Prošlog ponedjeljka, nakon uspješnog lansiranja, raketa Vulcan Centaur odvojila se od letjelice Peregrine koja je trebala sletjeti na Mjesec. Astrobotic Technology, tvrtka koja je razvila lander Peregrine, objavila je manje od 24 sata nakon uspješnog lansiranja da odustaje od misije slijetanja na Mjesec. Tvrtka je izjavila da je došlo do kritičnog gubitka goriva zbog curenja na zrakoplovu.
Nakon uspješnog lansiranja i odvajanja od rakete, Peregrine se nije mogao postaviti u položaj okrenut prema Suncu, vjerojatno zbog problema s propulzijskim sustavom. Zbog toga nije uspio napuniti baterije. Bila je to prva američka misija koja je sletjela na Mjesec od 1972. godine, odnosno od doba misija Apollo.
Dakle, prošlo je više od pola stoljeća otkako je NASA poslala astronaute na Mjesec i vratila ih kući žive i zdrave. No, postavlja se pitanje: Treba li slijetanje na mjesečevu površinu danas, nakon toliko iskustva i tehnološkog razvoja, biti jednostavniji postupak?
Više neuspjelih misija
Peregrine nije prvi takav kvar. Iako su Kina i Indija uspjele poslati svemirske letjelice na naš prirodni satelit, ruska Luna 25 srušila se na površinu prošle godine, gotovo 60 godina nakon što je sovjetska Luna 9 meko sletjela na Mjesec. Landeri privatnih kompanija imaju stopostotnu stopu kvarova na Mjesecu – izraelski lander Beresheet srušio se 2019., a prošle godine japanski.
Jedan od glavnih izazova, kaže Jan Wörner, bivši glavni direktor Europske svemirske agencije (ESA), jest težina.
“Uvijek postoji veći rizik od neuspjeha ako ste lagani. A morate biti lagani ili nema lansiranja. Ne možete imati veliku marginu sigurnosti”, rekao je.
Osim toga, gotovo svaka letjelica je prototip. Osim u rijetkim slučajevima, kao što su komunikacijski sateliti Galileo. Svemirske letjelice izrađuju se po narudžbi, odnosno ne proizvode se masovno s istim provjerenim sustavima i dizajnom. I onda, kada takve letjelice naiđu na problem u svemiru, nitko im ne može pomoći.
“Ako imate problem s autom, možete ga odvesti na popravak, ali u svemiru to ne postoji. Svemir je druga dimenzija”, objašnjava Wörner, a prenosi The Guardian.
Zašto je Mjesec čak i sada teško dostupna destinacija?
Sam Mjesec donosi svoje izazove. Imamo gravitaciju, ali nemamo atmosferu. Za razliku od Marsa, gdje svemirske letjelice mogu doletjeti do odredišta i usporiti spuštanje padobranima, slijetanje na Mjesec u potpunosti ovisi o motorima. Ako imate jedan motor, kao što je obično slučaj s manjim sondama, on mora biti upravljiv jer ne postoji drugi način da se kontrolira spuštanje.
Da stvar bude kompliciranija, motor mora imati prigušivač koji može smanjiti ili povećati potisak.
“Obično ih zapalite i oni imaju stabilan potisak. Promjena potiska povećava složenost postupka”, rekao je Nico Dettmann, voditelj ESA-ine lunarne istraživačke grupe.
No, s obzirom na to da smo prvi put uspješno sletjeli na Mjesec 60-ih godina prošlog stoljeća, malo je teško razumjeti zašto je Mjesec još uvijek teško dostupna destinacija. Odgovor bi mogao ležati u povijesti ulaganja u lunarne misije.
Naime, nedugo nakon programa Apollo vlade više nisu bile zainteresirane za tako opsežna ulaganja u svemirski program pa se na neki način “odustalo” od kompliciranih misija.
Tvrdo i meko slijetanje na Mjesec
Kada je kineska svemirska letjelica Chang’e 3 2013. godine sletjela na Mjesec, bilo je to prvo meko slijetanje na naš prirodni satelit od sovjetske Lune 24 1976. godine. Meko slijetanje na Mjesec, ili bilo koje drugo nebesko tijelo, podrazumijeva kontrolirano spuštanje letjelice na površinu bez značajnih oštećenja letjelice i/ili njenih instrumenata.
Tvrdo slijetanje odnosi se na spuštanje na tlo, tijekom kojeg dolazi do značajnih oštećenja zrakoplova i u kojem često dolazi do gubitka kontakta. Ovakav način slijetanja može biti namjeran, odnosno planiran, ali može biti i neuspješan pokušaj mekog slijetanja.
“Desetljećima zapravo nismo razvijali lendere, a to je prilično specijalizirana tehnologija”, kaže Dettmann.
Zbog toga je testiranje zrakoplova ključna faza. Međutim, nije ih lako testirati kao rakete. Možemo provjeriti rade li snaga i pogon, navigacija, komunikacije, instrumenti i njihova otpornost na intenzivne vibracije tijekom lansiranja, ali ne postoji dobar način za simulaciju slijetanja na Mjesec.
“U usporedbi s erom Apolla, ove se misije rade za bagatelu”
Tijekom svemirske utrke NASA je na Apollo potrošila vrtoglavih 25 milijardi dolara. Unatoč tome, doživio je niz neuspjeha prije nego što je meko sletio na Mjesec. Iako svemirska agencija sada ima 70 godina skupljenog iskustva i znanja u izgradnji svemirskih sondi, NASA pokušava smanjiti troškove i potaknuti američku svemirsku industriju sklapanjem ugovora s privatnim tvrtkama.
“Sve su te tvrtke relativno nove. “U usporedbi s erom Apolla, ove misije obavljaju za novčiće”, rekao je inženjer Joshua Rasera s Imperial Collegea u Londonu.
“Međutim, strategija bi se trebala isplatiti jer tvrtke uče iz svojih neuspjeha. Takav sustav je ipak jeftiniji gledajući ukupan broj misija, čak i ako se prvih nekoliko sruši.”
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare