli bi dobrostojeće Banjalučane kako vikendom idu u Hrvatsku, u Zagreb, u kojem ne vide ništa osim ogromnih shopping centara na rubu grada, gdje kupuju kao da su iz gladi izašli, od potkošulja do bundi, od čarapa do kapa i ratkapa

-vidjeli bi, ako su pri parama pa mogu preko granice po majice, kako su se i koliko veličanstveno Srbi zajebali u Hrvatskoj: istina, Tuđman im je ukinuo status konstitutivnog naroda u toj zemlji, ali su zahvaljujući politici psihijatra Jovana Raškovića, milicionera Mile Martića i, naravno i prije svih, Slobodana Miloševića, u čijoj je Vladi jednom bio i Aleksandar Vučić, sa jedanaest spali na pet posto od ukupnog stanovništva

-vidjeli bi ti Bošnjakosrbi, Srbobošnjaci, oni uglavnom, kako ih, ma koliko se upirali da nisu ni Bosanci, ni bosanski Srbi, već Srbi iz Bosne, u Beogradu, kao iz inata, smatraju baš Bosancima

-vidjeli bi, iz istog tog Beograda, dobro ne baš iz njega, ali nema veze, kako je od južne srpske pokrajine Kosovo ostalo ništa, pa je sada tamo neovisna država u kojoj i predstavnici srpske zajednice za predsjednika biraju jednog od najomraženijih Albanaca među svim ostalim Srbima ovoga svijeta: Hašima Tačija

-vidjeli bi, kada su već u Beogradu, kako ti Beograđani kada kažu Sarajevo, ne misle na Pale, Sokolac, Romaniju, ma čak ni na dijelove Dobrinje, ako uoće misle na Dobrinju, već na Baščaršiju, Marijindvor, Grbavicu, Socijalno, SFF, MESS…

-vidjeli bi, također, u povratku, Sarajevo u kojem je nekada srpska zajednica bila i velika i važna i imala uglednike, kao grad u kojem iste te srpske zajednice ima u jedva vidljivim tragovima

-vidjeli bi, na kraju, ali bi se pravili da ne vide, masovne grobnice napunjene nesrpskim kostima.

A šta bi, pak, Srbi u bošnjačkoj obući, ti, nazovimo ih, Srbobošnjaci ili Bošnjakosrbi, vidjeli iz jedne, sasvim drugačije pozicije? U najkraćem, svašta. U nešto širem, dosta toga nimalo lijepog:

-vidjeli bi, kao da im se sada pred očima dešava, Aliju Izetbegovića koji im poručuje da mirno spavaju, jer rata neće biti i da je za njega, taj rat, potrebno dvoje, da bi se probudili sa Republikom Srpskom pod prozorima i sa manje živih Bošnjaka u njoj, nego ih ima u Cazinskoj Krajini

-vidjeli bi, dok prazne staru policu i spremaju se nacijepati je, sačuvanu kopiju glasačkog listića iz 1991., dijeljenog na mitinzima SDA, sa kojeg su samo trebali prepisati za koga će glasati: među ostalima i za Biljanu Plavšić i Nikolu Koljevića iz SDS-a

-vidjeli bi, umjesto fabričkih dimnjaka i tvorničkih hala, ledine, planine starog gvođža ili, eto, kulu Fahrudina Radončića

-vidjeli bi i saobraćajnu rasterećenost kao i općeniti nedostatak ljudi u gradićima koji su nekada imali i škole i domove zdravlja i proizvodne pogone i domove kulture i ženske odbojkaške klubove i folklorna društva…i nisu ni minute rata bili pod okupacijom

-vidjeli bi na dojučerašnjim javnim prostorima ograde i nove vlasnike iz arapskih zemalja kako nadgledaju izgradnju naselja u kojima će domaći svijet moći mesti, servirati čajeve nepoznatih okusa i odvoziti smeće

-vidjeli bi, umjesto džamija na kakve su im oči naučile, industrijsko-vjerske objekte izgrađene saudijskim i katarskim milionima

-vidjeli bi i da ih u Srednjoj Bosni danas manje živi, nego je nekada išlo na posao svakog radnog dana

-vidjeli bi i da, parafrazirajmo jednu repliku iz filma „Dobro uštimani mrtvaci“, ne vide skoro kompletnu tuzlansku industrijsku zonu, Agrokomerc, UPI, Alhos, Hidrogradnju, Feroelektro, Bratstvo…

-vidjeli bi, zatim, samo bi se pravili da ne vide, kako je i koliko disfunkcionalna jedina država u kojoj su politički narod

-vidjeli bi i da tamo gdje su nacionalna manjina, u Crnoj Gori i Srbiji, dakle u Sandžaku, samo nemaju, kako reče jedan Sandžaklija, dva Allaha, ali je zato sve drugo uduplano

-vidjeli bi, pa bi krenuli glavu, razbijenu ploču postavljenu u spomen žrtvama Mušana Topalovića Cace.

Sve u svemu, uopće nije blesava ta ideja Aleksandra Vučića o zamjeni cipela.

Mogli bi, ako upali, Bošnjaci u srpskoj i Srbi u bošnjačkoj obući negdje u budućnosti zajedno i krenuti. Recimo u pravcu koji vodi do prijekog suda na kojem ni Vučić, ni Izetbegović, ni njima mnogi bliski, ne bi bili tužitelji, sudije, porota i publika, već bi im se sudilo zbog onoga što se iz tuđih tena, cipela, kroksica, japanki, papuča, sandala i gojzerica vidi.

Kao što se vidi i iz vlastitih, razgaženih, starih i usmrdjelih, samo što se u, valjda, udobnije praviti slijep.