sestre iz ratne bolnice
U Vukovaru su liječile i neprijateljske vojnike, a danas ih užasavaju snimke iz Jankomira: "Ovako nas nisu ni u logoru"

U najtežim danima Domovinskog rata spašavale su živote, ne pitajući tko je koje nacionalnosti ni na kojoj se strani borio. Medicinske sestre Vesna Balažević i Zorica Gregurić iz zagrebačke Klaićeve bolnice kao dragovoljke su otišle u Vukovar, gdje su pomagale ranjenicima u gotovo nemogućim uvjetima. Ljerka Pavković, predsjednica Hrvatske udruge medicinskih sestara i tehničara i drugih radnika u zdravstvu Domovinskog rata, rat je provela pomažući ranjenicima u Pakracu. U razgovoru s reporterkom N1 Katarinom Plantak prisjetile su se ratnih dana, straha, zajedništva i stradanja djece, ali i komentirale uznemirujuće snimke iz zagrebačke Klinike za psihijatriju Sveti Ivan.
„Mi smo bili utjeha, riječ nade. Kad su branitelji vidjeli nas, znali su da su sigurni”
Ljerka Pavković, predsjednica Hrvatske udruge medicinskih sestara i tehničara i drugih radnika u zdravstvu Domovinskog rata te predsjednica palijativnog tima LIPA, i sama je kao medicinska sestra sudjelovala u Domovinskom ratu.
Ove godine medicinski djelatnici predvode vukovarsku Kolonu sjećanja, što za nju ima posebno značenje.
„Medicinski i zdravstveni radnici stvarno su dali veliki obol. Brinuli su o svim ranjenicima i civilima, o svima kojima je pomoć bila potrebna. O zdravstvenom osoblju ne priča se onoliko koliko bi trebalo”, istaknula je Pavković.
Prisjetila se koliko je medicinsko osoblje značilo braniteljima na prvim crtama obrane.
„Mi smo bili utjeha, riječ nade. Kad su branitelji vidjeli nas, znali su da su sigurni. Nije bilo rijetko da bi nas, kada bi počeo napad, branitelji čuvali i govorili nam da se ne mičemo. Mi smo njima bili ta sigurnost. Znali su da ćemo im pružiti pomoć kada netko bude ranjen”, ispričala je.
Za razliku od svojih kolegica koje su bile u Vukovaru, Pavković je rat provela u Pakracu, još jednom gradu teško razorenom tijekom Domovinskog rata.
Trideset i pet godina poslije najviše pamti zajedništvo koje je, kaže, tada povezivalo ljude.
„Danas se najviše sjećam tog zajedništva, uvažavanja, ljubavi i pomaganja jednih drugima. Nažalost, danas kao da se ta čovječnost gubi”, rekla je.
„Hrvatska je puna žena heroina Domovinskog rata koje su još uvijek nevidljive”
Pavković se prisjetila i razgovora s kolegicom Marom Županović, koja joj je još 2018. godine govorila o gubitku čovječnosti u društvu.
„Rekla mi je: 'Ljerka, ta čovječnost kao da se gubi.' To mi je toliko ostalo u sjećanju”, ispričala je.
Smatra da hrvatska javnost još uvijek nije dovoljno upoznata s doprinosom žena koje su tijekom rata pomagale ranjenicima, spašavale živote i radile u iznimno teškim uvjetima.
„Hrvatska je puna žena, heroina Domovinskog rata, koje su još uvijek nevidljive. Nadam se da će biti prepoznate”, poručila je.
Govoreći o čovječnosti, naglasila je da je upravo rat pokazao koliko su međusobna solidarnost i pomaganje važni.
„Mi ćemo širiti čovječnost i dalje, prepoznavati sve one oko nas koji je šire. Jer u Domovinskom ratu to se jako dobro naučilo”, rekla je Pavković.
„Još uvijek ne mogu vjerovati da se to dogodilo”
Na pitanje kako kao medicinska sestra doživljava snimke postupanja prema pacijentu iz zagrebačke Klinike za psihijatriju Sveti Ivan, Pavković je priznala da joj ih je iznimno teško gledati.
„Kao medicinskoj sestri teško mi je to gledati i moram priznati da svi čekamo izvješća sa svih razina, bolnice, institucija i komora, da bismo to mogli komentirati. Jednostavno, nevjerojatno je da se to dogodilo. Ja još uvijek ne mogu vjerovati, ali moramo vjerovati snimkama”, rekla je.
Naglasila je da rad u psihijatrijskim ustanovama zahtijeva posebnu edukaciju, razumijevanje bolesti i sposobnost primjerenog postupanja prema pacijentima u kriznim situacijama.
„Raditi u psihijatrijskim bolnicama jako je teško i treba proći jako puno edukacije”, istaknula je.
Smatra da ovaj slučaj mora biti ozbiljno upozorenje zdravstvenom sustavu i poticaj za dodatnu edukaciju zdravstvenih djelatnika.
Iz Klaićeve otišle u ratni Vukovar: „Znali smo da ulazimo tamo odakle ćemo teško izaći”
Medicinske sestre Vesna Balažević i Zorica Gregurić zajedno su pohađale srednju medicinsku školu, a prije rata radile su u zagrebačkoj Klaićevoj bolnici.
Tijekom Domovinskog rata priključile su se mobilnom kirurško-anesteziološkom timu i otišle pomagati ranjenicima u Vukovar.
Prisjećajući se odluke o odlasku, objasnile su da su se dobrovoljno prijavile jer su smatrale da je njihova dužnost pomoći ljudima kojima je pomoć bila najpotrebnija.
„Vesna i ja zajedno smo išle u srednju školu, poznajemo se od školskih klupa. Odgajane smo tako da pomažemo drugima, da budemo u službi drugih. Kada je naša domovina bila ugrožena, bilo nam je sasvim normalno da damo od sebe ono što možemo”, ispričala je Gregurić.
Iako su bile svjesne opasnosti, nisu odustale od odlaska.
„Naravno da je bilo straha. Svakog normalnog čovjeka bilo je strah. Ali kada jasno odlučite koja vam je zadaća, onda se bojite tek nakon što je izvršite”, prisjetile su se.
U Vukovaru su boravile i tijekom ljetnih mjeseci, kada je situacija još bila znatno mirnija. No, njihov sljedeći dolazak bio je potpuno drugačiji.
„Kada smo drugi put došli u Vukovar, apsolutno se sve promijenilo. Nismo mogli ući kroz kukuruzni put jer je bio zatvoren. Vratili smo se u Đakovo i ponovno pokušali”, prisjetile su se.
Uspjele su ući u grad, ali već tada bile su svjesne ozbiljnosti situacije.
„Kad smo ušle u Vukovar, obje smo shvatile da ulazimo tamo odakle ćemo teško izaći. Ali došle smo s nakanom pomoći ljudima i uz Božju pomoć to smo i napravile.”
„Najteže je bilo prihvatiti da netko namjerno ubija djecu”
Tijekom rada u vukovarskoj bolnici medicinske sestre susretale su se s najtežim ozljedama, uključujući teško ranjenu djecu. Iako su u zagrebačkoj Klaićevoj bolnici već imale iskustva s teškim dječjim ozljedama i opeklinama, ratne strahote bile su nešto sasvim drugo. Posebno im se u sjećanje urezao dolazak teško stradalog dojenčeta, događaj koji i danas opisuju kao jedan od najtraumatičnijih iz ratnih dana.
„Mi dolazimo iz dječje bolnice. Bili smo referentni centar za tadašnju Jugoslaviju, susretali smo se s malformacijama, opeklinama i strašnim ozljedama kojima su djeca bila izložena. Međutim, stravičnost Vukovara bila je ta da su djecu namjerno ubijali”, ispričale su.
„To je bilo teško prihvatiti. I danas, kada se toga sjetimo, vrate nam se iste emocije. Ni danas ne možemo shvatiti da u čovjeku postoji takvo zvjerstvo da ubija djecu.”
„Nismo gledale je li netko Hrvat ili neprijateljski vojnik. Svi su bili pacijenti”
Unatoč ratnim strahotama, ističu da među ranjenicima nisu pravile nikakvu razliku.
Medicinsku pomoć pružale su svima kojima je bila potrebna, bez obzira na nacionalnost, dob, spol ili vojnu pripadnost.
„Mi nismo gledale je li netko odrastao, dijete, žena, muškarac, ove nacionalnosti ili one nacionalnosti, hrvatski vojnik ili neprijateljski vojnik. Svi su bili pacijenti. Svima je pružena pomoć”, prisjetile su se.
U bolnici su, kažu, liječeni i ranjeni pripadnici JNA te srpskih paravojnih postrojbi.
„Mi smo u bolnici imali posebnu sobu u kojoj su bili ranjeni pripadnici JNA i četnici, odnosno pripadnici paravojnih formacija. Svima je pružena pomoć”, naglasile su.
