Od kitova do slonova: Tuguju li i divlje životinje?

Morski biolog Olaf Meynecke sa Sveučilišta Griffith je, zajedno s Andrewom Mulvilleom, stručnjakom za spašavanje kitova analizirao ponašanje ženke grbavog kita čije je mladunče uginulo. Zajedno su analizirali svoja opažanje te su o njima napisali studiju. Meynecke je rekao da se radi o prvome detaljno dokumentiranom slučaju takvog ponašanja kod ove životinjske vrste.

More je uz poznatu australsku obalu Gold Coast bilo iznimno mirno jednoga zimskog jutra. Nedaleko od grebena Palm Beach plivalo je dvoje grbavih kitova, no jedan se neprestano vraćao na isto mjesto na morskom dnu. Mlada ženka opetovano je zaranjala, dodirujući pritom mladunče glavom i prsnom perajom. U jednom trenutku prišla mu je vrlo blizu, pri čemu se činilo da pokušava uspostaviti kontakt očima i provjeriti pokazuje li ikakve znakove života. Pokraj mladunčeta je ostala gotovo dva sata, dok je nedaleko od nje plivao drugi odrasli kit. Na snimci se čulo i njihovo glasanje. 

"Za mene su njezino nastojanje da dođe u fizički kontakt s mladuncem i pokušaj uspostavljanja kontakta očima s uginulim mladuncem bili iznenađenje, baš kao i samo trajanje takvog ponašanja, a radilo se o satima, vjerojatno i danima", rekao je Meynecke.

On i Mulville su u svojim opažanjima napisali da ženka nije pokušala iznijeti mrtvo mladunče na površinu. Treba napomenuti da majke na taj način pomažu svojim novorođenim mladuncima pri prvome udahu.

"Imamo dvije teorije", kaže Meynecke. "Moguće je da majka nije mogla iznijeti mladunče na površinu, no to se čini malo vjerojatnim jer kod nje nismo uočili nikakav pokušaj da to učini. Druga je teorija da je možda bila svjesna toga da mladunče više nije živo."

Putovanje tuge - proces žalovanja 

Ovakvo ponašanje ženke grbavog kita podsjeća na ono već uočeno i kod drugih sisavaca, pri čemu su kitovi ubojice (orke) jedan od najupečatljivijih primjera.

Godine 2018. ženka orke po imenu Tahlequah nosila je svoje mrtvo mladunče na njušci i čelu punih 17 dana uz obalu Sjeverne Amerike, prešavši pritom više od 1500 kilometara. Iznova i iznova podizala je tijelo iz vode kada bi se činilo da će potonuti. 

Znanstvenici su tada govorili o "putovanju tuge", njezinu procesu žalovanja. Primijećeno je da i kitovi piloti, ali i dupini nose svoje mrtve mladunce tijekom dugih razdoblja. No dokazi o sličnom ponašanju među grbavim kitovima znatno su rjeđi.

"Na temelju osobnog iskustva prilično sam siguran da i druge vrste, osobito sisavci percipiraju gubitak pripadnika svoje vrste, što rezultira ponašanjem koje se može opisati kao tuga ili depresija", pojasnio je Meynecke.

Rekao je da su njihovi osjećaji vjerojatno drukčiji od ljudskih, no posljedice su često slične, a to je, primjerice, odbijanje hrane.

Čimpanza Flint uginuo od slomljenog srca 

Posebno je dramatična priča o mladome čimpanzi Flintu. Kada je uginula njegova majka Flo u Nacionalnom parku Gombe u Tanzaniji, Flint, njezin tada osmogodišnji sin počeo se sve više osamljivati.

Svjetski poznata primatologinja Jane Goodall promatrala je kako Flint opetovano prilazi svojoj mrtvoj majci. Zatim je prestao jesti, a nekoliko tjedana kasnije i sam je uginuo. Goodall je kasnije rekla da je Flint umro od slomljenog srca. Istodobno se čini da se i majkama čimpanzama teško rastati od svojih mrtvih mladunaca. Neke nose njihova tijela danima, ponekad čak tjednima ili mjesecima.

A što je s kućnim ljubimcima? U istraživanju provedenom u Australiji i na Novom Zelandu, koje je obuhvatilo 159 pasa i 152 mačke, vlasnici su, među ostalim, primijetili promjene u prehrambenim navikama nakon gubitka drugog ljubimca.

Kada su posrijedi psi 35 posto ih je nakon gubitka jelo manju količinu hrane, 31 posto ih je jelo sporije. Promjene su uočene i kod mačaka. Mnoge među njima češće su i glasnije mijaukale. Obje su vrste posjećivale omiljena mjesta svojega uginulog partnera.

Slonovi "pokapaju' uginule iz svojega krda

Slonovi se okupljaju oko lešina, dodiruju ih, njuše i čuvaju te se opetovano vraćaju mrtvima. Zamijećeno je i da pokušavaju podignuti životinje koje umiru ili odnijeti na drugo mjesto uginule mladunce.

Ponekad prekrivaju uginule pripadnike krda zemljom ili biljem. No nitko sa sigurnošću ne zna odgovara li to uistinu ljudskome poimanju pokopa.

Upečatljiv slučaj zabilježen je 2013. godine u Keniji. Kad je 55-godišnja slonica Victoria uginula njezina obitelj nije napustila matrijarha krda. Victorijina desetogodišnja kći Noor dugo je ostala uz nju, a njezin trinaestogodišnji sin Malasso gurao je majku kljovama, vjerojatno je nastojeći osoviti na noge. 

Tjednima kasnije, istraživačica Shifra Goldenberg svjedočila je prizoru koji ju je još više iznenadio - i slonovi iz ostalih obitelji i dalje su posjećivali ostatke slonice Victorije.

Što potiče takvo ponašanje? Znanost zasad nema jasan odgovor. Možda to i nije oproštaj u onome smislu kako ga poimaju ljudi. No ako tuga podrazumijeva nemogućnost da se jednostavno pusti suputnik, partner, član obitelji...., koji je uginuo, tada mnoge životinje mogu doći iznenađujuće blizu onoga što ljudi nazivaju žalovanjem.