Znanost konačno objasnila što vaša mačka želi kada mijauče

To mijaukanje, zavijanje i glasno dozivanje možda nisu samo način na koji vaša mačka izražava nezadovoljstvo svijetom, nego i njezin svjestan pokušaj da privuče vašu pozornost kako biste riješili problem koji je muči.

Ne brinite se ako to dosad niste primijetili. Ljudi su, naime, poznati po tome da prilično loše razumiju što im njihovi mačji prijatelji pokušavaju poručiti. No novo istraživanje pokazalo je da ste možda upravo vi službeno zaduženi za rješavanje svih problema u životu svoje mačke, piše Science Alert.

Stručnjaci za ponašanje životinja sa Sveučilišta u São Paulu u Brazilu suočili su 38 kućnih mačaka s problemom i promatrali što se događa kada su njihovi vlasnici prisutni, odnosno kada nisu u blizini da ga riješe. Pokazalo se da su mačke bile četiri puta glasnije kada su njihovi omiljeni sluge bili u blizini.

„Ovi rezultati u skladu su s pretpostavkom da mijaukanje ima komunikacijsku ulogu u interakcijama između mačaka i ljudi”, napisali su istraživači u radu objavljenom u znanstvenom časopisu Animal Behaviour.

Mačke raspolažu raznolikim i često vrlo suptilnim načinima komunikacije, ali čini se da je jedan od njih posebno razvijen za ophođenje s njihovim znatno manje suptilnim ljudskim slugama – mijaukanje.

Već desetljećima znamo da mačke često, a ponekad i vrlo glasno, mijauču u prisutnosti ljudi, dok to razmjerno rijetko čine u društvu drugih mačaka.

Osim toga, podivljale mačke mijauču znatno rjeđe od kućnih ljubimaca, što upućuje na to da je takvo ponašanje na neki način povezano s blizinom ljudi. Znanstvenici već dugo sumnjaju da mijaukanje ima veze s pokušajima mačaka da navedu ljude da nešto učine. Čini se da čak koriste različite vrste mijaukanja kada traže hranu, maženje ili otvaranje zatvorenih vrata.

No postoji razlika između zavijanja iz čiste frustracije i dozivanja vlastitog batlera kako bi napokon riješio problem. Upravo tu na scenu stupaju Naila Fukimoto sa Sveučilišta u São Paulu i njezini kolege, naoružani mačjim poslasticama.

Istraživači su uključili 38 kućnih mačaka čiji su vlasnici naveli da njihove ljubimice često mijauču kada je riječ o hrani. Svaka je mačka zatim suočena s problemom od životne važnosti koji nije mogla riješiti sama: omiljenom poslasticom zatvorenom u maloj plastičnoj kutiji s rupicama.

Mačka je mogla namirisati poslasticu. Znala je da se nalazi unutra. Ali nije mogla doći do nje vlastitim snagama. Trebalo joj je nešto što joj je mogao pružiti samo čovjek: palčevi koji se mogu postaviti nasuprot ostalim prstima.

Istraživači su zatim tijekom jedne minute promatrali ponašanje mačaka u dvjema različitim situacijama: kada je čovjek bio prisutan i obraćao pozornost na njih te kada u prostoriji nije bilo nikoga. Ako je u blizini bio čovjek kojemu su se mogle požaliti, mačke su postajale itekako glasne.

Istraživači su zabilježili ukupno 86 mijauka kada je čovjek bio prisutan, u usporedbi sa samo 20 mijauka kada su mačke bile same. Statistička analiza pokazala je da je vjerojatnost mijaukanja bila više od 16 puta veća kada se u prostoriji nalazio čovjek.

I doista, činilo se da su mačke glasno izražavale nezadovoljstvo svojim problemom. Istraživači su također bilježili što su mačke radile dok su mijaukale.

Često su svoje prodorne poglede usmjeravale prema čovjeku, ponekad naizmjenično gledajući svojeg potencijalnog spasitelja i kutiju s poslasticom. Sve je to prilično nalikovalo molbi da netko napokon poduzme nešto u vezi s trenutačnom, potpuno neprihvatljivom situacijom.

Osim toga, kada čovjek nije bio prisutan, mačke su više vremena provodile mirno stojeći i gledajući prema vratima. To upućuje na zaključak da mačke nisu samo glasno negodovale zbog nepravednog stanja svijeta, nego su prilagođavale svoje ponašanje ovisno o tome tko im je bio na raspolaganju da riješi problem.

To ne znači nužno da su mačke svjesno razumjele kako njihovi vlasnici mogu riješiti problem niti da je svaki mijauk bio namjeran zahtjev. Ipak, rezultati sugeriraju da je mijaukanje više od pukog nehotičnog izražavanja mačjih osjećaja.

„Činjenica da je većina mijaukanja zabilježenih u našem istraživanju bila usmjerena prema primatelju pokazuje da se mačke nisu jednostavno glasale u prostoru, nego su se obraćale određenoj publici, što je u skladu s komunikacijskim signalima usmjerenima prema konkretnom primatelju”, napisali su istraživači.

Ipak, postoje određena ograničenja istraživanja. Uzorak je bio razmjerno malen, a istraživači su namjerno odabrali mačke za koje se već znalo da su glasne kada je riječ o hrani.

Stoga se rezultati možda ne mogu jednako primijeniti na mačke koje radije dostojanstveno i u tišini podnose nepravde koje im život nanosi.