Upravo takav odnos prema ranjenicima smatraju jednim od najvažnijih primjera medicinske etike i čovječnosti koju su zdravstveni djelatnici nastojali sačuvati tijekom rata.
„Još je neprihvatljivije što na snimci vidimo ljude koji se smiju”
Reporterka N1 Katarina Plantak upitala ih je i kako, nakon svega što su proživjele u ratnom Vukovaru, doživljavaju snimke iz Klinike za psihijatriju Sveti Ivan.
Njihova reakcija bila je izrazito oštra.
„Ovo je strašno. Nevjerojatno je”, poručila je jedna od medicinskih sestara.
Posebno ju je pogodilo ponašanje zdravstvenog osoblja prikazano na snimci.
„Način na koji su se odnosili prema pacijentu je neprihvatljiv. A još je neprihvatljivije što tamo vidimo ljude koji se smiju. Još je neprihvatljivije kada vidimo da jedan muškarac baca čovjeku jastuk na lice i da ga guši, da ga koljenom pritišće.”
"Ovako nas nisu ni u logoru"
Prisjetila se i reakcije prijatelja koji je prošao ratni logor te koji je, nakon što je vidio snimku, postupanje prema pacijentu usporedio sa svojim iskustvom zatočeništva.
„Moj prijatelj iz logora napisao je status na Facebooku i rekao: 'Ovako nas nisu ni u logoru'”, ispričala je.
Smatra da takvo postupanje zaslužuje nedvosmislenu osudu.
„Da se čovjeka zlostavlja na takav način, to je neprihvatljivo. Zaslužuje svaku osudu i ogradu od toga da se zdravstveni radnici uopće mogu tako ponašati”, poručila je.
„Radila sam na zatvorenom odjelu psihijatrije. Nikada nisam vidjela da netko povisi glas na pacijenta”
Medicinska sestra Zorica prisjetila se i vlastitog školovanja u srednjoj medicinskoj školi u Vrapču, gdje je praksu odrađivala na forenzičkom psihijatrijskom odjelu.
Riječ je o zatvorenom odjelu na kojem se liječe i procjenjuju osobe s ozbiljnim psihičkim smetnjama, uključujući osobe povezane s teškim kaznenim djelima.
„Moja prva praksa bila je na forenzici. U Vrapču je to zatvoreni odjel. Vi ujutro u osam sati uđete, iza vas se zaključavaju vrata i do četiri sata, kada izlazite, tamo ste”, prisjetila se.
Unatoč specifičnosti takvog odjela i težini stanja pojedinih pacijenata, tvrdi da nikada nije svjedočila postupanju kakvo je prikazano na snimkama iz Jankomira.
„Ja nikada nisam vidjela da je netko povisio glas na pacijenta. To su bili pacijenti. Nikome od nas nije palo na pamet da ih zlostavljamo, da se prema njima neprimjereno ponašamo ili da ih gledamo s prijezirom.”
Istaknula je da su zdravstveni djelatnici bili upoznati s teškim kaznenim djelima koja su neki pacijenti počinili, ali to nije utjecalo na njihov odnos prema njima.
„Razgovarala sam s pacijentima koji su mi pričali što su učinili. Ali nikome nije palo na pamet da ih zbog toga drukčije tretira ili da ih gleda s prijezirom”, ispričala je.
Upravo zato, kaže, još teže prihvaća ono što je vidjela na snimci iz Jankomira.
„Iz svoje perspektive zdravstvenog djelatnika gledam ovaj događaj i zato mi je teško. Zato ne mogu prihvatiti da se tako nešto dogodilo. Imali smo praksu i na psihijatrijama, uključujući forenzički odjel, i nikada nisam doživjela da se netko tako ponaša prema pacijentu.”
„Čovječnost se učila u ratu, a danas je moramo sačuvati”
Za medicinske sestre koje su tijekom Domovinskog rata pomagale ranjenima i bolesnima, čovječnost nije samo riječ koja se spominje tijekom obilježavanja godišnjice pada Vukovara. Ona je, poručuju, temelj zdravstvenog poziva i nešto što se mora pokazivati svakodnevno, osobito prema najranjivijima. Ratna iskustva ostavila su im duboke ožiljke, ali i uvjerenje da svaki čovjek zaslužuje pomoć i dostojanstveno postupanje, bez obzira na to tko je i odakle dolazi.
Trideset i pet godina kasnije, dok medicinski djelatnici predvode Kolonu sjećanja, njihove riječi ponovno otvaraju pitanje koliko je društvo sačuvalo vrijednosti za koje su se, u najtežim ratnim uvjetima, borili.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare