OŠTRA OSUDA
Potresna poruka liječnika nakon snimki iz Jankomira: "Ovo je ljaga na sve nas psihijatre”

Dok se Vukovar prisjeća stradanja i humanosti medicinskog osoblja tijekom Domovinskog rata, potresne snimke iz zagrebačke Klinike za psihijatriju Sveti Ivan otvorile su pitanje čovječnosti u današnjem zdravstvenom sustavu. Psihijatar Veljko Đorđević, autor knjige „Smrt čovječnosti – Vukovarska Ovčara 1991.”, u razgovoru s reporterkom N1 Katarinom Plantak upozorio je da su snimke posebno pogodile bivše logoraše, od kojih su ga neki kontaktirali uplakani i uplašeni, strahujući od ponovnog proživljavanja ratnih trauma.
Govoreći o svojoj knjizi, Đorđević je istaknuo da ga je na pisanje potaknulo ono što se u Vukovaru događalo nakon prestanka borbi, kada su, kako kaže, počinjeni zločini čija bestijalnost podsjeća na najteža stradanja nakon Drugog svjetskog rata.
„Ono što je bilo nakon prestanka pucnjave, kada je i posljednji metak utihnuo, govori zapravo o bestijalnosti, o zločinu kakav nije opisan nakon Drugog svjetskog rata. Bio je to moj motiv da napravim knjigu 'Smrt čovječnosti – Vukovarska Ovčara 1991.'”, rekao je Đorđević.
Dok je pisao knjigu, paralelno je i slikao, što je naposljetku rezultiralo izložbom 41 platna u Vukovaru.
„Uvijek čovjek priča neku svoju osobnu priču dok piše, ma što govorio da je to fikcija. Ja sam crtao, crtao, crtao i onda su mi kolege i prijatelji s raznih akademija rekli da napravim i izložbu. Izložio sam 41 platno ovdje u Vukovaru, a sada dobivam pozive iz cijelog svijeta”, ispričao je.
Dodaje kako postoji interes da se izložba predstavi međunarodnoj publici te da se knjiga prevede na engleski jezik.
„Vukovarska bolnica treba postati učionica čovječnosti”
Prisjetio se i nedavnog susreta s kolegom iz Indije, voditeljem pedijatrije u Velikoj Britaniji, s kojim je posjetio vukovarski Vodotoranj. Tamo mu je govorio o povijesti Vukovara, geografskom položaju Hrvatske i stradanjima tijekom Domovinskog rata.
Zahvaljujući objavama na društvenim mrežama, tvrdi, njihova je priča doprla do višemilijunske publike.
„Nekoliko milijuna ljudi diljem svijeta vidjelo je Vukovar. Prisjetili su se ili smo ih mi podsjetili što se ovdje događalo i dobili smo pozive da gostujemo diljem svijeta”, kazao je.
Njegova je želja da ratna iskustva hrvatskih zdravstvenih djelatnika postanu temelj obrazovanja budućih generacija.
„Moja je ideja da i Vukovarska bolnica i pakračka psihijatrija, koja je obnovljena i postala dom za branitelje, postanu učionice čovječnosti, putokaz humanosti. Da se vidi zapravo što je to humanost, što je to medicinska etika i u najtežim ratnim uvjetima. Bitno je biti i ostati čovjek”, poručio je Đorđević.
Posebno se osvrnuo i na simboliku Kolone sjećanja, koju osobno radije naziva Kolonom života.
„Ja se na kraju ove knjige pitam rađa li se dobar čovjek ili to tijekom života postaje, na osnovi onoga što proživi. U Koloni sjećanja, ja je volim zvati Kolonom života, zapravo sam shvatio da se dobar čovjek može i postati”, rekao je.
Najteže mu je bilo pisati o stradanju medicinskih djelatnika
Govoreći o svjedočanstvima koja su ga najviše pogodila tijekom pisanja knjige, Đorđević je posebno izdvojio sudbine medicinskog osoblja vukovarske bolnice.
„Najteže mi je bilo pisati o medicinskim djelatnicima, odnosno o medicinskoj sestri koja je tijekom Domovinskog rata izgubila supruga, kojoj je dijete stradalo na Ovčari i koja je preživjela. Trebalo se nakon toga suočiti sa životom, kako, na koji način, s kojim traumama i kako ih rješavati”, ispričao je.
Takva su iskustva, kaže, ostala zabilježena u svjedočanstvima njegovih kolega, a on ih je nastojao pretočiti u knjigu.
„Meni je bila čast da to mogu pretočiti u štivo. Što će se događati s ovim štivom, ja ne mogu garantirati, ali da će zainteresirati mnoge diljem svijeta, u to sam siguran”, istaknuo je.
„Nažalost, barbarstvo nekad pobijedi i u onima koji se trebaju baviti najhumanijim poslom”
Psihijatar Veljko Đorđević komentirao je i situaciju u zagrebačkoj Klinici za psihijatriju Sveti Ivan, nakon što su u javnosti objavljene uznemirujuće snimke postupanja prema pacijentu.
Na pitanje reporterke N1 Katarine Plantak kako komentira takve prizore, osobito u kontekstu humanosti koju su zdravstveni djelatnici pokazivali tijekom rata, Đorđević nije skrivao zgroženost.
„Ne mogu to dobronamjerno komentirati”, rekao je.
Podsjetio je na povijesni razvoj psihijatrije i francuskog liječnika Philippea Pinela, jednog od začetnika humanijeg postupanja prema osobama s duševnim smetnjama.
„Zašto je Pinel oslobodio psihijatrijske bolesnike okova, maknuo ih od kriminalaca? Od tada idemo humanim, civilizacijskim hodom. Nažalost, barbarogeni nekad pobijede i u onima koji se trebaju baviti najhumanijim poslom”, kazao je.
Naglasio je da bavljenje psihijatrijom podrazumijeva mnogo više od medicinskog znanja.
„Biti psihijatar, kao prvo, znači osjećati empatiju, voljeti taj poziv i nikad ne dozvoliti da se barbarogeni, da se destrukcija, da se agresivnost bilo koje vrste pojavi u nama. Jer ljudi su nama povjerili ono što je najvrednije, bilo svojom voljom ili prisilno”, upozorio je.
Posebno je naglasio važnost razumijevanja stanja pacijenata koji zbog bolesti mogu pokazivati različite oblike ponašanja.
„Naš pacijent može biti i agresivan, i depresivan, i ljut, i raspamećen, može halucinirati, može mu se svašta priviđati. Mi ga moramo razumjeti i stvoriti odnos povjerenja, odnos u kojem neće liječiti samo tehnika, neće liječiti samo medikament, nego upravo taj odnos i komunikacija u koju će bolesnik imati povjerenja”, rekao je.
Potom je iznio jednu od najoštrijih ocjena događaja u Jankomiru: „Ovo je ljaga na sve nas psihijatre. Da se to više nigdje i nikada ne ponovi.”
„Pazite da ga ne povrijedite”, vikao je liječnik nakon što ga je pacijent udario pisaćim strojem
Na pitanje o mogućim propustima i navodima o zataškavanju događaja u Klinici, Đorđević nije želio donositi zaključke o okolnostima koje nisu razjašnjene, ali je postavio pitanje zašto se nije reagiralo odmah.
Kako bi objasnio što za njega znači humano postupanje u psihijatriji, prisjetio se događaja iz vlastite liječničke prakse.
„Ja sam doživio da je kolega pokraj mene bio pogođen velikom pisaćom mašinom od osobe koja je bila raspamećena. Tada su oni koji su s nama radili brzo oborili tog pacijenta koji je bacio pisaću mašinu”, ispričao je.
No, ono što mu je najviše ostalo u sjećanju bila je reakcija ozlijeđenog kolege.
„Sjećam se samo riječi sada već pokojnog kolege koji je vikao: 'Pazite, pazite da ga ne povrijedite!' A prije toga bio je sav raskrvavljen jer ga je pisaća mašina udarila u glavu.”
Upravo takav odnos prema pacijentima, smatra Đorđević, mora biti temelj psihijatrijske struke, čak i u situacijama kada je zdravstveni djelatnik izložen nasilju.
„Mi stariji trebamo prenositi znanje i educirati sve one s kojima radimo te prepoznati da u našu struku dolaze ljudi s mnogo empatije i mnogo znanja. To znanje ne može biti samo školsko znanje, da se educira jedanput godišnje. Mora se educirati svakodnevno”, poručio je.
Smatra da zdravstveni timovi moraju neprestano učiti jedni od drugih i zajednički razvijati svijest o tome što predstavlja humano postupanje.
„Moramo jedni od drugih učiti i moramo kao grupa znati što je humano, što je civilizacijski i što je na dobrobit naših pacijenata”, istaknuo je.
„Psihijatrija ne smije ostati na margini”
Govoreći o položaju psihijatrije u zdravstvenom sustavu, Đorđević se prisjetio i osobnog iskustva kada je odabrao specijalizaciju.
„Ja sam bio odličan učenik i kad sam dobio specijalizaciju iz psihijatrije, moja pokojna majka rekla je: 'Što ćeš, sine, vidim da ćeš biti psihijatar. Ako nisi sposoban za nešto bolje, možda je i ta specijalizacija dobra'”, ispričao je.
Tom je anegdotom želio ukazati na dugogodišnje podcjenjivanje psihijatrije i stigmatizaciju duševnih bolesti.
„Mi se moramo početi boriti da psihijatrija ne bude na margini, nego u prvim redovima. Jer psihijatrija nije samo psihički poremećaj. I biološko, i psihološko, i socijalno, i duhovno prisutno je i u zdravlju i u bolesti”, rekao je.
Dodao je da je cilj psihijatrijskog liječenja podizanje kvalitete života pacijenata.
„Pomažući njima, pomažemo i sebi. Ali ono što je još bitnije jest da shvatimo da ovo što se danas događa mora biti put izlaska iz kulture bolesti, a ne stigmatiziranje ili pokazivanje nečega nečovječnog i raščovječenog”, poručio je.
Snimke iz Jankomira uznemirile i bivše logoraše: „Mnogi su bili uplakani i uplašeni”
Posebno potresan dio razgovora odnosio se na reakcije ljudi koji su tijekom Domovinskog rata prošli logore.
Na pitanje o usporedbama postupanja prikazanog na snimkama iz Jankomira s iskustvima ratnih zatočenika, Đorđević je upozorio na posljedice koje takvi prizori mogu imati za osobe s ratnim traumama.
„Ovo što smo gledali, ja sam doživio mnogo poziva upravo osoba koje su bile u logorima, ljudi koji su doživjeli posttraumatski stresni poremećaj”, rekao je.
Istaknuo je da su reakcije pojedinih bivših logoraša bile izrazito emocionalne.
„Moram vam reći da su mnogi bili uplakani, uplašeni. Bojali su se zapravo retraumatizacije, ponovnog prisjećanja onih trauma koje su doživjeli u logorima.”
Njegove riječi dodatno otvaraju pitanje posljedica javnog prikazivanja nasilja, osobito za ljude koji su već proživjeli teška traumatska iskustva.
„Sve više komuniciramo s tehnologijom, a sve manje jedni s drugima”
Na kraju razgovora Đorđević se osvrnuo i na šire pitanje odnosa među ljudima, upozoravajući da tehnološki napredak ne mora nužno značiti i napredak čovječnosti.
„Mi smo ovo 21. stoljeće nazvali stoljećem uma, nakon dekade mozga. Mislili smo da je 20. stoljeće završilo s tim svjetskim ratovima i da ćemo sada živjeti drugačije, okrenuti jedni drugima, razvijati solidarnost i prijateljstvo”, rekao je.
No smatra da je društvo krenulo drugim putem.
„Nažalost, svijet je krenuo sasvim drugim putem. Čini se kao da nedostaje zdravog razuma. Umjesto da koristimo sve to što smo civilizacijski stekli, mi se sve više oslanjamo na tehnologiju, počinjemo sve manje osjećati, sve manje se družiti, sve manje se grliti, dodirivati, komunicirati”, upozorio je.
Izrazio je i zabrinutost da bi smanjenje neposredne ljudske komunikacije moglo negativno utjecati na empatiju i međuljudske odnose.
„Sve više komuniciramo s tehnologijom, bez obzira je li to mobitel ili ekran ove ili one vrste. Zapravo će pomalo doći do atrofije onih dijelova mozga koji su bitni za osjećanje, za empatiju, za ono što nas čini ljudima”, ustvrdio je.
Zaključno je poručio da se, uz brigu o okolišu, mora voditi računa i o onome što naziva ekologijom međuljudskih odnosa.
„Volio bih reći da moramo misliti i na ekologiju kopna i ekologiju mora, ali i na ekologiju odnosa koji vladaju među ljudima”, zaključio je Đorđević.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare