Oglas

dan sjećanja 2026.

Nažalost, od Siniše Glavaševića nismo ništa naučili

author
Igor Flak
18. stu. 2026. 09:01
igor flak o vukovaru
N1 / OpenAI/ChatGPT

Svijeća je gorjela te jeseni 1991., molitva koju bi mama upućivala nebu svake večeri u isti sat, tamo negdje nakon što bi Siniša Glavašević završio potresno javljanje iz Vukovara, i uvijek isto pitanje - je li Ivica živ?

Oglas

A siječanjske subote 1992. probudili smo se još za mraka. Bili smo sretni, ponosni, nervozni s bezbroj upitnika iznad glave. Trošni Renault 4 je upalio iz prve, gutao je Sesvete, Žerjavinec, Donju Zelinu, Breznički Hum, Paku, Novi Marof. Kako smo se približavali baroknom gradu tako smo osjećali zahvalnost. Dvadesetak dana ranije iz Stajčeva je pušten naš Ivica, moj bratić, redovni član PU Varaždin.

Naš heroj s Trpinjske ceste sjedio je u roditeljskom stanu za kuhinjskim stolom. Bradu, koju nije brijao od kolovoza 1991. ostavio je još neko vrijeme. Teta je stavila sarmu u tanjure, a uz aperitiv čekali smo prvu rečenicu. Sve je naoko bilo opet onako, po naški. Ali i sve je bilo opet potpuno drugačije.

"Znam da ste bili uz mamu, tatu i brata, da ste bili i uz mene, ali ja vam nikada, ali baš nikada neću ispričati niti jednu jedinu riječ o Borovom Naselju, Vukovaru i Stajčevu. Nema te riječi s kojim bih mogao opisati sve to. A i ne želim da me doživljavate kao nekog heroja. U toj tragediji smo svi mi mali, sitni i vjerujte mi nebitini", jedino je što je tada rekao Ivica.

I pomislio sam, kroz vrijeme će se sve slegnuti, kada se malo opusti ispričat će svoj ratni put. I kako su godine prolazile i odvajale nas, viđali smo se samo na sprovodima, on je ostao dosljedan i uvijek ponavljao.

"Naši stari nam odlaze, ali nam klinci rastu. I kako vrijeme prolazi tužan sam što nismo uredili ovu državu, što smo zatvorili sve tvornice, nemamo poljoprivredu, glavne zvijezde su političari, USKOK i DORH rade u tri smjene, narod sve teže živi, nema osmijeha, samo grč i strah što nas čeka", govorio bi bez prekida, kao da iz opreza ne želi dozvoliti neko potpitanje koje bi nas vratilo u iskušenje kršenja obećanog one siječanjske subote 1992. kada se vratio iz zarobljeništva.

Priču iz prve ruke, eto, nikada nisam čuo. Prijateljujući kasnije s jednom Vukovarkom dobio sam samo pogled tinejdžerice koja je morala spašavati živu glavu, juriti prema Zagrebu ostavivši iza sebe oca koji kao i mnogi ponosni očevi tada nisu napuštali svoja ognjišta. Iz njenog pogleda postojali smo MI i ONI, tada, da je mogla, nosila bi ovu Penavinu zastavu na vrhu Kolone sjećanja.

I premda većinu toga nikada nisu izrekli iz njihovih pogleda sam duboko razumio da Vukovar nitko nema pravo svojatati. Nije to nikad na pamet palo niti mom bratiću s Trpinjske ceste, ali svatko je tu jesen 1991. proživio na svoj način. Za mene će uspomena na te dane biti vezana uz Sinišu Glavaševića. Možda i zbog toga što smo izabrali isti životni poziv, ali još više zbog načina na koji je on živio, radio i u što je vjerovao. Nije bio ratnik s puškom, bio je glasnogovornik dobra, bio je zaštitnik tisućama u podrumima, koji su grozničavo strahovali, ali vjerovali da će uspjeti, da će izdržati, ali i hrabrim ratnicima po gradu koji je na kraju izgledao kao poligon ljudskog bezumlja. Svaka od zainteresiranih strana je tada imala svoj način informiranja o zbivanjima u gradu na Vuki i Dunavu. Glavašević je to radio - iz srca, svjestan da bi njegova riječ, njegova poruka možda mogla nekome pomoći. I dugo, jako dugo je vjerovao da ga čuju oni koji ga trebaju čuti. Zašto je to radio osim iz profesionalnih pobuda, znao sam se pitati slušajući njegove eseje o tome kako iz dana u dan nestaje ljudskost.

Ponajprije jer je to njegov Grad, tu je pronašao ljubav svog života, tu je dobio sina, koji je bio premali da bi ga on uspio odgojiti, ali je Bojan, uvjeren sam da bi to i sam Siniša posvjedočio, ispao baš onakav kakvog bi on želio imati.

U svakom je javljanju bio vrlo dobro pripremljen, baratao je činjenicama, ali se nije sklanjao emocijama. Meni je posebno ostao upamćen po onim porukama koje su svakodnevno odaslane iz mračnih, vlažnih, prašnjavih i izranjavanih podruma prema Banskim dvorima. Taj vapaj za pomoć učovjeku najvažniji je dio Sinišine ostavštine. Bio je to glas koji je probijao na tisuće i tisuće granata, ali i glas koji se nažalost nije dobro čuo. Tada smo se pitali kako je moguće da vojna pomoć ne dolazi. Kako je dan bio sve kraći, mračniji i hladniji, tako se činilo i da vojni vrh ima sve manje opcija, sve manje načina kako da se Grad spasi. I u godinama koje su slijedile ostalo je to krucijalno pitanje. Je li netko odlučio da se Vukovar žrtvuje, je li moguće da se ostave civili, djeca, preostali izgladnjeli i izmučeni borci u Gradu sravnjenim sa zemljom?

A onda je došao antologijski trenutak čiste ljudskosti. Nešto što je mogao samo hrabar, ali prije svega pravedan čovjek. Bila je to optužnica Siniše Glavaševića: "Optužnica kojom optužujem Sabor Republike Hrvatske za sudjelovanje Hrvata u najvećem zločinu u povijesti nad hrvatskim narodom, za sudjelovanje u zločinu nad 15.000 Hrvata iz Vukovara. Optužujem vas gospodo, što ste dopustili da gladuju dok ste vi bili siti, zato što je vama bilo toplo, a njima hladno. Dok ste vi gasili žeđ pićem po vlastitom izboru u željenim količinama, njih ste osudili na jušnu žlicu vode. Osuđujem vas, gospodo, za smrt Vukovara. Osuđujem vas, gospodo, za svu bol trenutka kada ja Vukovar shvatio da između vas, Hrvatskog sabora, hrvatske Vlade, predsjednika Republike Hrvatske i četnika nema nikakve razlike. Osuđujem vas, gospodo, za svu sramotu koju ste nanijeli hrvatskom narodu pokapajući ga. Hrvatski narod nije vas za ovo ovlastio i zato vas optužujem za IZDAJU. Također garantiramo da ćete u budućnosti ući i ostati u povijesti kao izdajnici i zločinci i da ćete do kraja svog života lijegati i ustajati sa sjećanjem na Vukovar."

Trideset i pet godina je svaki 18. studenoga dan u kojem nam stoji knedla u grlu, dan u kojem smo ranjeni, dan u kojem smo posramljeni. Ali ne zato što tog dana obilježava pad Grada, već zbog toga što tog dana, ali iznova iz godine u godinu pokazujemo kako smo kao narod - razjedinjeni. I treba nas biti sram, zbog svih onih koji su ta tri mjeseca živjeli jedan za drugog, više nego brat za brata. Nije bilo bitno tko je tko, bilo je bitno samo da si čovjek. Da voliš i braniš svoje.

Dan sjećanja, koji je u međuvremenu postao i državni praznik, je trenutak kada u Vukovaru trebaju biti samo oni koji su nekim čudom ipak preživjeli, svi oni koji su tamo stavili svoj život ispred bilo čijeg interesa, samo oni kojima i ta cijela tragedija pripada jer su je bili prisiljeni živjeti. Samo oni imaju pravo tog 18. studenoga biti pored hladnog Dunava, u svojim mislima s onima kojih nema, ali i onima koji su ostali, zbog koji uostalom žive. A, vi svi ostali, koji želite doći podno Vodotornja, imate preostala 364 dana da dođete u Vukovar. I da se poklonite životu, a ne smrti!

Dan Carlin, autor podcasta Hardcore History, u knjizi "Kraj je uvijek blizu" postavlja zanimljivo pitanje: Razmišljate li kad da će moderna civilizacija propasti i da će se naši gradovi pretvoriti u ruševine?

Ne pitam se, jer mnogima se to u nekom od ratova već dogodilo, već sad sa zebnjom iščekujem kad će se to opet dogoditi, a priželjkujem da to neću morati gledati. Ako ću već biti primoran, pronaći ću način da u tom trenu sve to odmah napustim. Jer, ne bih pomagao podnijeti da se borim u ime nekoga i nečeg u što ne vjerujem. A, ja nažalost u zapadnu civilizaciju ne vjerujem odavno. Ne vjerujem niti u elitu, koja je izdala kroz povijest svoj narod kad god je za to bila prigoda. I posebno mi je žao svih vukovarskih boraca. Neću ih zvati braniteljima, jer nakon Vukovara je Hrvatska dobila tri puta više branitelja koji su pušku vidjeli samo na TV ekranu. Divim se tim vukovarskim borcima jer su otišli na prvu crtu protiv svke logike i svih izgleda, ispravno vjerujući kako će svojim tijelima braniti i graditi pravedno društvo, vrijedno njih. Nažalost, to se nikad nije dogodilo.

Teme

Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?

Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare

Pratite nas na društvenim mrežama